Esej Novinarstvo u poslijeratnoj Jugoslaviji nalazi se u zbirci Dinka Tomašića, a Tomašić ga je koristio u svojim sociološkim istraživanjima. Nowotnyjev prikaz novinarstva pod novim komunističkim režimom kritizirao je postupke vlasti koji su van svih profesionalnih kriterija uništavali novinarsku profesiju. Nowotny, inače bivši pripadnik kontraobavještajne službe, naglašava u uvodu svoga eseja da je u Jugoslaviji prije rata i revolucije bilo veoma malo novinara odanih „naprednim idejama“, odnosno komunističkoj ideologiji. Kako zbog odlaska u emigraciju, tako i zbog toga što su mnogi novinari bili ubijeni ili u zatvorima, a drugi pak otpuštani zbog svog „malograđanskog držanja“, profesionalno novinarstvo je praktički iščezlo u toku poslijeratnih  revolucionarnih događanja. 

Ono malo novinara što ih je ostalo i koji su čak i bili odani komunističkim vlastima, bili su pod stalnim nadzorom vlasti i zbog straha su morali provoditi autocenzuru, tako da je u novom novinarstvu, što ga je iznijela revolucija, bila izbačena svaka kritika političke vlasti i stanja u društvu. Nowotny donosi slučaj crtača i karikaturista Andrije Maurovića koji se 1943. pridružio partizanima. Nakon rata se zbog razočaranja u režim odbijao učlaniti u Partiju, te se osobno povjerio autoru ovoga eseja, da je razmišljao o tome da napusti zemlju „lažne socijalističke politike“. Premda je Maurović učinio puno u propagandnom smislu za partizansko-komunistički pokret, krajem 1940-ih dolazi na udar režima jer je njegov umjetnički izraz iskazivao „ne-socijalističke“ težnje.