COURAGE

povezivanje zbirki

Andrej Aplenc je rođen 2. rujna 1930. u Ljubljani. Potječe iz stare obitelji slovenskih liberala. Otac mu je bio profesor na gimnaziji, a majka učiteljica. Imao je dva brata. Otac i majka su bili simpatizeri partizanskoga pokreta, ali nisu sudjelovali u njemu. Aplenc je dva puta bio zatočen na Golom otoku. Prvi put u vrijeme gimnazijskih dana, a drugi put u studentsko doba. Bio je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i sudjelovao je u omladinskim brigadama gdje je bio i zapovjednik čete. Godine 1947. ili 1948. isključen je iz SKOJ-a radi zalaganja za slobodniji pristup u radu organizacije (kao zapovjednik čete dopustio je organizaciju plesnjaka). Među učenicima u školi i dalje se nastavio zalagati za veću slobodu mladih što je rezultiralo time da je godine 1949. po prvi put završio na Golom otoku radi preodgoja. Proveo je godinu dana na Golom otoku i onda je pušten. Nakon godinu i pol dana na slobodi pozvan je na razgovor u UDBU (Uprava državne bezbednosti) kako bi se vidjelo kakav je njegov stav prema svemu doživljenom na Golom otoku i koji je njegov odnos prema ostalim internircima iz Ljubljane koji su tada pušteni na slobodu. Nakon što je pri razgovoru odbio dati tražene informacije, po drugi je put poslan na Goli otok i tamo je proveo naredne dvije godine.

Nakon povratka s Gologa otoka imao je problema pri uključivanju u društvo, u početku mu je bilo onemogućeno studiranje. Počeo se baviti planinarenjem, te po vlastitim riječima - u njemu pronašao duhovnu ravnotežu i mir. Kasnije se vratio na Fakultet strojarstva (Fakulteta za strojništvo) i završio ga. Bilo mu je ponuđeno mjesto asistenta na fakultetu, ali pod uvjetom da uđe u Partiju što Aplenc odbija i odlazi u Švicarsku (imao je putni list). Tamo se oženio s američkom Slovenkom i s njome odlazi u Ameriku. U Americi je magistrirao strojarstvo. U Sloveniju se vraća 1990-ih. Sudski je rehabilitiran i isplaćena mu je odšteta za boravak na Golom otoku. Autor je monografije Prodaja Slovenije (Mladinska knjiga, 1997.), te suradnik tjednika Demokracija.

Ivan Aralica rođen je 10. rujna 1930. u Promini kraj Knina, a pučku školu pohađao je u Puljanima. Potječe iz seljačke obitelji u kojoj je otac Filip služio kao vojnik u artiljerijskoj pukovniji Kraljevske vojske u Otočcu, a majka je bila domaćica. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u dobi od 14 godina pridružio se kao kurir partizanskim postrojbama, a nakon što su partizani osvojili Knin, nastavio je školovanje. Gimnaziju je započeo u Kninu, ali ga je otac u drugom razredu ispisao kad je izgubio pravo na đački dom zbog procjene da je „kulački sin“, tj. sin bogatog seljaka. Po očevoj volji ponovno je upisao prvi razred Elektrotehničke škole u Zagrebu iz koje je bio izbačen iz političkih razloga (neprimjereno komentiranje kolektivizacije). Nakon toga nastavlja školovanje u Učiteljskoj školi u Kninu (popularno nazvanoj „preparandiji“) koju završava 1953. godine. Neko je vrijeme radio kao učitelj po dalmatinskim selima. Paralelno uz rad na školi studirao je južnoslavenske jezike i književnost na Sveučilištu u Zadru, na kojem je i diplomirao 1961. godine. Karijera mu je i dalje bila vezana za učiteljsku profesiju, pa je stekavši diplomu uspio odmah postati ravnateljem Učiteljske škole u Zadru, čije je mjesto 1965. zauzela Pedagoška gimnazija. Savezu komunista Aralica ipak pristupa 1951. godine, smatrajući, kako sam kaže, da je to članstvo bilo nužno za bilo kakvo političko djelovanje: „A središte sveukupne političke moći od vrha do najniže ćelije društva, do poduzeća, škole, mjesne zajednice i kućnog savjeta, bilo je u partijskim organizacijama.“ (Slobodna Dalmacija, 14. travnja 1992.)   

U intervjuima i političkim esejima Aralica naglašava 1966. kao prijelomnu godinu kada je nakon „afere prisluškivanja“ Tita pao Aleksandar Ranković, šef Službe državne sigurnosti, i bio održan Brionski plenum (Četvrta plenarna sjednica  Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ)). Taj je događaj uz pratnju privredne reforme i „sveopće liberalizacije društva“ prema Aralici doveo do tzv. „rotacije kadrova“, tj. do smjene generacija na rukovodećim političkim položajima, od čega je i on sam kao školovani kadar i ravnatelj škole imao koristi te ušao u politiku i postao aktivan u Općinskoj konferenciji SKH u Zadru. (Aralica, 2015: 125)

Štoviše, od 1969. do 1972. Aralica je bio i zastupnik u Saboru SR Hrvatske (Ured za kulturu), a 1970. po drugi je put biran za zamjenika predsjednika Općinske konferencije SKH Zadar. Ujedno je bio i predsjednikom ogranka Matice hrvatske Zadar te neko vrijeme odgovorni urednik Zadarske revije (od broja 3/71). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća biva uklonjen s mjesta ravnatelja Pedagoške gimnazije, ali ostaje raditi kao profesor te se povlači iz političkog i javnog života i posvećuje se književnom radu. Istovremeno je isključen iz Saveza komunista. Nakon pada komunizma i uvođenja višestranačja godine 1990., vraća se u politiku kao podupiratelj HDZ-a i politike Franje Tuđmana i na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora do 2000. Član je HAZU-a od 1992. godine i dobitnik je više književnih nagrada.

Aralica priznaje da je njegov književni rad usko vezan za vlastito životno iskustvo i stvarni život koji se odvijao oko njega. U svojim djelima on je, uz povijesnu tematiku, obrađivao teme poslijeratnih društvenih promjena i egzistencijalne drame marginalaca iz zaleđa. Književni povjesničar Velimir Visković naglašava da je Aralica već šezdesetih godina pisao izrazito kritički intonirane pripovijetke „u kojima analizira moduse dogmatske svijesti, licemjerja kao rezultante dominacije takve svijesti, te poremećaja etičkih normi; stari je moralni kodeks destruiran, a novi nije konstruiran.“ Smatra da je Aralica krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bio jedan od rijetkih pisaca kojega su zanimale društvene promjene i tzv. „dnevna“ problematika i problemi kolektivnog i osobnog morala (Visković, 1987: 7). Prema Krešimiru Nemecu, za neke teme poput „devijantnih procesa u socijalističkom političkom sustavu, razgradnji tradicionalnoga morala, propadanje sela“ bila je potrebna i doza hrabrosti. Ipak, takva društveno-kritička proza s naglašenim moraliziranjem (Svemu ima svoje vrijeme, 1967.; A primjer se zvao Laudina, 1969.; Filip, priča o orahovu kovčežiću, 1970.; Ima netko siv i zelen, 1977.) nisu naišle na šire zanimanje javnosti, kao što će to biti slučaj s historiografskom fikcijom u čijem će središtu biti „velike teme“ poput „bezumlja moći, odnosa ideologije i umjetnosti, umijeća vladanja, nacionalnog identiteta, herojstva i etosa pojedinaca i kolektiva, sudara vjera, kultura, civilizacija, itd.“ (Nemec, 2010: 367-68)

Nakon vlastitoga iskustva s uklanjanjem iz političkoga života 1972. godine, u središte književnoga interesa stavlja odnos vlasti i pojedinca, što je vidljivo u njegovoj prvoj uspješnici Psi u trgovištu 1979. objavljenoj u HIT biblioteci nakladničke kuće „Znanje“ u kojem je vladavinu Josipa Broza Tita prikazao i utjelovio u liku sultana Sulejmana Veličanstvenog kao osobu koja ne preže ni od čega da zadrži titulu vladara. „Zar mislite da bih ikada napisao Pse u trgovištu da nisam bio sudionik Hrvatskog proljeća! […]?“, ustvrdio je Aralica u jednom intervjuu iz 2004. (Aralica, 2004.) Nakon toga, do raspada Jugoslavije Aralica piše romane Put bez sna, 1982.; Duše robova, 1984.; Graditelj svratišta, 1986.; Okvir za mržnju, 1987.; Asmodejev šal, 1988.; Tajna sarmatskog orla, 1989. Premda svjesno izbjegava izravno politizirane teme koje bi mogle iritirati predstavnike režima, ipak biva uvučen u skandale koje opisuje njegova zbirka, ponajprije vezano za dobivanje nagrade Ivan Goran Kovačić i scenarija za film Život sa stricem. Visković primjećuje da je publicitet dobiven tim dogmatskim napadima koji nisu toliko bili usmjereni na djela, koliko na političku osobu pisca i njegovo sudjelovanje u Hrvatskom proljeću, te su zasigurno pridonijeli rastu interesa javnosti za Araličin opus (Visković, 1987: 10).

Nakon osamostaljenja Hrvatske, teme Araličinih romana i pripovijesti izrazito su domoljubne, počevši od preokupacije Domovinskim ratom (Gdje pjevac ne pjeva, 1996.), tabu tema poput Bleiburga (Četverored, 1997.), i tzv. roman s ključem (Ambra, 2001.; Fukara, 2002.) u kojima se obračunava sa svojim protivnicima. Aralica je u knjigama kompilirao svoje političko-publicističke tekstove iz novina i časopisa (Zadah ocvalog imperija, 1991.; Sokak triju ruža, 1992.; Spletanje i raspletanje čvorova, 1993.; Što sam rekao o Bosni, 1995.) u kojima je ponekad polemički analizirao teme poput srpskog imperijalizma, stvaranja neovisne hrvatske države, odnosa nacionalne države i kulture te zašto su multietničke države osuđene na propast.

Tema uništavajućeg djelovanja partijskih dogmi u kombinaciji s ljudskim zlodjelima na sudbinu pojedinca česta je tema u djelima Ivana Aralice (Kepec, Okvir za mržnju) (Pešorda, 2016: 149). U romanu Anastazija: oluje u tihom ozračju (2016.) Aralica u dijaloškom obliku nalik filozofskom romanu opisuje razmišljanje zatvorenog, dogmatskog uma podređenog Partiji (utjelovljeno u Anastaziji Rubić). Kroz ženski lik Anastazije, Aralica je prikazao post-revolucionarni, mekši karakter Partije koja je promijenila metode djelovanja, ali ne i svoj karakter. (Pešorda, 2016: 155) Na predstavljanju knjige Aralica je iznio tvrdnju „da je hrvatska književnost ostavila neobrađen komunizam onakav kakav je bio. „Zato i ja danas, jer se njegovi modeli javljaju u svakodnevnici, pišem o tom komunizmu.“ (Aralica, 2017) Ipak, u ocjeni komunističke ideologije, poretka, pa čak i mentaliteta koji preživljava i u vrijeme demokratske hrvatske države, Aralica je najjasniji u svojim političkim esejima, Mentalni komunist (2012.) i Smrad trulih lešina (gdje se obračunava sa svojim političkim protivnicima). U poznoj dobi Aralica nastavlja s objavljivanjem romana, pa je tako na zagrebačkom Interliberu nedavno predstavio roman Farell.

Aralica je sebe smatrao oporbenjakom u doba komunizma, a i disidentom. Prema njegovim riječima, premda je formalno bio članom Partije, nije dijelio svjetonazor svojih drugova. Referirajući se na latinsko značenje riječi disident (od dis-sedeo = razići se od stola), ustvrdio je tijekom intervjua: „Sjedio sam s njima za istim stolom, ali nisam bio s njima, nisam bio iskren komunist!“

Sva djela Ivana Aralice.

Juhan Aare (born in 1948) is an Estonian journalist and politician. He is best known as the host of the television programme ‘Panda’ on Estonian Television, which looked at environmental problems in Estonia and abroad. In the edition of the programme that was aired on 25 February 1987, he disclosed secret plans to open phosphorite mines in northern Estonia, which could have caused serious environmental problems. His appeal to the people of Estonia to write letters expressing their thoughts about these plans was effective, and unleashed a large wave of protest in Estonia in the spring of 1987, which is now known as the Phosphorite War. At the same time, he started to collect letters sent to him, and other material connected with the television programme ‘Panda’ and the Phosphorite War in general. In the 1990s he began to supplement the collection with raw material for his book about the Phosphorite War. The book Fosforiidisõda 1971-1989 (the Phosphorite War 1971-1989) was published in 1999. Juhan Aare presented his collection to the Estonian History Museum when the museum was preparing the exhibition ‘EI FOSFORIIDILE! 20 aastat fosforiidisõjast’ (No to Phosphorite! 20 Years since the Phosphorite War). He was also an advisor to the exhibition.

Marina Abramović was born in 1946 in Belgrade. She graduated from the Academy of Fine Arts in 1970 and continued post-graduate studies at the Academy of Fine Arts in Zagreb, which she completed in 1972. Between 1970 and 1973, she took part in the shows and activities based at the Student Cultural Centre in Belgrade with the Group of Six Artists. From the beginning of her career in the early 1970s, she was interested in performance as a form of visual art, using the body as a subject and medium. In her performances, she explored spiritual and physical endurance. She left Yugoslavia in the mid-1970s and moved to Amsterdam where she worked on performances together with her professional and personal partner, Ulay. They worked together for thirteen years. In their joint performances, they explored the parameters of power and subordination between themselves as artists and the public. After 1988, Abramović began to work and exhibit on her own. Today, Marina Abramović is an acclaimed performance artist internationally and has shown her work in leading museums worldwide. Since leaving Yugoslavia she has never returned, and today lives in New York.