COURAGE

povezivanje zbirki

Opisani izvještaj datiran je s listopadom 1964., a u njemu je detaljno prikazan rad Komisije u kulturi, znanosti te na području medija. Dokumentira kontinuirano i sustavno praćenje i usmjeravanje zbivanja u navedenim područjima koje je Komisija provodila kroz praksu proširenih sastanaka Komisije, rasprava temeljem pripremljenih materijala, ali i osobnim kontaktima članova i suradnika Komisije s ljudima iz pojedinih oblasti kulturnog i znanstvenog života. U izvještaju iščitavamo brojne ocjene i kritike kulturnih djelatnosti i medija. Primjerice, djelatnici Komisije smatrali su kako je samo Radio-Zagreb „uspio da odgoji za jedno područje takve suradnike koji bi se konstantno i uporno s određenih idejnih (jasno socijalističkih) i estetskih pozicija borili za određene kriterije, odnos, značenje i smisao pojedine umjetnosti“. Izdavaštvo se smatralo skupim, kritizirane su male tiraže knjiga te zanemarivanje literature istočnih zemalja, kao i neadekvatan rad izdavačkih savjeta. U filmskoj produkciji bilo je, kaže se, vrlo rijetko kvalitetnih ostvarenja – najveći domet postignut je crtićima Zagrebačke škole crtanog filma, no ostali filmovi „rijetko svojim dometom i idejnim profilom budu aktivni sudionici u vršenju društvene funkcije“. Uredništvima literarnih časopisa zamjeralo se neshvaćanje društvenih procesa i razvoja, pomanjkanje marksističkih kriterija te prisustvo nacionalnih prizvuka i romantičnih odnosa prema prošlosti. No, kaže se u izvješću i kako su razgovori vođeni u Komisiji, primjerice s ljudima iz lista Telegram te također i druge forme utjecaja na svim nivoima i u različitim prilikama, pokazale da se „može ubrzati proces idejnog raščišćavanja s anarhičnim, pseudoliberalističkim, malograđanskim i sličnim zastranjivanjima“.

Radio-televizija Zagreb (RTV) često je bila predmetom analiza Komisije, pogotovo programska politika. Smatralo se kako bi RTV trebala biti najjači faktor utjecaja na stanovništvo jer utječe na formiranje mišljenja javnosti. Zamjerano joj je ipak puko izvještavanje, praćenje događanja tekuće politike umjesto vlastitih komentara i analize kao podrška Savezu komunista. Držalo se da je kritika „negativnih društvenih pojava“ koje se u ovom dokumentu ne specificira, ne samo pravo, nego i dužnost tiska, važna kao i informiranje.

Ovaj je dokument, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas.

Dokument je to kojeg Glavni odbor Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske (USAOH) iz Zagreba upućuje Centralnom odboru Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) u Beograd s podacima o djelovanju Katoličke crkve i njezinih organizacija (križarskih) koje su u tom razdoblju djelovale ilegalno te njihovom utjecaju na mlade. Iako se u izvješću elaborira djelovanje Crkve i njenih organizacija još od 1930. te u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH), dio se odnosi na razdoblje 1945. – 1946. Pregled oporbenog djelovanja prikazan je prema administrativno-teritorijalnim odrednicama: grad Zagreb, okrug Varaždin, okrug Bjelovar, okrug Osijek te oblast Dalmacija. U izvješću je djelovanje mladih u okviru crkvenih organizacija i društava izrijekom definirano kao oporbeno režimu, a te su skupine mladih pod vodstvom svećenika ujedno povezivane sa sklonošću ustaškom režimu. Dokument opisuje njihov utjecaj na mlade u omladinskim domovima, školama, na kućnim zabavama te u okviru raznovrsnih crkvenih aktivnosti. Pri tome je u izvješću naglašeno djelovanje omladinskih pjevačkih društava ili crkvenih zborova pod vodstvom opatica ili svećenika te okupljanje mladih u društvima „Marijina kongregacija“, „Kćeri Marijine“, „Srce Isusovo“, „Sv. Josip“ i dr.

Vlasti su preko USAOH-a kao svoje transmisije na ove pojave reagirale izuzetno negativno nastojeći dokinuti utjecaj Katoličke crkve na mlade i suzbiti djelovanje protivno komunističkoj ideologiji čiji je najjači predstavnik bila upravo Katolička crkva.

Dokument je izradio Glavni odbor USAOH-a čije je gradivo, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija do 1995., činilo dio Arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju predano HDA-u gdje se nalazi i danas.

Gradivo redovito koriste istraživači te je i ovo izvješće korišteno pri izradi znanstvenih publikacija.

Početkom 1972. godine Općinska konferencija Saveza komunista Hrvatske u Zadru imenovala je radnu grupu sa zadatkom ispitivanja i utvrđivanja političke odgovornosti 16 članova Partije optuženih za eskalaciju „masovnoga pokreta“ u gradu Zadru.

Kao što su reformistički komunistički vođe na republičkoj razini, Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i ostali, dali ostavke na svoje položaje nakon sastanka u Karađorđevu, tj. u prosincu 1971., jednako su postupili i lokalni partijski čelnici koji su ih podupirali. Tako je i Ivan Aralica – u to doba ravnatelj Pedagoške gimnazije – dao ostavku na svoj položaj zamjenika predsjednika Konferencije SKH općine Zadar. To nije bilo dovoljno pa se našao pod istragom spomenute radne grupe. Premda u Araličinim tekstovima i izjavama nije bilo inkriminirajućih dijelova koji su ga mogli poslati u zatvor, radna grupa koja je provela istragu pronašla je sljedeće dokaze protiv njega:

A) kao zamjenik predsjednika Konferencije SKH općine Zadar na konferencijama je dopuštao nacionalističko-šovinistički obojene diskusije, sudjelovao je u diskusijama u kojima je isticao pozitivno djelovanje Matice hrvatske, nije osuđivao nacionalistička istupanja pojedinaca na tim konferencijama, podnosio je referate ili koreferate koji su odražavali težnje nacionalnoga pokreta;

B) na priredbi „Hrvatska jučer i danas“ omogućio je nastup Petra Šegedina bez obzira na njegove političke kvalifikacije, a u tzv. „politizaciji masa“ nije vidio ništa negativno, premda je bilo jasno da se radi o srži ideologije masovnoga pokreta;

C) kao predsjednik ogranka Matice hrvatske aktivno je sudjelovao u njezinom radu i kreiranju njezine politike, te u osnivanju pododbora MH-a u Ninu i selima. Premda je znao da se MH pretvara u političku partiju, davao je pozitivne ocjene o njezinom radu što kao politički rukovodilac nije smio;

D) aktivno je sudjelovao u organizaciji priredbe „Hrvatska jučer i danas“ s predstavnicima Saveza omladine što je imalo poznate političke posljedice;

E) podupirao je studentski list Zoranić i stavove na liniji masovnoga pokreta;

F) angažirao se u slamanju otpora uredništva tjednika Narodnoga lista da bi se ono podvrgnulo stavovima i potrebama političkih snaga na vlasti;

G) bio je aktivni član povjerenstva za preimenovanje ulica i trgova što je imalo poznate političke posljedice. (Aralica, 2014: 128-129)

Premda partijska ćelija u Araličinoj radnoj organizaciji (Pedagoška gimnazija u Zadru) nije našla nikakvu odgovornost u njegovim djelima, radna grupa je ipak donijela zaključak da je „njegov doprinos u eskalaciji masovnoga pokreta bio izuzetno velik.“ (Aralica, 2014: 129) Zbog toga je Aralica bio isključen iz Saveza komunista Hrvatske u svibnju 1972.

Radi se o dokumentu koji analizira ideološko djelovanje Saveza komunista (SK) na Sveučilištu (u Zagrebu) te je bitan za razumijevanje načina na koji je SK putem Ideološke komisije usmjeravao ideološko djelovanje u poželjnom smjeru u visokom školstvu. „Ispravan“ ideološki stav očekivao se kako od studenata, tako i od profesora pa je pitanje kadrova na fakultetima bilo od velike važnosti za političko usmjeravanje studenata. U dokumentu se kritizira apolitičnost i nezainteresiranost profesora i studenata te se traži jačanje „marksističkog odgoja“ i ideološkog rada, suzbijanje vjerske i „neprijateljske“ propagande suprotstavljanjem znanstvenim (misli se marksističkim) pogledima na svijet, privlačenje studenata informiranjem o aktualnim događajima i poticanjem kulturnog i zabavnog života. Također se predlaže program ideološkog rada tijekom cijelog trajanja školovanja za studente, ali i rad s članovima nastavničkih organizacija. 

Dokument je, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju predano HDA-u gdje se nalazi i danas. Gradivo je u potpunosti dostupno za korištenje. 

Dokument The conditions od Croatian refugees in Italy and the British zone in Austria donosi podatke o stanju hrvatskih izbjeglica u Italiji i britanskoj zoni u Austriji. U nepotpisanom dokumentu nastalom kojeg su najvjerojatnije izradile službe britanske vojne vlasti, vjerojatno krajem 1946., navedene su brojčane procjene izbjeglica u izbjegličkim i zarobljeničkim kampovima, kao i svjedočanstvo o lošim uvjetima i njihovom tretmanu u tim kampovima te o izručenjima Jugoslaviji. Radi se o ljudima koji su, prije okruženja jedinica Jugoslavenske armije, uspjeli prijeći jugoslavensko – austrijsku granicu i smjestiti se u savezničkim logorima u Austriji i Italiji.            Dokument je napisan na poticanje odnosno pitanje nekog gospodina Stokesa (Mr. Stokes MP in the Commons State Security) zbog kojeg je gosp. MacNeil zatražio istragu o tretmanu jugoslavenskih izbjeglica hrvatskog porijekla.
Govori se o ukupno 20.000 hrvatskih izbjeglica u Italiji i Austriji. Većina tih ljudi bili su civili, uključujući veliki broj žena i djece. Britanski izvještaj govori o vrlo lošem stanju u kojem se nalaze te izbjeglice i da se stanje pogoršava iz dana u dan. Kao najveći strah tih izbjeglica navodi se strah od izručenja novoj jugoslavenskoj državi. Saveznički vojni štab je obavijestio Državnog tajnika Svete Stolice da će Jugoslaviji u buduće biti izručeni samo oni ljudi čija se krivnja za zločine protiv čovječnosti dokaže u detaljnoj istrazi.
Izvještaju je dodano i 5 priloga. Radi se o četiri izvatka iz pisama nekoliko hrvatskih zarobljenika u logorima u kojima govore o lošem stanju u logorima i lošem postupanju savezničkih vlasti prema njima te pismo državnog tajnika Svete Stolice Giovannia Battiste Montinija (kasnijeg Pape Pavla VI) od 17. svibnja 1946. (Annex no. 2) upućeno nekoj nepoznatoj crkvenoj osobi u kojem se govori o kriterijima na osnovu kojih savezničke snage izručuju hrvatske zarobljenike jugoslavenskim vlastima.
S ovim zarobljenicima Krunoslav Draganović bio je gotovo u svakodnevnom kontaktu i upravo od njih je prikupljao dragocjene podatke i svjedočanstva. Vrijednost ovog i sličnih dokumenata koje je sakupljao K. Draganović posebno dolazi do izražaja jer o navedenim događanjima hrvatska historiografija nema puno podataka. (Grahek Ravančić, 2014, 283-284).
Dokument se nalazi u registratoru br. 1, pod oznakom br. 2.29. Dostupnost ovog dokumenta je problematična zbog osobnih podataka. Uvid u njih može dobiti izravni nasljednik osobe čiji se podaci nalaze u dokumentu bez ograničenja. Drugi imaju ograničenje da mora proći 70 godina od nastanka dokumenta ili 100 godina od rođenja osobe na koju se dokument odnosi.