COURAGE

povezivanje zbirki

Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima (popularno nazvana Pagvaškim pokretom) je međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koja se bori za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera. Pagvaški pokret nastao je kao međunarodna konferencija o znanosti i globalnim problemima i svojevremeno se afirmirao kao „značajan međunarodni čimbenik i kanal komuniciranja među znanstvenicima“ (Knapp, 1995: 71), raspravljajući prvenstveno o problemima nuklearnoga oružja i nuklearne opasnosti.

Pugwash je mjesto u Novoj Škotskoj (Kanada) gdje je u organizaciji Josepha Rotblata i Bertranda Russella 1957. održana prva konferencija Appraisal of Dangers from Atomic Weapons, pa je po tom mjestu nazvan čitavi pokret. Poticaj za održavanje prve konferencije dao je Cyrus Stephen Eaton koji je financirao konferenciju, no temelj konferencije bio je manifest koji su 1955. sastavili Bertrand Russell i Albert Einstein, u kojem su svjetskim znanstvenicima uputili poziv za raspravu o prijetnjama potencijalnog nuklearnog rata, te općenito za razoružanjem.

Od samoga početka znanstvenici koji su organizirali prvu konferenciju nastojali su zadržati skupove u formi slobodnoga i neformalnog dijaloga i izbjeći institucionalizaciju, pa zbog toga ne postoji formalno članstvo u Pagvaškom pokretu, nego samo konferencije i drugi sastanci na kojima se znanstvenici susreću. (Knapp, 2013: 90) Organizacijski minimum očituje se u radu pagvaških ureda u Rimu, Ženevi, Washingtonu i Londonu. (https://pugwash.org/contact-us/)

Pagvaški pokret svoj je vrhunac imao u razdoblju Hladnoga rata, posebno u vrijeme velikih svjetskih kriza, poput kubanske, i odigrao je korisnu ulogu u otvaranju komunikacijskih kanala u vrijeme inače zategnutih službenih međunarodnih odnosa. Na temelju rasprava vođenih u okviru Pagvaškog pokreta, doneseni su i važni međunarodni ugovori, poput Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty - NPT) iz 1968. godine, Ugovora o zabrani antibalističkih raketa (Anti-Ballistic Missile Treaty) iz 1972. godine, Konvencije o biološkim oružjima (Biological Weapons Convention) iz 1972. godine i sl. (Knapp 2013: 92-94) Zbog djelovanja na smanjenju nuklearnoga oružja u međunarodnoj politici, Pagvaška je konferencija, zajedno s jednim od svojih osnivača Josephom Rotblatom, 1995. nagrađena Nobelovom nagradom za mir. U središtu interesa Pagvaških konferencija kasnije je bio problem biološkoga i kemijskog oružja, kao i problemi ekonomskoga i znanstvenog razvoja Trećega svijeta. U recentnijem razdoblju otvorile su se brojne teme iz polja ekologije. Do danas je održano preko 400 sastanaka (konferencija, simpozija, studijskih grupa, radionica, sastanaka).

Nekoliko godina nakon osnivanja, Pagvaškoj konferenciji 1961. (travanj 1961., Ženeva, 4th meeting of European  Group), kao prvi iz Jugoslavije pridružio se Ivan Supek. Godine 1963. osnovana je Jugoslavenska pagvaška grupa kao dio međunarodnoga pokreta, a 1967. godine promijenila je naziv u Jugoslavenski pagvaški savez. Prvi predsjednik bio je Ivan Supek, a tajnici Marcel Lažanski i Vladimir Knapp. (Knapp, 2013: 95-96) Supekovom zaslugom u rujnu 1963. u Dubrovniku je održana njena 11. konferencija (Current Problems of Disarmament & World Security), u veljači 1967. u Zagrebu Studijska skupina o europskoj sigurnosti (Study Group on European Security (VI)), u travnju 1972. u Dubrovniku 16. simpozij (16th Symposium: Necessity, Opportunities and Obstacles for European Collaboration), te u siječnju 1975. 22. simpozij (22nd Symposium: Science and Ethics), također u Dubrovniku.

(https://pugwashconferences.files.wordpress.com/2014/05/participants-and-meetings-1957-2007.pdf).

U sklopu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima smješten je i njegov arhiv koji posjeduje arhivske materijale od 15. stoljeća o povijesti djelovanja hrvatskoga svećenstva i laika u Rimu kao sjedištu Katoličke Crkve. Među svim drugim ostavštinama i drugim arhivskim materijalom Zavoda i drugih njegovih ustanova, biskupa, svećenika i običnih laika, u arhivu se nalazi i ostavština slikara Joze Kljakovića koji je tu boravio kao politički emigrant nakon Drugoga svjetskog rata. Kljaković se u Zavodu, gdje je uostalom imao i svoj atelijer, bavio umjetničkim radom ocrtavajući obnovljene zgrade Zavoda freskama, mozaicima i slikama. Kako su se u Zavodu našli brojni svećenici i laici kao političke izbjeglice, komunističke vlasti su radi toga protestirale pred Svetom Stolicom i tražili njihovo izručenje. Sve do 1960-ih godina komunističke vlasti su zabranjivale dolazak svećenika u ovaj Zavod iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi pohađali studije u Rimu.

Papa Nikola V. je 1453. na zahtjev koji mu je uputio svećenik Jeronim s otoka Pelješca donio apostolsko pismo pod nazivom Piis fidelis votis kojim je predao crkvicu sv. Marine mučenice s lijeve obale Tibera hrvatskim hodočasnicima u Rimu. Oni su time dobili i papinsku dozvolu da mogu u prostoru oko crkve graditi gostinjac i bolnicu za hodočasnike iz hrvatskih krajeva. Uskoro mjesto postaje i utočište brojnih hrvatskih izbjeglica koji bježe pred provalom Turaka u hrvatske zemlje u 15. i 16. st. Nakon uređenja crkvice i pridruženih zgrada došlo je do promjene njezina imena u crkvu sv. Jeronima, crkvenoga učitelja koji je bio podrijetlom iz Dalmacije koju su Hrvati naselili u 7. stoljeću. Papa Siksto V. naredio je na mjestu stare crkvice gradnju nove crkve, današnje crkve sv. Jeronima koja je na kraju dovršena 1589. Isti je papa utemeljio i Ilirski kaptol za svećenike iz hrvatskih krajeva koji su dolazili na studije u Rim. U vremenima nakon završetka Tridentskoga sabora u drugoj polovini 16. stoljeća u Rimu nastaju mnoge nacionalne bogoslovije i sjemeništa, ali inicijativa pape Klementa VIII. iz 1598. da se Ilirski kaptol pretvori u crkveni zavod nije uspjela. Od njegovih početaka u 15. st. u Zavodu sv. Jeronima je djelovala Ilirska bratovština oko koje su se okupljali mnoge poznate ličnosti iz hrvatske prošlosti poput Franje Petrića, Fausta Vrančića, Ruđera Boškovića, Julija Barakovića, Benedikta Stojkovića, Jurja Križanića, Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga i mnogih drugih.

Papa Pio VI. je 1790. zasnovao Croaticum kojim je od Ilirskoga kaptola ponovno htio uspostaviti Zavod za odgoj i obrazovanje svećenika iz hrvatskih zemalja, ali su i to presrele negativne okolnosti Napoleonskih ratova tako da je radio samo od 1793. do 1798. Zavod samo nakratko djeluje nekih petnaestak godina za vrijeme pontifikata Pija IX. i Lava XIII. u drugoj polovini 19. st. tako da je u njemu bilo tek 24 pitomca u čitavom tom stoljeću dok gostinjac i bolnica gotovo prestaju djelovati. Do obnove rada Zavoda dolazi 1901. godine kada papa Leon XIII. dokida stare svetojeronimske ustanove i ustanovljuje Svetojeronimski svećenički zavod za hrvatski narod. Takva inicijativa izazvala je protivljenje Crne Gore, Srbije, Austro-Ugarske Monarhije i Rusije tako da Zavod nije proradio u punom kapacitetu sve do 1924. godine.

Međutim, Zavod ponovno postaje predmetom spora, ovoga puta između Kraljevine Italije i nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kako je Zavod pravno pripadao propaloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevina Italija je smatrala njegovu imovinu ratnim plijenom. Nakon Rimskoga sporazuma o teritorijalnom razgraničenju dviju državu iz 1924. godine, Kraljevina Italija je imovinu Zavoda predala jugoslavenskim vlastima. Tek 1928. godine Kraljevina SHS predaje Zavod i njegove ustanove na upravljanje Svetoj Stolici uz uvjet da njezini rektori moraju biti hrvatskoga podrijetla. Za vrijeme rektora Đure Kokše, uz pomoć kardinala Franje Šepera i hrvatskoga episkopata, papa Pavao VI. je odlučio ponovno vratiti hrvatsko ime u naslov Zavoda, tako da se od 1971. naziva današnjim imenom, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima.

Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, uz nekoliko promjena naziva, djelovao je kontinuirano od 1945. do 1990. godine. Prema formalnim ustavnim odredbama bio je središnje zakonodavno i najviše tijelo državne vlasti u Hrvatskoj. No, u praksi je bio transmisija Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Komunističke partije Hrvatske koja je imala stvarnu vlast i monopol odlučivanja.

Do 1953. godine Sabor je bio organiziran kao jednodomno tijelo, u razdoblju 1953. – 1963. kao dvodomno (Republičko vijeće, Vijeće proizvođača), u razdoblju 1963. – 1974. kao peterodomno (Republičko vijeće, Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće, Organizaciono-političko vijeće), a u razdoblju 1974. – 1990. kao trodomno tijelo (Vijeće udruženog rada, Vijeće općina, Društveno-političko vijeće).   

Tijekom cijeloga razdoblja djelovanja, Sabor je zaprimao razne molbe, predstavke i pritužbe građana i organizacija u vezi s ostvarivanjem njihovih prava. Takav primjer je i predstavka (peticija) građana Omiša protiv gradnje tvornice sintermagnezita na tom području. Sabor je peticiju zaprimio 12. travnja, a stavljena je ad acta 24. travnja iste godine. Ostala je sačuvana među spisima Kabineta predsjednika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske iz razdoblja 1978. – 1982. koji su službeno preuzeti u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu od Hrvatskoga sabora 2010. godine. Ti spisi važni su za povijest ekološkoga pokreta u Hrvatskoj. Sadrže podatke o ekološki motiviranim protestima građana protiv odluka vlasti.

Početkom 1942. godine Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) formirali su širok antifašistički pokret mladih - Savez mlade generacije kao preteču Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) koji je osnovan u studenom iste godine. Većina antifašističkih organizacija mladih u Jugoslaviji pridružila se USAOJ-u. U Hrvatskoj je od svog osnutka 1943. godine djelovao Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH). Obje su organizacije – SKOJ i USAOJ odigrale značajnu ulogu u poslijeratnom razdoblju u provođenju politike KPJ-a aktivnim djelovanjem kao transmisije KPJ.

SKOJ je djelovao kao pomladak KPJ-a, dok je USAOJ osnovan kao šira organizacija s ciljem okupljanja cjelokupne mladeži. No, strukturom su obje organizacije bile kopije KPJ-a. I SKOJ i USAOJ djelovali su pod pokroviteljstvom KPJ-a čiji su program slijedile, te nisu imali nikakvu samostalnost u donošenju odluka. Na svom Trećem kongresu 1946. USAOH je promijenio ime u Narodnu omladinu Jugoslavije (NOJ), a 1948. godine dvije su se omladinske organizacije ujedinile u jednu i zadržale ime Narodna omladina Jugoslavije - u Hrvatskoj to je bila Narodna omladina Hrvatske.

Slijedom političkih promjena na državnoj razini i usvajanjem novog Ustava, organizacija je 1963. godine promijenila ime u Savez omladine Jugoslavije/Hrvatske, a 1974. još jednom, te je konačno nazvana Savez socijalističke omladine Jugoslavije/Hrvatske (SSOJ / SSOH). SSOJ/SSOH je tijekom cijelog svog postojanja bila masovna društveno-politička organizacija mladih koja je djelovala pod pokroviteljstvom Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske.

Sigurnosno-obavještajna agencija RH (SOA) osnovana je 2006. godine Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske.

Nastavila je obavljati poslove iz nadležnosti dotadašnje Protuobavještajne agencije (POA, 2002. – 2006.) i Obavještajne agencije (OA, 2002. – 2006.) koje su prestale s radom.

Djelovanje SOA-e na području RH usmjereno je na sprječavanje aktivnosti ili radnji koje se poduzimaju radi ugrožavanja Ustavom utvrđenog poretka, ugrožavanja sigurnosti državnih tijela, građana i nacionalnih interesa.

Radom SOA-e rukovodi se iz središnjice u Zagrebu, a 10 regionalnih centara pokriva cijeli teritorij RH (SOA. Javno izvješće 2017., str. 3). 

Financira se sredstvima iz državnog proračuna RH, a proračun SOA-e podložan je propisima koji uređuju upravljanje javnim financijama u RH. Prema javnom izvješću za 2017., njezin proračun u 2016. godini iznosio je oko 315 milijuna kuna, dok proračun za 2017. godinu iznosi 327 milijuna kuna (SOA. Javno izvješće 2017., str. 30).

Najveći broj zaposlenika čine ovlaštene službene osobe, dok manji dio čine namještenici. Tri četvrtine zaposlenika imaju više ili visoko obrazovanje. U ukupnom broju zaposlenih oko 40 % su žene (SOA. Javno izvješće 2017., str. 32).