Knjiga Konji, žene, ratovi izlazi 1996. u Zagrebu, a nastala je na temelju nedovršene disertacije Lydije Sklevicky koja se čuva u dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku te na temelju članaka koje je Sklevicky objavljivala u znanstvenim i popularnim časopisima, a koji se mogu pronaći u knjižnici Instituta u zbirci koju je ostavila Lydia Sklevicky.
Knjigu je priredila Dunja Rihtman-Auguštin, prijateljica i mentorica Lydije Sklevicky, osoba koja je najbolje bila upoznata s njezinim radom, a ujedno i stručnjakinja za područje socijalne antropologije žena, interdisciplinarna istraživanja te kulturno-antropološke teorijske pristupe.
Prema mišljenju Dunje Rihtman-Auguštin, najvažnije u knjizi Konji, žene, ratovi i u radu Lydije Sklevicky bilo je to „što je uspjela proniknuti u metode i političke pritiske kojima se jugoslavenska „revolucija“ služila: deklarativno zastupajući kulturnu i društvenu mijenu i „oslobođenje žene“, tijekom gotovo pola stoljeća mobilizirala je žene i uz pomoć „njihove“ organizacije političkim elitama osiguravala podršku, tj. moć.“ (Sklevicky, 1996: 7-8)
Sklevicky smatra kako do ponovnog marginaliziranja žena nakon Drugoga svjetskog rata dolazi zbog ambivalentnih stavova koji „cjelokupni komunistički pokret izražava prema ženama“, a koji se ogleda u „okviru revolucionarne tradicije i općeljudske emancipacije kao cilja socijalne i političke revolucije, antitradicionalističke i antipatrijarhalne vrednote jedina su moguća perspektiva iz koje se može promatrati položaj žene. Međutim, sa stanovišta praktičnog zadatka organizacije upravljanja zemljom i funkcioniranja jednog novog poretka u nastajanju, tradicijske vrednote, kao uvriježeni mehanizam društvene samoregulacije, daleko su efikasnije.“ (Sklevicky, 1996: 57)
