„Ja sam presuđen na šest mjeseci zatvora zbog protuprirodnog bluda. Smatram da to moje ponašanje ne podliježe kazni, jer nije krivično djelo. Od najstarijih vremena ljudske historije i kod kulturnih naroda staroga vijeka, kod Egipćana, Grka, Perzijanaca, u islamskom svijetu, Japanu i Kini je ovaj protuprirodni blud toleriran. Tek nastupom katoličke crkve i njenom supremacijom ovaj je blud prozvan sodomskim grijehom, te kažnjavan teškim kaznama. […] Kako su se pojedine države othrvale supremacije katoličke crkve, to su uvele tolerantnija shvaćanja u reguliranju seksualnih odnosa, u pitanju braka te u pitanju homoseksualstva. Prema mome znanju, sve moderne države ne smatraju danas niti preljub niti homoseksualstvo za krivično djelo.” (HR-DAZG-1007-527: „Žalba [Branka Vujaklije] na presudu Okružnog suda u Zagrebu K 236/949-7”, prosinca 1949.)
Ovim je riječima Branko Vujaklija, 23-godišnji student teologije i pravoslavni bogoslov iz Zagreba, u žalbi na presudu suda u Zagrebu, napisanoj u zatvoru krajem prosinca 1949., pokušao uvjeriti Vrhovni sud da ga oslobodi krivnje za njegovo homoseksualno ponašanje.
Na sudskoj raspravi je bez oklijevanja iskazao da jest homoseksualac. Ali, sucu je nastojao objasniti da je to njegov „prirodan seksualni nagon”, da je seksualne odnose imao dobrovoljno i nikada na javnom mjestu, pa da ga se ne može smatrati krivim. Sud se oglušio na njegovu obranu ustvrdivši da je riječ o vrlo nemoralnoj pojavi. (Dota, 2017: 94-95) Vujaklija nije odustao pa je u žalbi (navedenoj ovdje u uvodnom odlomku) promijenio pristup svojoj obrani. Budući da je osuđen kao moralni degenerik i razvratni buržujski element, odlučio je i sam posegnuti za argumentima ideološkoga prizvuka. Sucima se trsio objasniti kako prezir prema homoseksualnosti svoje izvorište ima u katoličkoj tradiciji koju novo suvremeno progresivno socijalističko društvo, kako u pogledu braka i seksualnosti općenito, tako u pogledu homoseksualnosti specifično, mora odbaciti. No njegovo nastojanje ostalo je bez priželjkivanoga ishoda te je i Vrhovni sud Hrvatske u cijelosti odbacio njegovu žalbu. (Dota, 2017: 95)
Presuda i žalba mladoga studenta Branka Vujaklije pronađene su u sklopu projekta udruge „Domino“, te su postale dio zbirke „Povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj“. Presuda iz 1949. godine, kao i ostali procesni materijali, uključujući i citiranu žalbu, izvorno se nalaze u Državnom arhivu u Zagrebu, u fondu Okružnog suda u Zagrebu (HR-DAZG-1007). Pored ideološki motiviranog progona homoseksualnosti u postrevolucionarnoj fazi komunističke vlasti u Jugoslaviji, dokument svjedoči i o otporu koji su neki osuđeni homoseksualci iskazivali sudskim vlastima. Vujaklija je bio dovoljno odvažan da svoju homoseksualnost nazove sasvim prirodnom pojavom, što je bila rijetkost u to vrijeme, te je tražio ne samo oslobađajuću presudu za sebe, nego se založio i za dekriminalizaciju istospolnog seksualnog čina općenito.
