COURAGE

povezivanje zbirki

Gradivo fonda preuzeto je u Hrvatski državni arhiv (HDA) 1995. (akvizicija 52/1995), nakon odluke Vlade RH kojom je Arhiv Instituta za suvremenu povijest, gdje se gradivo dotad nalazilo, pripojen HDA.

Gradivo je preuzeto na trajno čuvanje, s pravom korištenja, istraživanja te pravom izlučivanja u skladu s propisanim rokovima čuvanja.

Knjiga Konji, žene, ratovi izlazi 1996. u Zagrebu, a nastala je na temelju nedovršene disertacije Lydije Sklevicky koja se čuva u dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku te na temelju članaka koje je Sklevicky objavljivala u znanstvenim i popularnim časopisima, a koji se mogu pronaći u knjižnici Instituta u zbirci koju je ostavila Lydia Sklevicky.

Knjigu je priredila Dunja Rihtman-Auguštin, prijateljica i mentorica Lydije Sklevicky, osoba koja je najbolje bila upoznata s njezinim radom, a ujedno i stručnjakinja za područje socijalne antropologije žena, interdisciplinarna istraživanja te kulturno-antropološke teorijske pristupe.

Prema mišljenju Dunje Rihtman-Auguštin, najvažnije u knjizi Konji, žene, ratovi i u radu Lydije Sklevicky bilo  je to „što je uspjela proniknuti u metode i političke pritiske kojima se jugoslavenska „revolucija“ služila: deklarativno zastupajući kulturnu i društvenu mijenu i „oslobođenje žene“, tijekom gotovo pola stoljeća mobilizirala je žene i uz pomoć „njihove“ organizacije političkim elitama osiguravala podršku, tj. moć.“ (Sklevicky, 1996: 7-8)

Sklevicky smatra kako do ponovnog marginaliziranja žena nakon Drugoga svjetskog rata dolazi zbog ambivalentnih stavova koji „cjelokupni komunistički pokret izražava prema ženama“, a koji se ogleda u „okviru revolucionarne tradicije i općeljudske emancipacije kao cilja socijalne i političke revolucije, antitradicionalističke i antipatrijarhalne vrednote jedina su moguća perspektiva iz koje se može promatrati položaj žene. Međutim, sa stanovišta praktičnog zadatka organizacije upravljanja zemljom i funkcioniranja jednog novog poretka u nastajanju, tradicijske vrednote, kao uvriježeni mehanizam društvene samoregulacije, daleko su efikasnije.“ (Sklevicky, 1996: 57)

Tijekom svojeg akademskog rada u Sjedinjenim Američkim Državama povjesničar Jere Jareb sakupljao je svoju zbirku knjiga i drugih publikacija nužnu za svoj znanstveni rad. Pored toga, aktivno je djelovao na čuvanju kulturne i povijesne baštine hrvatskih emigranata koju je također sakupljao. Kad je pao komunistički režim u Hrvatskoj, nastojao je svoju zbirku prenijeti u domovinu jer se bojao da će nakon njegove smrti ta građa i knjižnica biti izgubljene, s obzirom na to da nije bio rijedak slučaj da takva građa nakon smrti sakupljača završi u smeću (Intervju s Mariom Jarebom). Početkom 1990-ih uspostavio je kontakt s Hrvatskim institutom za povijest i iz tih kontakata rodila se ideja da svoju knjižnicu daruje Hrvatskom institutu za povijest. Godine 1995. Jere Jareb se prvi put vratio u Hrvatsku u kojoj je boravio po više mjeseci pripremajući prijenos knjižnice iz Loretta u Zagreb. Institut je angažirao povjesničara Maria Jareba koji je krajem 1996. otputovao u SAD i šest mjeseci pripremao i pakirao knjige i dokumentaciju za selidbu. Prema riječima Marija Jareba, knjige su bile smještene po čitavoj kući od tavana do podruma. U proljeće 1997. zbirka je u kontejnerima dopremljena u Institut gdje je smještena kao posebna zbirka unutar institutske knjižnice. Prijenos je financirao sam Jere Jareb. Novine i časopisi iz Jarebove ostavštine su izdvojeni i pohranjeni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a dokumenti su 2002. prebačeni u Hrvatski državni arhiv.

Izvorni stvaratelj zbirke Krunoslav Draganović nije dostavio ovu zbirku u HDA, nego su pojedinci koji su došli u posjed nekih dijelova njegove zbirke napravili kopije koje su u dva navrata dostavljene u HDA.
Prva akvizicija dogodila se 2. srpnja 1999. kad je Komisija za utvrđivanje žrtava [Drugog svjetskog] rata i poraća po službenoj dužnosti predala građu Hrvatskom državnom arhivu. Komisija je arhivu predala jednu od kopija koju je ranije načinio Ante Beljo.