COURAGE

povezivanje zbirki

Za projekt COURAGE i povijest kulturne opozicije zanimljiv je zapisnik 16. sjednice Republičkog vijeća Sabora SRH koja se bavila, za vlasti, problematičnim izborom dobitnika državne nagrade Božidar Adžija. Zapisnik dokumentira pritisak vlasti na članove Odbora za dodjelu nagrade, poglavito na njegovog predsjednika Većeslava Holjevca. On je bio predsjednikom tog Odbora, a nalazi se u zbirci jer se Komisija bavila njegovim djelovanjem općenito protivnim zadanim postavkama. Prikupljali su zato materijale i izvan djelokruga MIH-a. Spomenuti je odbor, naime, nagrade koje su se dodjeljivale istaknutim znanstvenicima i djelatnicima u kulturi dodijelio važnim predstavnicima već osuđene  filozofske struje Praxis, Milanu Kangrgi, osnivaču, te Gaji Petroviću, osnivaču i glavnom uredniku filozofskog časopisa Praxis (1964. − 1974.) te suosnivaču i članu Savjeta Korčulanske ljetne škole. Prema mišljenju članova Republičkog vijeća i Komisije IK CK SKH za ispitivanje nacionalističkih pojava u MIH-u, izbor nagrađenih bio je pogrešan jer je već tada postojala „ozbiljna politička kritika na račun tih djela.“ Holjevac je slijedom toga smijenjen s mjesta predsjednika Odbora.

Ovaj je dokument, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas.

Milovan Đilas, visoko pozicionirani član jugoslavenske komunističke hijerarhije, objavio je tijekom 1953. godine niz članaka o potrebi demokratizacije i liberalizacije jugoslavenskoga društva, što je rezultiralo njegovom osudom među partijskim tijelima i isključenjem iz Saveza komunista Jugoslavije. Sve one koji su zastupali slične teze kao i Đilas, jugoslavensko je komunističko vodstvo označilo pojmom „đilasovština“, odnosno đilasovci. (Radelić, 2010: 56)

Odjecima toga slučaja u Hrvatskoj Služba državne sigurnosti pridavala je veliku pažnju. Odjel Službe za grad Zagreb u opširnoj je analizi iz sredine veljače 1954. dao pregled reakcija na Đilasov slučaj među javnim i kulturnim djelatnicima, posebno novinarima, na zagrebačkom sveučilištu te kod skupina koje su od ranije smatrane oporbene režimu (npr. osobe pod kontrolom zbog IB-a, kler, pripadnici bivših građanskih stranaka). Ipak, posebno je izdvojeno uredništvo lista Naprijed na čelu s Dušanom Diminićem i većim brojem „njihovih istomišljenika u drugim zagrebačkim redakcijama (Vjesnik, Vjesnik u srijedu),“ koji su „dovedeni na anarhoidne-antisocijalističke i antimarksističke pozicije i prije pojave Đilasovih stavova koji im je svojim člancima samo dao poticaj da idu tim putem“ (HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH, oznaka 010.1/1-1). Opisuje se i njihov utjecaj, odnosno vezanost uz određene „lobije“ u drugim dijelovima Hrvatske, posebno na području Istre (Pula, Buzet, Poreč, Pazin). Takav „lokalizam“ u to je vrijeme također bio ozbiljna politička etiketa. (Spehnjak i Cipek, 2007: 272)

Dokument je opsega 18 stranica. Dostupan je za istraživanje i kopiranje.

Ovo je pismo koje je  1966. Komisija za vjerska pitanja Skupštine općina Vinkovci poslala istoj komisiji na republičkoj razini o djelovanju Srpske pravoslavne crkve za vrijeme uskrsnih blagdana. U pismu se donosi u cjelini poslanica koja se čitala u svim pravoslavnim crkvama na vinkovačkom području. Ovo je primjer kako su vlasti nadzirale i Srpsku pravoslavnu crkvu prikupljajući informacije o gotovo svim njezinim vjerskim aktivnostima. Kao vjerska ustanova, Srpska pravoslavna crkva također je smatrana izvorištem protusocijalističke akcije. „Pored pojačane aktivnosti Rimokatoličke i kod Pravoslavne crkve se osjeća sve veća aktivnost što se vidi po okupljanju vjernika, organizacionom sređenju, formiranju crkvenih općina i novih bogomolja.“

Matica hrvatska je za vrijeme hrvatskoga proljeća postala je središnjom hrvatskom kulturnom institucijom oko koje se okupljala hrvatska inteligencija koja je bila nezadovoljna tadašnjim položajem Hrvatske unutar jugoslavenske federacije, a napose odnosom federalne vlasti prema hrvatskom nacionalnom identitetu. Zbog toga je komunistička vlast na nju počela gledati kao na instituciju nositeljicu opozicijskih političkih ideja. Slomom hrvatskoga proljeća 1972. godine, Matici je praktički bio zabranjen rad, a brojni njeni istaknuti članovi došli su na udar državne represije pod optužbama za „hrvatski nacionalizam“. Nositelj svih akcija protiv Matice hrvatske bio je Republički sekretarijat unutrašnjih poslova (RSUP) Socijalističke Republike Hrvatske koji je i godinama prije sloma hrvatskoga proljeća skupljao obavijesti o radu Matice i njenih ogranaka. Nakon političke odluke u Karađorđevu u prosincu 1971., RSUP-u je dan zadatak da načini izvještaj o radu Matice hrvatske koji je trebao poslužiti sastavljanju optužnica i započinjanju sudskih progona.

Dva viša inspektora pravnika u RSUP-u, i jedan inspektor politolog, sastavili su Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske na petstotinjak tipkanih stranica. Prvih 150 stranica odnosi se na povijest Matice hrvatske i rad njene središnjice u Zagrebu dok je ostali najveći dio izvještaja posvećen njenim ograncima u brojnim gradovima. Daje se povijest Matice, nakon toga njena djelatnost i struktura. Sadrži brojne podatke o najistaknutijim pojedincima, ali i brojnim drugim manje važnim članovima Matice i njihovoj djelatnosti. Poseban dio posvećen je vezama Matice s inozemstvom koja je uglavnom okarakterizirana „neprijateljskom političkom emigracijom“. Izvještaj završava kratkim zaključkom (na jednoj stranici) da je Matica „prerasla u udruženje za ostvarivanje kontrarevolucionarnih ciljeva“ (Hekman, 2002: 484). Na osnovu ovog izvještaja pisane su optužnice i provođeni sudski procesi protiv nositelja hrvatskoga proljeća.

U HDA-u u arhivskom fondu Matice hrvatske nalazi se originalni dokument Izvještaja o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske iz 1972. na osnovi kojeg je Matica hrvatska 2002. objavila reprint (Hekman, 2002) s popratnim predgovorom Josipa Bratulića. Jedan primjerak Izvještaja iz 1972. pohranjen je i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Naslovnica i sadržaj godišnjeg izvještaja Službe državne sigurnosti za Hrvatsku za 1965. godinu o  neprijateljskoj djelatnosti vjerskih zajednica i protumjerama Službe. Takve višegodišnje i godišnje preglede/izvještaje o djelatnosti vjerskih zajednica, s posebnim naglaskom na one njihove aktivnosti koje je kvalificirala kao „neprijateljsku djelatnost“, Služba je izrađivala redovito. Kao oblike „neprijateljske djelatnosti“ najčešće je navodila izazivanje nacionalne mržnje, neprijateljsku propagandu i širenje lažnih vijesti, zloporabu vjere i crkve u političke svrhe, izazivanju vjerske mržnje i netrpeljivosti, neprijateljsko djelovanje protiv zemlje preko emigrantskih organizacija, emigrantskog i vjerskog tiska, te utjecajem na radnike i iseljenike. Velika pažnja posvećivala se vjerskoj štampi i putovanjima vjerskih službenika u inozemstvo. U izvještajima se navode i podatci o suradničkoj mreži i aktivnostima Službe (razrade, kontrole i operativne mjere) protiv takvih aktivnosti.

U konkretnom izvještaju za 1965. godinu, aktivnosti većinske Katoličke Crkve posebno su analizirane u kontekstu Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.) te pregovora između Svete Stolice i Jugoslavije početkom 60-tih godina u cilju sređivanja odnosa između jugoslavenske vlade i Katoličke Crkve, a koji su rezultirali potpisivanjem protokola godinu dana kasnije (25. lipnja 1966. godine).

Tijekom 1965. godine, što je vidljivo i iz izvještaja Službe, došlo je do zaoštravanja crkveno-državnih odnosa. Prvi povod bila je poslanica vjernicima donesena prigodom zasjedanja biskupskih konferencija u svibnju te godine u Zagrebu. U izvještaju se ističe kako njezino donošenje „predstavlja zloupotrebu vjere i crkve u političke svrhe i grub napad na društveno-politički sistem“ u zemlji. Drugi slučaj bila je proslava 250. godišnjice Gospe sinjske u Sinju 15. kolovoza te godine. Kako opisuje Akmadža, vlastima je smetalo što je biskup Franić u okružnicama u povodu proslave, pišući o boravku kardinala Šepera na proslavi (kardinalom je proglašen te godine), često isticao nacionalni karakter proslave i nastupio s ultranacionalističkim tendencijama (Akmadža 2004., str. 492.). Vezano uz to, u izvještaju Službe ocjenjuje se kako je „uočeno nastojanje da se Šeperu dade uloga i položaj, ne samo vjersko-crkvenog, nego i nacionalnog vođe.“