COURAGE

povezivanje zbirki

U formalnoj mjerodavnosti Komisije za kinematografiju Vlade Narodne Republike Hrvatske bilo je rukovođenje kinematografijom i kinofikacijom na području Hrvatske, izrada i ostvarenje plana razvoja kinematografije i kinofikacije, osposobljavanje i usavršavanje filmskih stručnih i umjetničkih kadrova te administrativno-operativno upravljanje državnim filmskim poduzećima za proizvodnju i raspodjelu filmova (Narodne novine NRH, br. 86/1947). U obavljanju tih zadaća Komisija se redovito savjetovala ponajprije s Komitetom za kinematografiju Vlade FNRJ i Agitpropom Centralnoga komiteta KPH postupajući po njihovim uputama.

Stvarnu kontrolu Komunističke partije nad radom Komisije za kinematografiju Vlade NRH i filmskih poduzeća pod njezinim formalnim upravljanjem ilustrira obavijest te Komisije poslana 13. siječnja 1950. Komitetu za kinematografiju Vlade FNRJ. U njoj se opisuju rezultati rada specijalne Komisije Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske koja je zasjedala pri toj Komisiji radi ispitivanja poslovanja i „problematičnih pojavaˮ u poduzeću Jadran film. Rezultat te akcije bilo je uklanjanje s dužnosti nekoliko „nepoćudnih licaˮ među kojima su bili i režiseri Ivo Tomulić, Ante Mladineo i Melita Filipović. Ocijenjeni su nepoćudnima zbog „nezdravih odnosa prema produkciji, koji su dolazili do izražaja u širenju nevjerice u naše snage, u podcjenjivanju rukovodstva i aljkavosti u raduˮ, kao i „problematične prošlostiˮ. Naglašena je i njihova „nezdrava ambicijaˮ i negativan utjecaj na okolinu uz nedostatak potencijala za daljnji razvoj kao režisera (HR-HDA-309. Komisija za kinematografiju Vlade NRH. Str. pov. 1/1950).

Četiri djevojke (I. K., B. K., Z. P- i D. M.) optužene su da su u rujnu 1945. umnažale i širile letke s pjesmom u kojoj se neprimjereno (ironično) govorilo o Josipu Brozu Titu te da su raspačavale Pastirsko pismo hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945. Kratka pjesmica naslovljena Pjesma Titu bila je parodija partizanske narodne pjesme Druže Tito, ljubičice bijela/Tebe voli omladina cijela i počinjala je Druže Tito, ljubičice plava/do proljeća otiće ti glava te se tražila Titova smrt. Potpisali su je "anti-boljševici", a Tito je nazvan ruskim medom s aluzijom na njegove sovjetske veze sa Staljinom. Premda u to vrijeme Titov život, rad i djelo još nisu bili zaštićeni od osporavanja, ovakav primjer opozicije u svakodnevnici dokazivao je anti-revolucionarnu i anti-komunističku djelatnost, što je bilo vezano uz nasljedovanje tradicije NDH i kao takvo bilo strogo kažnjivo.

Inače, raspačavanje letka od strane optuženica može se protumačiti i kao protuakcija na propagandističke aktivnosti u Zagrebu uoči prvih općih izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije 11. studenog 1945. Tada su građani Zagreba bili poticani na glasovanje za komunističku listu Narodne fronte, a u centru Zagreba kip bana Josipa Jelačića bio je "zakamufliran". Prije toga na početku Ilice stajao je slavoluk s kulisama ženskih likova (u čast Prvog kongresa Antifašističke fronte žena Hrvatske održanog od 21. do 23. srpnja 1945.) u narodnoj nošnji na kojima je između ostalog pisalo Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo i Nema cvijeća što su jorgovani, ni boraca što su partizani.

Dokument je stvorio Javni tužilac za grad Zagreb 28. prosinca 1945. (Broj K-3886/45). Iz prostorija Okružnog javnog tužilaštva Zagreba ilegalno ga je uzeo Iljko Karaman i pohranio u svojoj zbirci. Dokument je dostupan za istraživanje i za kopiranje. Do danas nije imao odjeka u javnosti niti je bio korišten u istraživanjima.

 

Alenka Puhar je autorica prvoga prijevoda distopijskoga romana Georgea Orwella 1984. na slovenski jezik, a ujedno i na jezik neke od komunističkih zemalja. Roman je preveden 1967. kada je Puharova još bila studentica i imao je velik utjecaj na nju. Taj se utjecaj ponajprije ogleda u činjenici kako knjiga svome čitatelju daje aparat za kritičko razmišljanje pomoću kojega je Puharova komparirajući društvo iz romana 1984. s jugoslavenskim društvom, došla do spoznaje kako se radi o sličnim totalitarnim sustavima. Ova je spoznaja odredila kasniji profesionalni put Alenke Puhar.

U zbirci se nalazi prvi tiskani prijevod romana 1984. iz 1967., ali ne i rukopis Alenke Puhar koji je predala izdavaču. Rukopis nije sačuvala. 

U informacijama Službe državne za sigurnosti za Hrvatsku iz druge polovice pedesetih godina 20. stoljeća opširno se opisuju veze skupine đilasovaca u Zagrebu (skupine oko zabranjenoga tjednika Naprijed) s braćom Stevanom i Vladimirom Dedijerom. Vladimir je bio urednik Borbe u vrijeme objave Đilasovih članaka. Nakon uvjetne osude na godinu i pol dana povukao se iz političkoga života i 1955. otišao u emigraciju u SAD. Stevan je od 1950. do 1957. bio direktorom Instituta za nuklearna istraživanja u Beogradu i Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Zbog javne kritike jugoslavenskoga nuklearnog programa izbačen je s Instituta Ruđer Bošković, a 1961. uspijeva otići u Švedsku.

Među dokumentima u dosjeu o slučaju Đilas i đilasovcima u Hrvatskoj sačuvan je prijepis otvorenoga pisma koje je Vladimir Dedijer „preko domaće i strane štampe“ u studenom 1956. godine uputio Josipu Brozu Titu protestirajući zbog progona Milovana Đilasa zbog intervjua u kojem je kritizirao jugoslavenski stav neutralnosti kao faktičku podršku sovjetskoj vojnoj intervenciji u Mađarskoj. Uhićen je 19. studenoga, a već 12. prosinca osuđen na tri godine strogoga zatvora zbog „antijugoslavenske djelatnosti“. Između ostalog, Dedijer je pisao kako ne brani Milovana Đilasa kao osobnoga prijatelja, već da ostaje „dosljedan svome stavu da moramo uvoditi demokratskije, humanije forme“ u jugoslavenskome društvu, da ne može raditi protivno svojoj savjesti, te da time ujedno brani osobni integritet kao pisca i intelektualca.

Dokument je dostupan za istraživanje i kopiranje.

The piece Volition (2010) was among the most attention catching parts of the exhibition. The object is made of dried cow dung, shaped as a spiral and placed on a plank. Visitors could approach the exhibit from all sides; many of them saw cow dung for the first time. In the words of Božidar Mandić “dung is the most common material of my exhibits. According to the Vedas, it is indestructible when well dried. Within it is the sacredness of self-expression; it is not the artist who is speaking but the very being of the material. I used a trowel to shape this material. At times I have just smeared it onto a plank, while other times I have imprinted some kind of a symbol into the dried surface, the shape of emptiness or the stamp of the unanalyzed being. Dung knows how to renew, the human being does not.” (Milenković, 2015, p. 64 – 65)