U pismu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (1898. – 1960.), koji je u to vrijeme bio u kućnom pritvoru u Krašiću, nakon što je u Krašić premješten iz zatvora u Lepoglavi, izražava solidarnost i ohrabrenje biskupu Vovku nakon zvjerskog napada u Novom Mestu koji je rezultirao paljevinom. Stepinac pokazuje da nije siguran je li njegovo prethodno pismo došlo do Vovka. Zagrebački nadbiskup ohrabruje Vovka da uoči za Katoličku Crkvu pozitivne strane takvog zvjerskog napada na jednoga od njezinih biskupa i ujedno koristi priliku da prokomentira različite Slovence s kojima je došao u doticaj, sociologa čiji je rad pročitao, biskupa koji ga je posjetio i redovnice koje su se za njega brinule.

Pismo pokazuje solidarnost između dvojice progonjenih pastira, Stepinca i Vovka te mrežu koju su održavali. Pismo ukazuje i na to da bi u slučaju da su vlasti za nj znale, bilo konfiscirano. Danas je pismo dostupno javnosti, a kustos zbirke ga smatra primjerom kako je značajan član oporbe režimu, Stepinac, vidio Vovka kao novi simbol oporbe. Pismo se čuva u ostavštini Antona Vovka, u kutiji 77. Dostupno je javnosti.