Ovaj rukopis je nastao u vrijeme hrvatskoga proljeća, a izdan je u časopisu Kritika u njegovom lipanjskom broju 1971. godine. U njemu Rendić naširoko raspravlja o hrvatskom nacionalnom pitanju za vrijeme jugoslavenskoga socijalizma, s time da posebno ističe položaj hrvatskoga jezika i hrvatske državnosti u sklopu zajedničke države. U tom pogledu Rendić negativno ocjenjuje razvojnu logiku jugoslavenskoga socijalizma koji se, prema njezinim uvidima, bazirao na negaciji hrvatskoga nacionalnog identiteta i jezika. Glavna teza Smiljane Rendić jest da je u socijalističkoj Jugoslaviji provedena „radikalna kolonizacija hrvatskog jezika“ unošenjem brojnih riječi iz srpskoga jezika, te da je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967. došla kao otpor takvim nastojanjima. Prema Rendić, osim jezične politike, politički neravnopravan položaj Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji ogleda se u tome što su sve republičke ustanove napisane u genitivu, „Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo: Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske.“ (Rendić, 1971: 14) Zbog toga teksta protiv nje je vođen sudski proces nakon čega je bila prisilno umirovljena.
