COURAGE

povezivanje zbirki

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU)  najviša je znanstvena institucija i umjetnička institucija u Hrvatskoj. Akademija potiče i organizira znanstveni rad i zalaže se za primjenu postignutih rezultata, razvija umjetničku i kulturnu djelatnost i brine o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj afirmaciji u svijetu.

U duhu ideja Hrvatskoga narodnog preporoda, bila je zamišljena kao središnja znanstvena i umjetnička institucija svih južnoslavenskih naroda pa je 1861. i osnovana pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) pod kojim je djelovala do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941., kada je ukinuta i osnovana pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Nakon Drugoga svjetskog rata obnovljena je pod nazivom JAZU (1947.), da bi Hrvatski sabor 1991. izglasao novi Zakon o Akademiji i donio odluku o njezinu ponovnom preimenovanju u HAZU.

Iako je Akademija državna institucija koja je i za vrijeme socijalizma bila od države podržavana, neki od članova Akademije sudjelovali su kulturno-opozicijskim aktivnostima. Isticali su se kao borci za ravnopravnost hrvatske kulture i jezika, ponajprije za vrijeme Hrvatskoga proljeća, poput Milana Moguša i Božidara Finke, a na tom planu su i neke Akademijine jedinice odigrale sličnu ulogu poput Instituta za jezik JAZU-a koji je, pod ravnanjem Ljudevita Jonkea, bio jedan od supotpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika.

Akademija je podijeljena u razrede, pri čemu su isprva djelovala tri, a danas ih ima devet (1. za društvene znanosti; 2. za matematičke, fizičke i kemijske znanosti; 3. za prirodne znanosti; 4. za medicinske znanosti; 5. za filološke znanosti; 6. za književnost; 7. za likovnu umjetnost; 8. za glazbenu umjetnost i muzikologiju; 9. za tehničke znanosti). Akademija ima i svoje zavode i odsjeke po čitavoj Hrvatskoj. Njena glavna tijela su Skupština Akademije koju čine svi redoviti članovi, te Predsjedništvo, koje je izvršni organ Skupštine. Unutar Akademije djeluje Zaklada HAZU-a radi financijske potpore značajnijim znanstveno-istraživačkim projektima. Ima i značajnu nakladničku djelatnost u okviru koje publicira mnogobrojne časopise, knjige, monografije, rječnike, kataloge izložaba i sl.

U sklopu Akademije nalazi se i njezin Arhiv koji je počeo djelovati odmah s početkom njezina rada 1867. godine. Sadrži arhivsku građu koja je važan dio baštine hrvatskoga i drugih naroda, a odnosi se na razdoblje od 11. stoljeća pa sve do danas. Uz stručne arhivske, konzervatorske, restauratorske i druge poslove, djelatnici Arhiva bave se i znanstvenom i izložbenom djelatnošću.

Arhiv djeluje u cjelinama: Središnja zbirka (rukopisi, isprave, ostavštine, stari administrativni arhiv HAZU-a, filigranološka, kartografska, sigilografska i druge skupine, diplome, fototeka itd.), Orijentalna zbirka, razne zbirke, Laboratorij za restauriranje i konzerviranje, Fotolaboratorij i Knjigovežnica. Tu su i priručne knjižnice Središnje i Orijentalne zbirke. Arhiv je do 1892. postojao kao dio Knjižnice Akademije.

Hrvatska kinoteka utemeljena je kao nacionalni filmski arhiv Zakonom o kinematografiji iz 1976. godine. Od 1979. godine djeluje kao zasebni odjel u sastavu Hrvatskoga državnog arhiva. Hrvatska kinoteka prikuplja domaću filmsku proizvodnju, strane filmove distribuirane i prikazivane u Hrvatskoj, popratno filmsko gradivo koje dokumentira nastanak filmskoga djela (scenarije, knjige snimanja, filmske fotografije, filmske plakate i druge reklamne publikacije), zvučne zapise na različitim nosačima, kao i projekcijsku i snimateljsku filmsku tehniku, te čuva, obrađuje i provodi mjere zaštite i restauracije audiovizualnoga gradiva kao dijela ukupnoga arhivskog gradiva Hrvatskoga državnog arhiva. Od osnutka do danas prikupljeno je oko 15 000 naslova domaće i strane filmske produkcije radi očuvanja audiovizualne baštine koja je nezamjenjiv izvor za proučavanje i razumijevanje nacionalne povijesti, kulture i društvenoga života općenito.

Važan segment rada Hrvatske kinoteke je izdavaštvo, a s matičnom kućom, Hrvatskim državnim arhivom, Hrvatska kinoteka objavljuje knjige o hrvatskoj filmskoj povijesti kao dio serije pod naslovom Izvori za povijest hrvatskog filma i kinematografije. Pored toga izdaje i DVD izdanja s odabranim programima iz hrvatske filmske baštine koja je pritom digitalizirana i digitalno restaurirana, te na ovaj način ponovo predstavljena publici. Između ostaloga izdan je i najstariji sačuvani dugometražni igrani  hrvatski  film Lisinski Oktavijana Miletića iz 1943. godine, potom odabrani naslovi filmskih materijala o Zagrebu, Zagreb na filmu od 1915-1945,  te kompilacija Oktavijan Miletić: AMATERSKI FILMOVI. Kinoteka sadržava i filmsku baštinu Nikše Fulgosija koja uključuje njegove filmove i pisane materijale poput scenarija i druge dokumentacije.

Hrvatski audiovizualni centar javna je ustanova koja se bavi poticanjem proizvodnje audiovizualne djelatnosti i promicanjem audiovizualne kulture. Rad Centra opisan je Nacionalnim programom audiovizualnog stvaralaštva – strateškim dokumentom u kojem se opisuju ciljevi koje Centar provodi i ostvaruje za vrijeme mandata aktualnoga ravnatelja. Sredstva za rad Centra i provedbu Nacionalnoga programa osiguravaju se iz državnoga proračuna te iz dijela ukupnoga godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti. (Izvor: https://www.havc.hr/o-nama)

Hrvatski državni arhiv (HDA) središnja je arhivska institucija u Hrvatskoj koja upravlja ne samo arhivskim gradivom koje stvaraju središnja državna tijela i nacionalno važne institucije, nego i gradivom osobnih arhiva obitelji i pojedinaca, kao i hrvatskog iseljeništva. Institucionalizacija ove ustanove seže u rani novi vijek, tj. u sedamnaesto stoljeće kada je 1643. godine Hrvatski sabor donio odluku o čuvanju zemaljskih isprava i kraljevinskih povlastica u posebnoj škrinji. U devetnaestom stoljeću ovaj arhiv postaje dostupan za javnost donošenjem prvog zakona o Zemaljskom arhivu u Zagrebu s propisanim uvjetima korištenja građe (1879.). U međuratnom razdoblju za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Arhiv postaje samostalna ustanova i biva odvojen od uprave pod nazivom Kraljevski državni arhiv.

Samostalan status Arhiv potvrđuje i u komunističkom razdoblju kada najprije djeluje pod nazivom Državni arhiv NR Hrvatske, a od 1962. Arhiv Hrvatske. Tada se uspostavlja i mreža arhiva po Hrvatskoj čija je djelatnost normirana raznim zakonskim aktima. U sklopu Arhiva Hrvatske osnivaju se i razni odjeli namijenjeni zaštiti gradiva, a 1962. i Dokumentacijsko informativni centar. Kao dio arhiva 1979. godine osnovana je i Hrvatska kinoteka kao nacionalni filmski arhiv. Nakon pada komunizma i osamostaljenja RH, godine 1993. Arhiv Hrvatske dobiva današnji naziv Hrvatski državni arhiv. HDA danas pohranjuje više od 29.000 dužnih metara gradiva koje je razvrstano u 1.850 fondova i zbirki. Uz Filmoteku, posebno je vrijedna i Fototeka s preko 750.000 fotografija i Mikroteka s više od 7 milijuna snimaka iz raznih hrvatskih i svjetskih ustanova, te knjižnica s preko 160.000 svezaka. Od 2006. godine HDA razvija jedinstveni arhivski informacijski sustav koji okuplja digitalno dostupne podatke iz svih hrvatskih arhiva.

Oko 33 % (cca. 580 od 1.850) fondova i zbirki su ograničeno dostupni. Većinom se radi o građi koja pripada Odsjeku za suvremeno arhivsko gradivo, Odsjeku za gradivo političkih stranaka i udruga i Odsjeku za gradivo obitelji, pojedinaca i arhivske zbirke. Međutim, HDA sustavno povećava dostupnost svog arhivskog gradiva s posebnim naglaskom na deklasifikaciju materijala označenih kao tajnih i povjerljivih, što se najviše odnosi na građu nastalu u razdoblju socijalizma u Hrvatskoj.

Hrvatski institut za povijest, nasljednik Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske i Instituta za suvremenu povijest, osnovan je 1961. godine. Znanstvenici Instituta bave se sveobuhvatnim istraživanjima i analizama s ciljem boljeg razumijevanja hrvatske povijesti u regionalnom i europskom kontekstu te pokrivaju razdoblja od ranoga srednjeg vijeka do nedavne povijesti. Hrvatski institut za povijest nalazi se u palači u Opatičkoj 10 u Zagrebu. To je jedinstvena zgrada bogata poviješću i vrijednostima, među kojima se ističu Zlatna dvorana, Pompejanska dvorana i Renesansni studio. Ti reprezentativni objekti koriste se za organizaciju znanstvenih skupova te koncerata klasične glazbe.
Sam Institut u jednom je razdoblju socijalizma djelovao kao svojevrsna disidentska institucija. Naime, iako je osnovan po direktivi najviše partijske vlasti u Hrvatskoj, odnosno odlukom Izvršnog komiteta CK SKH, da istražuje povijest radničkog pokreta, socijalističke revolucije i Komunističke partije/Saveza komunista, Institut za historiju radničkog pokreta već je sredinom 1960-ih krenuo u smjeru istraživanja tema nacionalne povijesti, napose osjetljivih tema kao što je pitanje broja žrtava u Drugome svjetskom ratu i logoru Jasenovac što partijskoj vrhuški u Beogradu, ali i u Zagrebu, nije bilo prihvatljivo. O tim i drugim povijesnim pitanjima Institut je u svojim izdanjima donosio zaključke koji su se razlikovali od dotadašnjih službenih ocjena jugoslavenske historiografije zbog čega će 1967. doći na udar partijskog vrha (Kolar Dimitrijević, 2011: 7). Nakon partijske čistke 1967., u kojoj je posao izgubio dotadašnji direktor Franjo Tuđman, Institut je reorganiziran i popunjen lojalnijim kadrom koji je Institut vodio u skladu s napucima protureformskog krila Partije, tako da u razdoblju Hrvatskog proljeća Institut nije bio dijelom kulturno-opozicijskog kruga institucija koje su aktivno participirale u Hrvatskom proljeću, nego je djelovao protiv tog fenomena. Padom komunizma u Hrvatskoj 1990. godine Institut je preimenovan u Institut za suvremenu povijest, a potom je širio svoj djelokrug istraživanja na sva razdoblja povijesti te od 1996. nosi današnji naziv Hrvatski institut za povijest. Te je godine osnovana i institutska Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskome Brodu, čime je Institut prerastao u najveći javni znanstveni institut u znanstvenom području humanističkih znanosti te središnji institut u Republici Hrvatskoj za istraživanje hrvatske povijesti.
Institut ima i svoju knjižnicu koja je osnovana 1962. godine i sadrži gotovo 100 000 svezaka iz područja društvenih i humanističkih znanosti, s posebnim naglaskom na noviju/suvremenu povijest. Knjižnični fond obuhvaća odjel knjiga i odjel časopisa, a značajan dio fonda čine i ostavštine uglednih znanstvenika/povjesničara dr. Jere Jareba i dr. Božidara Ivanuša, te ostavština zbirke knjiga i časopisa pokojnih zaposlenika Instituta dr. Ivana Jelića i dr. Fikrete Butić-Jelić. Posebna dragocjenost fonda su brojne i danas rijetke brošure. Knjižnica institutske časopise (Časopis za suvremenu povijest, Povijesni prilozi, Review of Croatian History) razmjenjuje sa srodnim institucijama u domovini i inozemstvu (78 stranih i 113 domaćih adresa). Knjižnica je zatvorenog tipa i služi prvenstveno za rad znanstvenicima Instituta, ali je drugim znanstvenicima i građanima omogućen posjet i korištenje knjižnice uz prethodnu najavu. Radno vrijeme knjižnice je od 8:00 do 16:00 sati. Voditeljica knjižnice je Darija Pancirov, a uz nju je kao stručna suradnica zaposlena i Martina Jurčić.