Prijepis izvornoga rukopisa sjećanja Grge Šore Goli Goli Goli – Istina o Golom otoku na dane zatočeništva na Golom otoku djelomično se razlikuje od izvornika, a započinje kratkim životopisom autora prije njegova uhićenja, te o konkretnim događajima koji su prethodili uhićenju. Potom slijedi detaljno izvješće o zatočeništvu kojemu je prethodilo uhićenje u Travniku u lipnju 1949. i prebacivanju u zatvor u Sarajevu. Iz Sarajeva je u rujnu 1949. s oko 400 zatočenika otpremljeno vlakom do Herceg Novog, a potom kamionom do bivše austrougarske tvrđave na rtu Oštro na ulazu u Boku Kotorsku. Tamo su Šorinoj grupi pridruženi zatočenici iz Crne Gore, a potom su svi ukrcani na brod koji ih je prevezao do Gologa otoka. Šorina grupa bila je prva grupa „informbiroovaca“ koji su pristigli na Goli otok. Prije njih na otoku se nalazila manja grupa kažnjenika koja ih je dočekala batinama, psovkama i drugim uvredama. U takvom okruženju Šore je proveo pune tri godine pri čemu je doživio najsurovije metode političkoga preodgoja. Odmah po dolasku u logor svi zatočenici morali su javno iznijeti činjenice o svojem neprijateljskom radu te priznati krivnju. Također, svi zatočenici morali su samoinicijativno odlaziti na prijavak isljednicima UDBE kako bi ih informirali o „bandi“ među drugim zatočenicima ili onoj koja je još na slobodi. U logoru su se redovno održavale političke konferencije na kojima se raspravljalo o krivnji određenoga zatočenika na temelju dokaza dobivenih međusobnim uhođenjem. Uz navedeno, svake se večeri odvijao kulturno-prosvjetni rad koji se sastojao od čitanja partijske literature, izrade zidnih novina, pisanja referata, pa čak i kratkih komedijskih predstava. Svim oblicima kulturno-prosvjetnoga rada bilo je zajedničko veličanje Josipa Broza Tita i njegove politike u sukobu s Informbiroom. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)
Uprava logora je kažnjavala zatočenike surovim metodama koje su se sastojale od teškoga fizičkog rada, poticanja nasilja među zatočenicima, psihičkoga zlostavljanja te uskraćivanja hrane i vode. Prema Šorinom sjećanju, glavne kaznene mjere u logoru bile su: bojkot (prekid svake komunikacije s kažnjenikom, prekovremeni rad i smanjeno sljedovanje hrane i vode), utovar „Anite“ (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta), tragač (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta u paru s drugim zatočenikom), labud (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta sa šestero drugih zatočenika) i počast kibli (višesatno ili višednevno stražarenje nad drvenim nužnikom u baraci). Fizičko iscrpljivanje logoraša provodilo se u cilju njihove psihičke preobrazbe, odnosno brisanja njihove osobnosti kako bi se stvorila poslušna osoba vjerna Partiji na čelu s Josipom Brzom Titom. Zatočenici koji bi više puta bili interno kažnjavani ili su odbijali pokoriti se političkom preodgoju završavali su u objektu 101. Smisao objekta bila je da neposlušne zatočenike slomi još težim uvjetima svakodnevnoga rada i intenzivnijim metodama mučenja. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)
Svaku od navedenih situacija i metoda političkoga preodgoja Grgo Šore je precizno opisao na temelju vlastitoga iskustva ili na primjeru nekoga od zatočenika iz okruženja. Neke od najtežih aspekata robijaške svakodnevice Šore je ilustrirao vlastitim crtežima pod naslovima: Tragač/Nošenje teškog kamenja, Voda i hrana/Bojkot uz zid, Počast kibli/Labud. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)
