COURAGE

povezivanje zbirki

Petar Dabac je završio Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, smjer strojarstvo. No, profesionalno se bavi fotografijom još od 1960. godine, od kada surađuje u ateljeu Toše Dabca. Kao samostalni umjetnik djeluje od 1966., a od 1970. je član ULUPUH-a. Godine 1970. nakon smrti Toše Dabca nasljeđuje njegov atelje. Vlasnik je, voditelj ateljea i organizator događanja u njemu, sve do 2006. kada atelje prodaje Gradu Zagrebu.

U 1980-ima u Ateljeu Tošo Dabac organizira četrdesetak izložbi suvremene fotografije domaćih i stranih autora. Od 1991. do 2008.  godine predaje fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Fotograf Tošo Dabac rođen je u općini Nova Rača kraj Bjelovara godine 1907. Osnovnu školu završava u Novoj Rači, a nakon preseljenja u Samobor pohađa Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio.

Prvi put se s fotografijom susreće 1924., a njegova prva sačuvana fotografija je panorama Samobora od 7. ožujka 1925. Prvi put se predstavlja na izložbi amatera u Ivancu 1932. godine. Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije. Već od tridesetih godina sudjeluje na nizu izložbi u zemlji i inozemstvu, a 1938. dobitnik je i jedne od najznačajnijih nagrada – Camera Craff. Godine 1951. Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije, a bio je i član američkog društva Photographic Society of America.

U Drugome se svjetskom ratu borio na strani partizana. Nakon rata se pridružio Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH). U više je navrata angažiran da fotografira motive diljem Jugoslavije (Istra, Dubrovnik, radne akcije u Bosni i Hercegovini…), ali i gostovanja umjetnika iz Jugoslavije u Torontu 1949., Chicagu 1950., Moskvi 1958. i na Expou u Bruxellesu 1958. godine.  

Izlagao je na međunarodnim izložbama Das menschliche Antlitz Europas i Was ist der Mensch?. Godine 1966. primio je državnu nagradu Vladimir Nazor za najveća postignuća u vizualnim umjetnostima, a iste je godine primio i nagradu za životni rad Foto saveza Jugoslavije.

Kao apolitična osoba, Tošo Dabac nije sudjelovao ni u kakvom opozicijskom djelovanju spram socijalističkog režima, ali je svoj Atelje otvorio velikom broju umjetnika, prvenstveno apstraktnog izričaja, koji su se u njemu družili pedesetih i šezdesetih godina, te ga time učinio jednim od važnijih kulturnih središta u Zagrebu.

Braco Dimitrijević je bosanskohercegovački konceptualni umjetnik, koji živi i radi u Parizu. Rođen je u Sarajevu 1948. godine, a diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je postdiplomski studij na London University of Arts na Saint Martin’s School of Art u Londonu, kao stipendist British Councila na stipendijskim boravcima u Londonu i Parizu. Godine 1967. i 1968. upoznaje se sa suvremenim kretanjima u umjetnosti, koje potom primjenjuje u svojemu radu – najprije kroz rad „Grupa Penzioner Tihomir Simčić“, a potom i kroz ciklus „Slučajni prolaznik“, „Transmonuments“ i „Tryptychos Post Historicus“.

Prvu izložbu održava 1958., u dobi od samo 10 godina, a iduću 1969. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Dimitrijević je i međunarodno afirmirani umjetnik, prvu samostalnu izložbu u inozemstvu ima u studenome 1970. u Münchenu, a 1971. sudjeluje na VII. Pariškom bijenalu. Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća njegova karijera doživljava veliki međunarodni uzlet, što se ogleda i u činjenici da skoro svake godine sudjeluje na grupnim izložbama u inozemstvu, ali svoj rad predstavlja i na samostalnim izložbama. Godine 1976. Dimitrijević objavljuje teoretsko djelo „Tractatus Post Hystoricus“ u kojem iznosi svoje viđenje relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti, ujedno dajući kritiku evolucijskim aspektima povijesti umjetnosti, iznoseći prijedlog da joj se pristupi kao živome tijelu, a ne kao statičnoj masi.

Od 1998. član je Akademije nauka i umjetnosti BiH, a godine 2007. dobiva odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnik je brojnih hrvatskih i međunarodnih nagrada.

Osim umjetničkog djelovanja, koje se može okarakterizirati kao subverzivna aktivnost spram socijalističkog režima, Dimitrijević nije aktivno sudjelovao u kulturno-opozicijskim aktivnostima. A samo umjetničko djelovanje, autor opisuje kao vrstu mladenačke pobune protiv kulta ličnost.  

Bruno Dobrić rođen je 1957. u Puli. Od 1985. radi u Naučnoj biblioteci u Puli (današnja Sveučilišna knjižnica u Puli), knjižničarski je savjetnik i aktualni voditelj Sveučilišne knjižnice u Puli. Doktorirao je informacijske znanosti, a bavi se proučavanjem austro-ugarskog razdoblja Pule. Od 1999. predsjednik je Društva za proučavanje prošlosti Carske i kraljevske mornarice (K.u.k. Marine) „Viribus unitis“ – Pula, a u dva je mandata bio predsjednikom Društva bibliotekara Istre. 

Zvonimir Dobrović (Zagreb, 1978.) je aktivist, kustos i direktor umjetničkih festivala iz Hrvatske. Dobrović je osnivač i umjetnički voditelj udruge „Domino“ („Queer Zagreb“), jedne od najvećih nezavisnih umjetničkih produkcijskih organizacija  u Hrvatskoj koja priređuje više festivala, kao što su New York International Art Festival, Queer Zagreb i Perforacije. U suradnji s mnogobrojnim grupama i pojedincima, svake godine producira stotinjak performansa diljem svijeta. Dobrović je također uredio nekoliko knjiga, uključujući Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj. (Dobrović i Bosanac, 2007)