COURAGE

povezivanje zbirki

Ova je analiza dio opširnijeg materijala koji je Centralnom komitetu Narodne omladine Hrvatske (NOH) uputilo Predsjedništvo Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske (SSRNH) povodom predstojeće konferencije o problemima filmskog tiska te filmskih rubrika tjednih i dnevnih listova. U dokumentu se vrlo detaljno analizira pisanje Filmskog vjesnika u izdanju Croatia-filma, od lipnja do prosinca 1956., prema kategorijama priloga. Mišljenje o časopisu nije dobro, sugerira da list ne pridonosi „širenju filmske kulture“, da „izlazi ususret malograđanskom ukusu publike“ te potpuno isključuje filmsku kritiku. Ističe se negativna uloga časopisa, pogrešno formiranje filmskog obrazovanja publike zbog preferiranja filmova američke produkcije, senzacionalizma te pisanja o filmskim zvijezdama, „širenje atmosfere strane našoj stvarnosti“, objavljivanje članaka koji su ideološki u suprotnosti s „našim shvaćanjima“ te zapostavljanje domaćih filmskih tema. Budući da je list bio namijenjen mladima, predlaže se da list iz temelja promijeni svoj način pisanja ili da u ovakvom obliku prestane izlaziti. Sadržaj analize uvelike argumentira da je pisanje lista nepodobno tadašnjoj ideološkoj liniji te se zbog toga predlaže promjena ili ukidanje lista.

Ovaj je dokument  NOH-a, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija do 1995., činio dio Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju predano Hrvatskom državnom arhivu (HDA) gdje se nalazi i danas.

Nije poznato da li je korišten od strane istraživača.

Ante Kadić radi kao profesor na Slavenskom odjelu Sveučilišta California u Berkeleyu. Od 1960. godine do mirovine bio je profesor slavenskih književnosti na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu. Mnogi ga smatraju najvažnijim kulturnim povjesničarom i književnim kritičarom u iseljenoj Hrvatskoj. Svojom knjigom Hrvatska čitanka: s rječnikom Kadić na engleskom jeziku, u obliku čitanke za studente, daje pregled hrvatske proze i poezije u dvadesetom stoljeću. Knjiga obuhvaća djela objavljena u Hrvatskoj i ona objavljena u inozemstvu, čime autor povezuje dvije Hrvatske te ih približava stranim čitateljima.

Hrvatski pravopis autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen 1971. godine, bio je iz političkih razloga zabranjen od strane jugoslavenskih vlasti nedugo nakon tiskanja. Ali, uredništvo lista Nova Hrvatska na čelu s Jakšom Kušanom uspijeva se domoći jednog primjerka, objavljuje ga u fototipskom izdanju u Londonu 1972. zbog čega se to izdanje knjige popularno naziva „Londoncem“.

Njegovo prvo objavljivanje u Hrvatskoj bilo je dio djelovanja hrvatskih reformski usmjerenih intelektualaca u sklopu pokreta poznatijeg kao Hrvatsko proljeće. Hrvatsko se proljeće na kulturnom planu najviše očitovalo u borbi Hrvata za ravnopravnost hrvatskoga jezika u Jugoslaviji. Prije 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine, otisnutoga u Novome Sadu (po kojemu je dobio ime „novosadski”). Da bi se otklonio nesklad između dotadašnje pravopisne norme te pravopisne i jezične prakse u Hrvatskoj, Matica hrvatska je jezikoslovcima Babiću, Finki i Mogušu povjerila zadaću izrade načela novoga pravopisa. S ponuđenim pravopisom složile su se sve relevantne stručne, znanstvene i obrazovne institucije u SRH. Pravopis je bio jedan od posljednjih akata borbe za ravnopravnost hrvatskoga književnog jezika koja je počela još 1967. objavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Knjiga je tiskana u rujnu 1971. godine, ali je zbog političkih razloga čitava naklada od 40 000 primjeraka povučena i uništena u tvornici papira. Sačuvano je samo nekoliko internih primjeraka. Taj cenzorski potez bio je dio obračuna jugoslavenskih vlasti s Hrvatskim proljećem krajem 1971. zato što su Hrvatski pravopis kreirali primarno autori vezani za Maticu hrvatsku, najvažniju kulturno-opozicijsku instituciju u SR Hrvatskoj.

Jakša Kušan je saznao da je nekoliko primjeraka knjige spašeno i odlučio je da mora doći do njega. Saznao je da se jedan primjerak nalazi kod lektora Romana Turčinovića i preko Ivana Cerovca mu je poslao poruku da je uredništvo Nove Hrvatske zainteresirano za objavu pravopisa. Turčinović je pristao dati knjigu, a dragocjeni primjerak preko granice je prenio član Partije Boro Viskić, koji je, prema Jakši Kušanu bio „bivši suradnik UDBE koji se prebacio na hrvatsku stranu i koji je bio revan čitatelj Nove Hrvatske.“ (Intervju s Kušan, Jakšom_2) Knjigu je poslao poštom iz Zapadne Njemačke. Uredništvo Nove Hrvatske je pravopisu dodalo kraći uvod o novijoj pravopisnoj povijesti kod Hrvata, u kojem su objasnili kako je pravopis u Hrvatskoj uništen i etiketiran kao „nacionalistička diverzija“. Taj uvod je tiskan na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Dodali su i dio recenzije novog Pravopisa koju je napisao prof. dr. Radoslav Katičić. (Kušan, 2000: 96-97)

Najavljujući izdanje Hrvatskog pravopisa, uredništvo Nove Hrvatske je u svibanjskom broju 1972. istaknulo da je to najveća pobjeda nad jugoslavenskom cenzurom. (Kušan, 2000: 93) Pet tisuća naručenih primjeraka bilo je gotovo već u prosincu 1972. Znatne količine poslali su odmah avionskim putem, a u travnju 1973. tiskano je još 3 000 primjeraka, a početkom 1984. dodatne dvije tisuće primjeraka drugoga izdanja. Nekoliko stotina primjeraka je poslano i u domovinu, a primjerke su razaslali mnogim stranim novinarima, na sve slavističke institute pri sveučilištima širom svijeta, sudionicima ljetnih tečajeva Zagrebačke slavističke škole. Kušan je isticao da su Pravopis slali „sa željom da im dokažemo što se sve guši u Hrvatskoj i kolika su prava Hrvata na vlastiti jezik.“ (Kušan, 2000: 97) Kušan ističe da su Pravopis kupovali i mnogi Hrvati u iseljeništvu „koji se knjigom nikada nisu služili, znajući da tako sudjeluju u svehrvatskom prkosu i obrani hrvatske kulture.“ (Kušan, 2000: 97) Pravopis je bio izložbeni artefakt na izložbi knjiga u Frankfurtu, a Kušan je izjavio da nisu ni sami očekivali tako veliki učinak. „Londonac“ je, kako je Pravopis ubrzo prozvan u domovini, ostao zadugo najtraženija knjiga u iseljeništvu jer je simbolizirala Hrvatsko proljeće. Uspjeh knjige je uredništvu Nove Hrvatske omogućilo da kupe kuću u Londonu gdje su smjestili uredništvo i nastavili s normalnim radom. Hrvatski pravopis je u cijelosti u domovini ponovno tiskan tek 1990. godine.

Doktor Ivo Banac jedan je od najpriznatijih i svjetski najpoznatijih hrvatskih povjesničara. Njegov rad priznat je i statusom emeritusa na Sveučilištu Yale. Njegova knjiga Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika, prvi puta objavljena 1984. na engleskom jeziku, a kasnije i na hrvatskom, predstavlja jedan od najboljih radova koji se bave korijenima problema nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Radi se o pitanju koje je u Titovoj Jugoslaviji bilo gurnuto „pod tepih“, ali je u konačnici, uz ostale razloge, rezultiralo napadom Slobodana Miloševića na Hrvatsku, i ratom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Riječ je o, sada već, kultnoj knjizi dr. Banca, kojom se opisuje nastanak Jugoslavije, objašnjavaju se korijeni nacionalnog problema u Jugoslaviji i političke implikacije toga pitanja. Do 1991. godine knjiga nije smjela biti objavljena u Jugoslaviji. Važnost ove knjige prvenstveno proizlazi iz znanstvenog pristupa dr. Banca i njegove mogućnosti emocionalnog distanciranja od problematike, što čini razliku u odnosu na pisanje velikog broja hrvatskih autora u emigraciji jednako kao i dostupnost knjige na engleskom govornom području, čime se ona približava i strancima te svima zainteresiranima za problematiku socijalističke Jugoslavije.

Rad poznatog splitskog umjetnika Tome Bebića nastao na prijelazu revolucionarne 1968. na 1969. godinu, predstavlja orvelovsku parafrazu „Velikog brata“; gumena loptica za igru intervencijom umjetnika preoblikovana je u „oko koje sve motri“, jasnu metaforu koja aludira na totalitarnu prirodu vlasti.