COURAGE

povezivanje zbirki

Nastanak Knjižnice je povezan s odlukom carice Marije Terezije iz godine 1774. kojom je 637 knjiga, koje su bile spašene prilikom požara iz isusovačkog kolegija u Ljubljani, namijenila za uporabu u knjižnici koja je tada ustanovljena pri ljubljanskom gradskom liceju. Ta je licejska knjižnica za vrijeme francuske vlasti dobila pravo da prikuplja sav tisak i izdanja na području Kranjske, a kasnije i s cijelog područja ilirskih provincija. Poseban razvoj Knjižnica doživljava u vrijeme njezina čelnika Matije Čopa 30-ih godina 19. stoljeća. Nakon ukinuća ljubljanskoga liceja, Knjižnica je prerasla u pokrajinsku studijsku knjižnicu. (Intervju s Janežič, Helena)

Iza Prvoga svjetskog rata 1919. godine preimenovana je u Državnu studijsku knjižnicu čime je postala središnja knjižnica za čitavu tadašnju Sloveniju. Dvije godine kasnije, 1921. službeno postala je Državna biblioteka koja je počela prikupljati literaturu i izdanja iz cijelog područja ondašnje jugoslavenske države. Na temelju Zakona o sveučilištima, Knjižnica je 1938. dobila naziv Sveučilišna knjižnica u Ljubljani budući da je u međuratno doba Ljubljana bila i sveučilišno središte. Nacrte za novu zgradu sveučilišne knjižnice dao je izraditi Joža Plečnik na samom početku 30-ih godina. Knjižnica je u današnjem obliku završena 1941. godine. Godine 1944. bila je bombardirana, a poslije rata bila je obnovljena. Prvo se nakon 1945. nazivala Slovenska nacionalna knjižnica, da bi potom stekla naziv Nacionalna i sveučilišna knjižnica koji nosi i danas. Knjižnica nije sudjelovala u opozicijskim aktivnostima, nego je predstavljala u formalnom smislu ustanovu socijalističkog režima u Sloveniji i Jugoslaviji. To najbolje dokazuje i sam D-fond oko čega je Knjižnica bila angažirana u smislu zabrane nepoćudne literature. (Intervju s Janežič, Helena)

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu središnja je knjižnica u Republici Hrvatskoj, ujedno i temeljna ustanova hrvatske kulture, znanosti i obrazovanja. Osnovana je 1607. godine kao kolegij, a nacionalno značenje počinje stjecati odredbama o obveznom primjerku (1816. i 1837.). Godine 1837. Antun Kukuljević daje joj latinsko ime Nationalis Academica Bibliotheca, kojim se ističe dvojnost njezinih zadaća. Tijekom 19. i 20. stoljeća knjižnica je obogaćena brojnim donacijama knjiga te se procjenjuje da danas čuva oko tri milijuna knjiga. 

Prvotno smještena u zgradi napuštenoga dominikanskog samostana na današnjem Katarininu trgu 5, kasnije u zgradi Rektorata, potom u zgradi današnjeg Hrvatskog državnog arhiva, a od 1995. u impozantnoj novosagrađenoj zgradi u ulici Hrvatske bratske zajednice. 

Njezina je primarna funkcija čuvanje pisanog i tiskanog, a u suvremeno doba i digitalnog kulturnog dobra Hrvatske. Tu je zadaću u cijelosti ispunjavala i tijekom socijalističkog razdoblja, što je posebno vidljivo u sačuvanosti tzv. nepoćudnih knjiga. Sama ustanova nema opozicijsku ulogu u razdoblju socijalizma, ona je službeno središnja hrvatska knjižnica. No, opozicijsko djelovanje možemo pronaći kod njezinih pojedinih djelatnika, kao što je Branko Hanž koji je čuvao nepoćudne knjige.

Zbog svoje iznimne vrijednosti za nacionalnu povijest, Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu organizacijski gledano spada pod odjel Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. On je počeo djelovati odmah po nastanku Zagrebačke biskupije od njezina osnutka godine 1094. S obzirom na dataciju, najstariji je arhiv u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Naime, Zagrebačka nadbiskupija je 1914. godine sklopila ugovor s Kraljevskom hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom Vladom o uvjetima pohrane gradiva Prvostolnoga kaptola u Kraljevski zemaljski arhiv na rok od 50 godina. U istom ugovoru utanačeno je da će i Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije biti pohranjena kod tadašnje Kraljevske sveučilišne knjižnice. Tako se danas u sklopu Hrvatskoga državnog arhiva nalazi Odjel Zagrebačke nadbiskupije koji se sastoji od dvaju dijelova: Nadbiskupijskoga arhiva i Metropolitanske knjižnice. Početkom 1980-ih godina došlo je do izmještanja arhivske građe iz ondašnjega Arhiva Hrvatske s adrese Marulićev trg 21 na adrese Kaptol 27 i 31 gdje se danas nalazi gradivo Nadbiskupijskog arhiva, dočim je Metropolitanska knjižnica ostala na istoj adresi. Dio Nadbiskupijskoga arhiva čine i Kaptolski arhiv Zagreba i Kaptolski arhiv Čazme, osim toga, tu su još arhivi Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa,  arhivi raznih udruga, dekanata i župa te ostavštine mnogih osoba.

Najstariji dokument je Felicijanova povelja iz 1134. godine. Isto tako, Arhiv pruža obilje građe o odnosima zagrebačke Crkve i univerzalne Crkve, kao i o političkoj, gospodarskoj i kulturnoj ulozi zagrebačke Crkve i njezinih biskupa. Najtemeljitije sređivanje gradiva Arhiva poduzeo je biskup Maksimilijan Vrhovac na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Naime, onda su povjesničar i arhivist Martin J. Kovačić i njegov sin Josip. N. Kovačić podijelili tadašnji Nadbiskupijski arhiv u 10 tematskih odrednica među kojima su oporuke, povlastice, desetine, gospodarski spisi, sudski spisi, crkveno-politički spisi, dokumenti crkvene uprave, utemeljiteljske isprave i izvlaštenjske isprave. Isto tako, njih su dvojica sredili i korespondenciju zagrebačkih biskupa u razdoblju od 1611. do 1815. godine. Za povijest Zagrebačke (nad)biskupije, ali i sjevernoga dijela Hrvatske, svakako su od iznimnoga značenja kanonske vizitacije zagrebačkih biskupa te spisi zagrebačkih biskupa od 12. stoljeća do 20. stoljeća, kao i arhiđakonski spisi koji govore o političkim, vjerskim, ekonomskim i kulturnim prilikama na području Zagrebačke biskupije od 1615. do najnovijega vremena.

Nadbiskupski arhiv u Splitu je centralni arhiv Splitsko-makarske nadbiskupije. Ovdje je pohranjeno gradivo nastalo djelovanjem nadbiskupskog ordinarijata i druguh ustanova nadbiskupije, te gradivo osobnih fondova nadbiskupa i pojedinih svećenika, među kojima je i osobni fond nadbiskupa Franića. Osim toga, u arhivu se nalaze i gradiva starih ukinutih biskupija Trogirske, Makarske, kao i arhivi splitskog kaptola i splitske katedrale. S druge strane, nadbiskupski arhiv u Splitu spada među daleko najstarije arhive na hrvatskom prostoru budući da je splitska crkva nasljednica drevne salonitanske biskupije još iz antičkih vremena. Najstarije gradivo u arhivu seže iz 9. stoljeća,  a među najstarijim dokumentima su različite papinske i vladarske isprave.

Arhiv koji je bio u ona vremena smješten u Nadbiskupskoj kancelariji pogodio je požar početkom 16. stoljeća tako da je većina srednjovjekovne građe propala. Sve do podizanja nove zgrade nadbiskupske palače krajem 17. stoljeća, povijesna građa arhiva splitske crkve bila je ugrožena stalnim seljenjem nadbiskupova sjedišta. Za vrijeme biskupstva Stjepana Cosmija 1680-ih godina došlo je do sređivanje povijesne građe koja je preživjela taj turbulentni period u povijesti arhiva.

Nove nedaće za arhivsku građu slijede provalom Franucuza u Dalmaciju početkom 19. stoljeća koji zaposjedaju tom prilikom palaču splitskog biskupa, te se samovoljno i nesavjesno odnose prema starim arhivima. Međutim, ponovnom uspostavom austrijske vlasti u Dalmaciju dolazi do sređivanja prilika u arhivu splitske nadbiskupije, tako se 1833. sastavlja prvi inventarni popis. Početkom 20. stoljeća cjelokupna arhivska građa prenesena je u zgradu nove biskupske palače, gdje će arhiv biti sve do 1971. kada je bio preseljen na današnju adresu u Zrinsko-frankopansku ulicu br. 14. u Splitu.

Prema kazivanju dr. don Kovačić arhiv je ponovno doživio oštećenja nakon što su komunističke vlasti zauzele zgradu biskupove palače. Tako je jednom prilikom biskup Bonefačić uočio da se po ulicama grada mogu naći rastrgani vrijedni prijepisi crkvenih matica. Nakon biskupove intervencije kod vlasti angažiran je splitski konzervatorski odjel te je zaustavljeno daljnje otuđivanje i propadanje arhiva. Ovaj arhiv sa svojim bogatim gradivom predstavlja jedan od najvažnijih arhiva u južnoj Hrvatskoj. Njegovu važnost za proučavanje nacionalne baštine prepoznao je i Hrvatski državni arhiv koji je 2014. godine proglasio njegovu građu kulturnim dobrom.

Nadbiskupijski arhiv u Ljubljani je ustanova koja čuva crkvene arhivalije. Ustanovljen je 1911. godine. Prvi arhivist bio je Franc Pokorn. Njegova uloga za vrijeme komunističkog režima bila je sačuvati crkvenu građu Ljubljanske nadbiskupije, osobito osobne ostavštine ljubljanskih nadbiskupa. 

Osoblje arhiva bilo je lojalno Katoličkoj Crkvi i, kako je Crkva bila diskriminirana i progonjena, tako su i zaposlenici imali svoje rezerve prema režimu. Osoblje je bilo mješavina klera i laika. I jedni i drugi bili su posvećeni svojoj misiji očuvanja crkvene arhivske građe. Njihove aktivnosti nakon pada režima i dalje su bile važne jer su sistematizirali zbirke i učinili ih javno dostupnima. 

Uloga Nadbiskupijskog arhiva bila je ključna u održavanju zbirki važnih za povijest Crkve i njezinih aktivnosti na teritoriju Ljubljanske nadbiskupije, kao i u pružanju pomoći župnim arhivima na istom teritoriju i u drugim slovenskim zemljama.