Frane Franić splitski nadbiskup i teolog, rođen je 29. prosinca 1912. godine u Kaštel Kambelovcu nedaleko od Splita. Osnovnu školu pohađao je u istom mjestu (1919.-1923.). Nakon toga odlazi u Split gdje se školuje prvo u državnoj, a kasnije i u biskupskoj klasičnoj gimnaziji (1923.-1931.). Teološko-filozofsku formaciju stjecao je na Visokoj bogoslovnoj školi Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu (1931.-1937.). Za svećenika je zaređen 1936. u Splitu, nakon čega odlazi u Rim gdje je na sveučilištu Gregoriana pohađao poslijediplomski studij dogmatske teologije, stekavši 1941. naslov doktora teoloških znanosti. Nakon što se početkom Drugog svjetskog rata vratio u Split iz Rima, prihvatio se brojnih obaveza iz područja pastorala, odgoja i obrazovanja. Vršio je službu kapelana u zatvoru sv. Roka u Splitu, gdje je bio profesorom i na državnoj i nadbiskupskoj gimnaziji. Nakon rata je preuzeo vodeće službe u Centralnom bogoslovnom sjemeništu (1945.-1956.).
Za biskupa je Franić zaređen 1950. godine, kada je postao pomoćni biskup i generalni vikar tadašnjeg splitskog nadbiskupa Kvirina Klementa Bonefačića. Sveta Stolica ga je nakon umirovljenja nadbiskupa Bonefačića 1954. imenovala za apostolskog administratora Splitsko-makarske biskupije, a 1960. redovnim splitsko-makarskim biskupom. Njegovo imenovanje pomoćnim biskupom bilo je pozdravljeno od splitskih komunista jer je u tijeku Drugog svjetskog rata kao zatvorski kapelan pomogao na razne načine zatvorenim komunistima za vrijeme talijanske okupacije Dalmacije i Splita. Međutim, skoro Franićevo protivljenje svećeničkim udruženjima koja bi djelovala pod režimskom kontrolom, a bez veze s crkvenom hijerarhijom ubrzo je dovela do namještenog sudskog procesa protiv ključnih crkvenih ustanova u Splitu. Na tom procesu 1956. su komunističke vlasti zabranile rad biskupskog sjemeništa i njegovih obrazovnih ustanova. Osim zgrada sjemeništa i njegovih školskih ustanova kao što je Nadbiskupsko dječačko sjemenište, vlasti su još nacionalizirale i biskupsku palaču. Tako je od toga vremena, kako kaže dr. don Kovačić, Franić živio u običnom stanu gdje je čitavo vrijeme bio prisluškivan i nadziran od strane režima. U isto vrijeme Franić je ciklostilom počeo objavljivati „Službeni vjesnik splitsko-makarske biskupije“. Vlasti su budno pratile tu objavljivane tekstove. Zaplijenile su već prvi broj, a i neke kasnije.
U Franićevo vrijeme je 1969. papinskom bulom Pavla VI. njegova biskupija uzdignuta na položaj nadbiskupije i metropolije. Splitskim metropolitom i nadbiskupom Franić je bio do 1988. godine kada se povukao iz aktivne službe da bude nadbiskup u miru. U tom razdoblju bio je potpredsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije. Franić je kao splitski biskup veoma aktivno sudjelovao na II. Vatikanskom koncilu (1962.-1965.), tako što je sudjelovao u nastanku dviju značajnih dogmatskih konstitucija Dei Verbum i Lumen Gentium. Zanimljivo da je inzistirao na izrazu Ecclesia militans u raspravama saborskih komisija kako bi istakao vojujući karakter Crkve. Franić je govor u obranu toga izraza održao u sabornici koncila 2. listopada 1963. godine, kada je naglasio „da se izrazom vojujuća Crkva ne može uvrijediti nijednog razumnog čovjeka u svijetu, pa ni same marksiste“ (Moro 2007: 149).
Kasnije je sudjelovao u radu nekoliko biskupskih sinoda u Vatikanu 1970-ih i 1980-ih godina, te je postao i članom vatikanske Kongregacije za sakramente i bogoštovlje. Od Franićevih djela valja istaknuti dva izdanja Putovi dijaloga (Split 1973. i pretisak 2000.) u kojem opisuje pokušaje dijaloga s komunsitičkim režimom i njegovom intelektualnom klasom. Svoj biskupski rad za vrijeme socijalističkog razdoblja sažeo je zbirci tekstova pod naslovom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.), dok je svoja sjećanja s II. Vatikanskog sabora zabilježio u knjizi Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrinarne djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.). Umro je u Splitu 17. ožujka 2007. u 95. godini života.