U informacijama Službe državne za sigurnosti za Hrvatsku iz druge polovice pedesetih godina 20. stoljeća opširno se opisuju veze skupine đilasovaca u Zagrebu (skupine oko zabranjenoga tjednika Naprijed) s braćom Stevanom i Vladimirom Dedijerom. Vladimir je bio urednik Borbe u vrijeme objave Đilasovih članaka. Nakon uvjetne osude na godinu i pol dana povukao se iz političkoga života i 1955. otišao u emigraciju u SAD. Stevan je od 1950. do 1957. bio direktorom Instituta za nuklearna istraživanja u Beogradu i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Zbog javne kritike jugoslavenskoga nuklearnog programa izbačen je s Instituta Ruđer Bošković, a 1961. uspijeva otići u Švedsku.
Među dokumentima u dosjeu o slučaju Đilas i đilasovcima u Hrvatskoj sačuvan je prijepis otvorenoga pisma koje je Vladimir Dedijer „preko domaće i strane štampe“ u studenom 1956. godine uputio Josipu Brozu Titu protestirajući zbog progona Milovana Đilasa zbog intervjua u kojem je kritizirao jugoslavenski stav neutralnosti kao faktičku podršku sovjetskoj vojnoj intervenciji u Mađarskoj. Uhićen je 19. studenoga, a već 12. prosinca osuđen na tri godine strogoga zatvora zbog „antijugoslavenske djelatnosti“. Između ostalog, Dedijer je pisao kako ne brani Milovana Đilasa kao osobnoga prijatelja, već da ostaje „dosljedan svome stavu da moramo uvoditi demokratskije, humanije forme“ u jugoslavenskome društvu, da ne može raditi protivno svojoj savjesti, te da time ujedno brani osobni integritet kao pisca i intelektualca.
Dokument je dostupan za istraživanje i kopiranje.
