COURAGE

povezivanje zbirki

Oblikovanje sigurnosno-obavještajnog sustava buduće komunističke Jugoslavije započelo je u okviru partizanskog pokreta 1941. godine, a formalnim datumom osnivanja obavještajne službe smatra se 13. svibnja 1944. godine, kada je osnovano Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). Nakon donošenja Ustava FNRJ 31. siječnja 1946. godine, započela je njezina reorganizacija razdvajanjem na civilnu i vojnu službu. Dio OZNE, Odsjek II koji se bavio sigurnosnom i protuobavještajnom djelatnošću, preimenovan je u Upravu državne bezbjednosti (UDBA) i 13. ožujka 1946. godine iz Ministarstva narodne obrane FNRJ prešao u Ministarstvo unutrašnjih poslova FNRJ (Radelić 2015., str. 96). Nakon Četvrtog plenuma Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanog 1. srpnja 1966. godine na Brijunima (Brijunski plenum), UDBA za Hrvatsku djeluje pod imenom Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH (SDS RSUP SRH), a posredno je bila podređena Saveznom sekretarijatu unutarnjih poslova (SSUP). Sve do tada bila je u isključivoj nadležnosti saveznih tijela. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima od 18. travnja 1991. godine, poslove SDS-a RSUP-a SRH preuzela je Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova RH (SZUP) koja, kako se navodi na mrežnim stranicama Sigurnosno-obavještajne agencije RH, „izrasta u suvremenu službu koja ni legislativno, a ni praktično, svoje zadaće više ne provodi praćenjem građana suprotnoga političkog mišljenja, već štiti Ustavom utvrđeni poredak cjelokupne RH od protuustavne i protuzakonite djelatnosti.“

Sigurnosno-obavještajno pitanje u komunističkoj Jugoslaviji/Hrvatskoj tretirano je ponajprije kao partijsko pitanje (Radelić 2015., str. 80) te su u oblikovanju i organiziranju obavještajne i protuobavještajne djelatnosti ključnu ulogu imale partijske organizacije. Prema Z. Radeliću, KPJ je sigurnosno-obavještajni sustav partizanskog pokreta, osim u cilju što učinkovitije zaštite od neprijatelja i prikupljanja obavijesti od vojnog interesa, od samih početaka izgrađivala u skladu sa svojim revolucionarnim ciljevima te postupnom izgradnjom jedinstva partijske i državne vlasti (Radelić 2015., str. 104). Potpuno ovladavanje sigurnosno obavještajnim službama bila je bitna pretpostavka uspješnog obračuna KPJ-a s pripadnicima neprijateljskih vojski i pokreta te suparničkih stranaka i pojedinaca u borbi za osvajanje vlasti, obnovu Jugoslavije i njenu temeljitu reorganizaciju u skladu s marksističkom ideologijom o izgradnji besklasnog društva (Radelić 2015., str. 74-75). Isto zaključuje i G. Akrap, navodeći da je jugoslavenski sigurnosno-obavještajni sustav u potpunosti bio u funkciji ostvarenja od političko-vojnog vrha postavljenih ciljeva i zadaća koji su bili „na liniji Partije.“ Bio je snažno centraliziran sustav čije se ishodište nalazilo u samom vrhu Partije. Posjedovao je izvršno-represivne ovlasti (protjerivanje, iseljavanje, preseljavanje, podnošenje prijava, uhićivanje, zatvaranje, mučenje, likvidiranje), te ustrojavao i razvijao ustrojbene jedinice zadužene za organizirano eliminiranje (likvidiranje) svih protivnika sustava. U skladu s tim vođena je i kadrovska politika, prema kojoj se služba popunjavala s Partiji najodanijim kadrom (Akrap 2016., str. 59-63). U partijskim dokumentima iz prvih poratnih godina, o UDBI se govorilo kao o tijelu za zaštitu zakonitosti, negirajući nehumana obilježja njezina djelovanja.

Kako opisuje D. Mikšić, središnja razdjelnica u ustroju i nadležnosti Službe bio je spomenuti Brijunski plenum održan 1966. godine kojim se uputilo na nepravilnosti u njezinu radu nakon čega je proveden preustroj. Ustroj republičkih centara i središnjica SDS-a bio je preslika ustroja saveznog SDS-a. Organizacijsku mrežu razvijao je preko republičkih sekretarijata za unutarnje poslove (RSUP), a oni svoju preko središnjica SDS-a i njihovih ispostava. Glavno središte SDS-a za Hrvatsku nalazilo se u Zagrebu, a postojalo je i 10 područnih centara: Bjelovar, Gospić, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Sisak, Split i Varaždinu te ispostave u Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Šibeniku, Vinkovcima i Zadru. Operativnu razinu unutar SDS-a pokrivala je mreža operativnih radnika te njihovih veza: informatora i suradnika. SDS se sastojao od nekoliko uprava, odnosno odjela. Četiri glavne uprave bavile su se unutarnjim neprijateljem, neprijateljskom emigracijom, stranim obavještajnim službama te tehnikama praćenja i prisluškivanja (Iseljeništvo. Vodič kroz fondove i zbirke Hrvatskoga državnog arhiva, str. 406).

Pravilima Službe državne sigurnosti od 30. siječnja 1967. godine kao njezina temeljna djelatnost naznačeno je prikupljanje, dokumentiranje, evidentiranje i analiza podataka i obavijesti u svrhu otkrivanja i sprječavanja tajne i organizirane neprijateljske djelatnosti stranih obavještajnih službi, jugoslavenske emigracije, pojedinaca, skupina i organizacija u zemlji i inozemstvu usmjerenih na potkopavanje i rušenje Ustavom utvrđenoga poretka (Leljak 2016., str. 377-378).

Studijski centar za nacionalnu pomirbu u Ljubljani osnovan je u svibnju 2008. godine. Centar je vladina institucija, a nadležno mu je Ministarstvo pravosuđa. Prije osnivanja Centra kao zasebne znanstveno-istraživačke institucije, on je djelovao kao ustrojbena jedinica za obeštećenje i narodno pomirenje unutar Ministarstva pravosuđa. Centar je osnovan s namjerom istraživanja totalitarizama koji su postojali na slovenskom tlu u 20. stoljeću – fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. S obzirom na to da su dotad fašistička i nacistička represija u Sloveniji bile više istraživane, Centar je primarno usmjeren na proučavanje kršenja ljudskih prava u razdoblju komunizma.

Centar provodi znanstveno-istraživačke projekte od kojih je prvi takav istraživao revolucionarno nasilje komunizma na slovenskom tlu. Trenutno Centar provodi projekt koji se bavi poviješću kršenja temeljnih prava i sloboda čovjeka u 20. stoljeću kroz jedan interdisciplinarni pristup. Centar prikuplja svjedočenja stradalnika Drugoga svjetskog rata i poraća, te svojim djelovanjem nastoji približiti te priče javnosti i u konačnici utjecati na jačanje demokracije i svijesti o ljudskim pravima u Sloveniji. 

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli službeno je osnovano 29. rujna 2006. godine, no njegovi počeci datiraju u godinu 1960. kada je u Puli otvoren prvi visokoškolski studij ekonomije, a iduće godine Pedagoška akademija. Sveučilište i njegove sastavnice važan su dio odgojno-obrazovne i kulturne povijesti Istre u 20. i 21. stoljeću, a posebnu ulogu u očuvanju kulturne baštine Istre ima Sveučilišna knjižnica u Puli.

Knjižnica je osnovana 1949. pod nazivom Naučna biblioteka te je samostalno djelovala do priključenja Sveučilištu u Rijeci 1979. godine kada mijenja naziv u Sveučilišna knjižnica. Od 2006. sastavni je dio Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Od 1951. knjižnica je primala izbor obveznog primjerka publikacija iz Hrvatske, a od 1956. dobiva obvezni primjerak sveukupnog tiska s područja Hrvatske. Temeljem navedenoga pravila i primjerci Istarskoga borca/IBOR-a dolaze u knjižnicu.

Knjižnica posjeduje velik broj građe koji svjedoči borbi za očuvanje hrvatskog identiteta u Istri. Projekt digitalizacije knjižnice obuhvatio je velik broj knjiga, novina, rukopisa i časopisa, od kojih je značajan broj na hrvatskome jeziku. Riječ je o časopisima: Ibor: glas mladih Istre, Istarski borac: časopis narodne omladine Istre, Narodni gospodar, Hrvatska škola, Narodna prosvjeta i Mladi Istranin. U socijalističkome razdoblju hrvatski jezik u Istri njeguje omladinski časopis Istarski borac te njegov nasljednik Ibor.

Osnivač, ujedno i upravitelj i vlasnik zbirke (mrežnih stranica) je skupina od 6 pojedinaca, koja nije registrirana kao nikakva udruga, nego to sve radi kao svoj projekt. Radi se o unukama i unucima Franje Tuđmana koji su na stranici navedeni kao uredništvo: Dejan Košutić, Siniša Košutić, Nina Tuđman Vuković, Ivana Tuđman, Ana-Marija Tuđman, Nera Tuđman. Oni su smatrali da je iz povijesnoga aspekta zanimljivo pratiti Tuđmanovu intelektualnu i političku evoluciju, a napose njegovu ideju stvaranja samostalne i demokratske Hrvatske koja je nastala 1960-ih godina, znatno prije krize i raspada jugoslavenskoga komunističkog sustava krajem 1980-ih. S druge strane su bili nezadovoljni nekim, prema njihovu mišljenju, neutemeljenim percepcijama Tuđmanova političkoga djelovanja u jednom dijelu javnosti, kao i činjenicom da prvi hrvatski demokratski izabrani predsjednik i njegovo djelo nisu dobili neku institucionalnu baštinsku komemoraciju, poput muzeja ili instituta. Zbog toga su 2013. odlučili kreirati ove mrežne stranice Franje Tuđmana.