Vinko Nikolić rođen je u Šibeniku 2. ožujka 1912. godine. Pisac, pjesnik, novinar, književni kritičar i publicist, jedan je od najznačajnijih hrvatskih emigrantskih intelektualaca. Odgojen u siromašnoj i brojnoj katoličkoj obitelji, osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirao hrvatski jezik, južnoslavenske književnosti, hrvatsku povijest, ruski i talijanski jezik od 1932. do 1937. Zbog svoga političkog stava protiv jugoslavenskog kraljevskog režima nije uspio odmah pronaći zaposlenje. Isprva je radio u Sarajevu kao prefekt Nadbiskupskog konvikta. Nakon uspostave Banovine Hrvatske uspio je pronaći zaposlenje u Zagrebu, te je od 1939. do 1943. predavao kao suplent na Trgovačkoj akademiji. Pokrenuo je polumjesečnik Život za Hrvatsku godine 1942. Zadnje dvije godine rata je bio profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. Nikolić se uključio u javni život Nezavisne Države Hrvatske, gdje se bavio pitanjima kulture i propagande ustaškog režima. 

U to je vrijeme napredovao i u vojnoj hijerarhiji ustaškog pokreta gdje je imao pričuvne činove poručnika, natporučnika i satnika. Ovo je njegov dužnosnički put kao pričuvnog časnika, bez vojnog djelovanja i sudjelovanja u ratnim akcijama: „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću ustaše Vinka Nikolića u pričuvnog ustaškog poručnika“ (Službeni viestnik Ustaške vojnice 1942., str. 351). „Odredba vojskovodje-doglavnika Slavka viteza Kvaternika u hrvatsko domobranstvo u svojstvu pričuvnog častnika pješačkog pričuvnog poručnika Vinka Nikolića“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1942., str. 747). „Naredba zapovjednika Ustaške vojnice (u potpisu zamjenik zapovjednika Ustaške vojnice ustaški pukovnik Oton Čuš) o udjelbi pričuvnog ustaškog poručnika Vinka Nikolića u službu odgojnog odjela ministarstva oružanih snaga“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1943., str. 1185). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog poručnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1944., str. 2451). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o postavljanju  ustaškog satnika Vinka Nikolića za nadstojnika 3. odsjeka Odgojno-nastavnog odjela Glavnog stožera oružanih snaga“  (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 155). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog nadporučnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog satnika, izvan reda“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 84).

Nakon sloma NDH Nikolić bježi iz Hrvatske prvo u Austriju, a kasnije u Italiju. Godine 1946. skokom iz vlaka izbjegao je izručenje jugoslavenskim komunističkim vlastima od strane savezničkih vlasti u Italiji. Nakon toga upisuje doktorski studij slavistike u Rimu na temu hrvatske moderne poezije kod prof. Giovannia Mavere, ali zbog ponovne opasnosti izručenja jugoslavenskim vlastima, bježi preko Francuske u Argentinu 1947. Tamo se počeo baviti novinarskim radom tako da je s drugim emigrantom Franjom Nevistićem objavljivao od 1947. do 1950. godine zbornik Hrvatska. Sljedeće godine, 1951., zajedno sa svojim suradnikom Antunom Bonifačićem pokrenuo je časopis Hrvatsku reviju koji je izlazio od 1951. do 1990. godine u emigraciji i postao jedan od njezinih najuglednijih časopisa u kojem su pisali hrvatski emigranti različitih političkih opredjeljenja. Okosnica djelovanja Hrvatske revije bio je antikomunizam.

U emigraciji se Nikolić ograđuje od Pavelića i ustaškog režima te zajedno s glavnim suradnicima Bogdanom Radicom i Jurom Petričevićem na stranicama Hrvatske revije kritički progovara o ustaškom ratnom pokretu. U polemikama s Vjekoslavom Vrančićem 1969. godine Nikolić je jasno naglasio svoje odricanje od ustaštva. „Sigurno se već danas može reći da narod u domovini neće prihvatiti ustašku, niti ikakvu drugu totalitarnu ideologiju i njezino vodstvo kao temelj i nosioca budućeg uređenja hrvatske države.“ (Nikolić, Vinko. „Na ustaškoj politici ne može se graditi budućnost“, Hrvatska revija 1969. br. 1-2., 144). Njegova politička vizija je samostalna i demokratska hrvatska država, oslobođena svih ideologija i povijesne hipoteke NDH. Osim toga, zalagao se za povijesno pomirenje hrvatskih komunista i nacionalista nakon iskustava građanskog rata. Posjedovanje Nikolićeva časopisa bilo je protuzakonito po komunističkim vlastima, a i sva druga Nikolićeva djela bila su strogo zabranjena. Razlog je bio njegov kritičan stav prema komunizmu i jugoslavenskoj ideologiji. Godine 1957. pokrenuo je i izdavačku djelatnost pod nazivom Knjižnica Hrvatske revije gdje je uredio i objavio 65 knjiga hrvatskih emigrantskih intelektualaca.

Godine 1966. Nikolić se vraća u Europu, i to u Francusku gdje je planirao nastaviti objavljivati Hrvatsku reviju, kako bi što više utjecao na prilike u zemlji. Na intervenciju jugoslavenske ambasade u Parizu, francuske vlasti uništile su mu broj časopisa i protjerale ga iz zemlje. Bezuspješno se obraćao francuskim vlastima, predsjedniku De Gaulleu i ministru kulture Andreu Malrauxu da mu omoguće rad u njihovoj zemlji. Poslije toga putuje Europom od Londona, Münchena, Salzburga do Züricha, da bi se skrasio u Španjolskoj gdje je u Barceloni od lipnja 1968. godine nastavio svoje djelovanje i objavljivanje Hrvatske revije.

Nikolić i krug oko Hrvatske revije podržali su reformni pokret u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko proljeće, osobito Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika iz 1967. koja je bila uperena protiv režimski dirigiranog jezičnog unitarizma. Njegov časopis čitala je u zemlji i hrvatska marksistička inteligencija, posebno za vrijeme trajanja tog pokreta od 1967. do 1971. Iako katoličke orijentacije, Nikolić je osuđivao Protokol iz 1966. kojim su regulirani odnosi između Vatikana i Jugoslavije, koje je jugoslavenska strana jednostrano prekinula 1952. S negodovanjem je gledao i na prvi službeni posjet nekog komunističkog vođe Vatikanu 1971., kada se Pavao VI. sastao s Josipom Brozom Titom. Držao je da popuštanje Vatikana Jugoslaviji ide na štetu hrvatskog nacionalnog pitanja. Godine 1973. dobio je materijalnu odštetu na sudu protiv Francuske Republike zbog policijskog izgona iz 1966.

U zemlju se vratio nakon 45 godina izgnanstva, odmah nakon što su reformirani komunisti izgubili na demokratskim izborima u Hrvatskoj. Godine 1991. nastanio se u Hrvatskoj gdje je živio do svoje smrti koja ga je zatekla u rodnom gradu Šibeniku 12. srpnja 1997. Podržao je Tuđmanovu Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Objavljivanje svoje Hrvatske revije prenio je u Maticu hrvatsku od 1991. godine. U posljednjim godinama života bio je zastupnik HDZ-a u jednom mandatu Županijskog doma Hrvatskog sabora od 1993., ravnatelj Matice iseljenika (1992. − 1993.) i potpredsjednik Matice hrvatske.

Nikolić je autor i urednik nekoliko knjiga, brojnih zbirki pjesama, eseja i članaka od kojih se ističu uredništvo zbornika s Franjom Nevistićem Hrvatska: kulturni i politički zbornik koji je izašao 1949. i 1950. godine u Buenos Airesu, knjiga Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965.: dojmovi i razgovori I i II. svezak (1966.), zatim Bleiburška tragedija hrvatskog naroda (1977.), koju je napisao u koautorstvu sa Franjom Nevistićem, knjiga o hrvatskom kardinalu Alojziju Stepincu, Stepinac mu je ime: zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata (1978.), te rad  o poratnim stradanjima hrvatskih izbjeglica Tragedija se dogodila u svibnju (1984.). Uredio je  zbornika Simpozij hrvatskih intelektualaca u Europi: Hrvatska danas i sutra (1969.), Simpozij Hrvatske revije Hrvatski razgovori o slobodi (1972.), te Hrvatska revija jubilarni zbornik (1951. − 1975.) u povodu 25. godišnjice izlaženja Hrvatske revije u emigraciji. Posthumno mu je objavljena još jedna urednička knjiga Bleiburg: uzroci i posljedice sloma (1998.). Tu su i zbirke pjesama nastale za emigrantskog života Oskvrnuto proljeće i Izgubljena domovina (1947.), Molitva za moju Hrvatsku (1949.), Duga nad porušenim mostovima (1964.), Pismo mojoj Hrvatskoj iz tuđine (1970.), Gorak je zemje kruv (1977.), Trubač iz daljine (1986.), Duša duše hrvatske (1988.) te na kraju emigrantskog života zbirke pjesama Povratak (1990.). Sva ova djela zabranio je komunistički režim jer su održavala kritiku stanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Za emigrantskog života Nikolić je komunicirao s brojnim članovima poslijeratne hrvatske emigracije (Bogdan Radica, Jure Petričević, Jere Jareb, Ante Smith Pavelić, Ivan Meštrović, Mate Meštrović, Karlo Mirth, Vladko Maček, Filip Lukas, Luka Brajnović, Stjepan Buć, Jure Prpić, Tihomil Rađa, Ivo Rojnica, Stjepan Sakač, Gvido Saganić, Bruno Bušić, Ante Ciliga, Lucijan Kordić, Krunoslav Draganović, Tihomil Drezga, Vladimir Ciprin, Rajmund Kupareo, Nikola Čolak, Ante Kadić, Jakša Kušan, Zlatko Markus, Luka Fertilio, Franjo Hijacint Eterović, Marko Čović, Antun Bonifačić, Vinko Grubišić, Milan Blažeković, Hrvoje Lorković i brojni drugi).

Nakon povratka u Hrvatsku, godine 1991. Nikolić i njegova supruga Štefica ostavljaju njegovu cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ostavštinu čine brojne knjige i novine tiskane u inozemstvu, Nikolićevi rukopisi, arhiv Hrvatske revije, Nikolićeva korespondencija s brojnim protagonistima ondašnjeg vremena. Dio ostavštine (rukopisi, korespondencije i arhiv Hrvatske revije) čuva se u Zbirci rukopisa i rijetke građe. Novinska građa postala je dio Odjela za periodiku, a knjige su dio Zbirke Inozemna Croatica. Svoj odnos prema kulturi pisane riječi i materijalima koji svjedoče opozicijsko djelovanje, Nikolić pokazuje i potvrđuje upravo čuvanjem ove građe i njezinom pohranom u najveću hrvatsku knjižnicu.

Prema svjedočenju Željke Lovrenčić, cjelokupno Nikolićevo djelovanje u emigraciji može se  opisati kao kulturna opozicija: „Mogli bismo reći njegov život izvan hrvatske – to je prava kulturna opozicija. Opozicija knjigom, opozicija riječi, opozicija kulturom – da ti pokažeš, u jednoj sredini, u kojoj nisu baš prema Hrvatima bili nježni. (…) I to šta su ti ljudi preživjeli u Argentini – to je strašno. I da su uspjeli zadržati taj duh i tu kulturu – to je prava oporba.“