COURAGE

povezivanje zbirki

Nema mnogo poznatih biografskih podataka o Iljku Karamanu (8. siječnja 1922. – 21. prosinca 2010.) jer nije bio javna osoba. Važno je istaknuti da je on potomak ugledne dalmatinske obitelji Karaman iz Splita u kojoj je postojala duga tradicija intelektualaca i pravnika. Njegov otac bio je istaknuti povjesničar umjetnosti i konzervator Ljubo Karaman (1886. – 1971.), a njegov mlađi brat bio je Igor Karaman (1927. – 1995.), istaknuti ekonomski povjesničar i arhivist. Iljko je diplomirao pravo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, a nakon Drugoga svjetskog rata radio je kao istražitelj u Javnom tužilaštvu u Zagrebu. Kasnije, barem od početka 1970-ih, bio je zamjenikom Okružnog javnog tužitelja u Zagrebu (prema njegovoj osobnoj bilješci od 3. ožujka 1992.).

Prema riječima obiteljske prijateljice, gospođe Snježane Zima rođ. Znidarčić, bio je član Križarske organizacije, vjerske katoličke crkvene organizacije koju je komunistički režim ukinuo 1945. godine. U vezi s tim, Karaman je bio blizak prijatelj s predsjednikom Križarske organizacije, odvjetnikom i političkim zatvorenikom komunističkog režima dr. Lavom Znidarčićem (1918. – 2001.), čiju je privatnu arhivu sređivao Karaman osobno. Karaman je također bio aktivan i u Društvu za podvodni sport u Zagrebu, osnovanom u lipnju 1954. On je bio prvo tajnik, a kasnije i predsjednik tog društva.

Tvorac Iljko Karaman nije objasnio razloge prikupljanja građe u svojoj zbirci. Očito je smatrao važnim zadržati zaplijenjene materijale, ali nije objasnio svrhu tog čina. Prema mišljenju obiteljske prijateljice, gospođe Snježane Zima rođ. Znidarčić, on je pripadao intelektualnim-kulturnim krugovima okupljenih oko njezina oca, odvjetnika dr. Lava Znidarčića, koji se nisu slagali s komunističkim režimom, i koji su prikupljali dokaze o represivnom djelovanju režima za „budućnost“ (on je prikupljao materijal „za svaki slučaj!“). Nakon pada komunističkog režima i raspada Jugoslavije, između 1990. i 1991. godine došlo je vrijeme da prikupljeni materijali postanu javni i dostupni za istraživanja o istinskom karakteru komunističke vlasti.

Slikar, karikaturist i publicist Jozo Kljaković rodio se u Solinu kod Splita 10. ožujka 1889. godine. Gimnazijsko školovanje završio u Splitu 1908. godine, nakon čega je studirao matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Poslije toga se otisnuo u Prag i Beč gdje je polazio studije arhitekture na visokim tehničkim studijima. Uskoro se posvećuje slikarstvu kod Vlahe Bukovca te stječe umjetničko znanje prvo u Ženevi kod Ferdinanda Hodlera, a onda i u Beču po raznim umjetničkim muzejima. Godine 1911. odlazi u Rim na Istituto delle belle arti dok početkom 1912. počinje proučavati i firentinsku umjetnost. U Académie Ranson u Parizu 1920. godine konačno je zaključio svoje obrazovanje kod Mauricea Denisa i Marcela Lenoira usavršavajući se iz freskoslikarstva.

Politički se u Prvom svjetsku ratu zalaže za stvaranje jugoslavenske države tako da 1912. bježi u Srbiju izbjegavajući vojnu obavezu u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Nakon što je u Srbiji kratko boravio do 1915. kao učitelj crtanja, odlazi u Pariz i Ženevu gdje ostaje sve do kraja Prvoga svjetskog rata kada se na duže razdoblje doseljava u Zagreb. U Zagrebu je dobio mjesto profesora zidnoga i dekorativnoga slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje je radio od 1921. do svoga odlaska u emigraciju 1943. Uz Ivana Meštrovića, Kljaković je bio središnja figura likovnoga umjetničkoga stvaranja zagrebačkoga kruga u međuratnom razdoblju. Kao ugledni javni intelektualac potpisuje 1934. Zagrebački memorandum u kojem traži federaliziranje Kraljevine Jugoslavije nakon ubojstva kralja Aleksandra I. Karađorđevića.

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, Kljaković je bio uhićen i interniran od listopada 1941. do veljače 1942. zbog svoje političke prošlosti i jugoslavenskih usmjerenja. Godine 1943. odlazi u Rim gdje je boravio do 1947. kada odlazi u Buenos Aires iz kojega se vraća 1956. U tom vremenu bio je potpredsjednikom Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama u poraću. Drugi boravak u Rimu trajao je od 1956. do 1968. kada se konačno vraća u Zagreb. Neposredno nakon rata zbog kritike Titova režima i socijalističke Jugoslavije s demokratskih pozicija, ali i njegove izrazito naglašeno religijske umjetnosti koju je razvijao u svojoj drugoj umjetničkoj fazi, Kljaković se nije usudio vratiti u zemlju.

Ipak, neposredno prije svoje smrti kada je već bio star i oslijepio, odlučio se vratiti i umrijeti u vlastitoj zemlji u kojoj je tih godina nastupila faza tzv. liberalizacije, te se Kljaković više nije trebao bojati za život toliko kao prvih poslijeratnih godina. Za njegov povratak kod režima se najviše založio hrvatski kipar Antun Augustinčić kojem je Kljaković bio profesor na akademiji. U pismu koje je Kljaković Augustinčiću uputio 13. svibnja 1967. izričito navodi da su na njegovu odluku o povratku u Hrvatsku presudno utjecala dva vanjska događanja: Brijunski plenum i smjena Aleksandra Rankovića 1966., jednoga od glavnih Titovih suradnika, te tzv. Protokol iz iste godine uspostavljen između Vatikana i Titove Jugoslavije koji su doveli do ponovne uspostave diplomatskih odnosa između dviju zemalja. Zbog tih političkih preokreta Kljaković se nadao da je nastupilo vrijeme „evolucije naših komunista,“ na čemu je gradio želju da se konačno vrati u domovinu. (Kljaković, 2018: 111) Njegov povratak u zemlju režim je strogo prešutio, a Kljakovićev sprovod je organizirao pod strogom kontrolom bez crkvenoga obreda. Umro je u Zagrebu 1. listopada 1969. u 80. godini života. 

Edvard Kocbek rodio se u mjestu Sveti Juraj ob Ščavnici 27. rujna 1904. godine, blizu Maribora, u pokrajini Štajerskoj u Republici Sloveniji. Bio je slovenski pjesnik, esejist, pisac i prevoditelj, koji se kao kršćanski socijalist u Drugom svjetskom ratu priključio Osvobodilnoj fronti i slovenskim partizanima pod vodstvom komunista. Gimnazijsko je obrazovanje stekao u Mariboru, nakon čega je dvije godine proveo u sjemeništu studirajući teologiju. Nakon napuštanja sjemeništa, upisao se na studij francuskoga jezika i književnosti na Ljubljanskom sveučilištu. Za vrijeme studija išao je u Berlin na sveučilište Humboldt gdje je slušao predavanja njemačkoga teologa i filozofa Romana Guardinija. Poslije završetka studija tijekom 30-ih godina, jedno je vrijeme boravio u Francuskoj gdje se družio s Emanuelom Mounierom i krugom oko časopisa L' Esprit. Godine 1936. vratio se u Sloveniju, te je počeo predavati kao profesor francuskoga jezika.

Cijelo vrijeme svoga studija držao se članom kršćanske ljevice tako da se 1937. odlučio za republikansku stranu pišući protiv podrške slovenskih katolika generalu Francu. Takav njegov čin unio je podjele u slovenski katolički pokret zbog čega je njegove stavove prema Španjolskom građanskom ratu osudio sam ljubljanski biskup Gregorij Rožman. Pred Drugi svjetski rat, Kocbek, iako po profilaciji kršćanski socijalist koji načelno osuđuje komunizam, ipak s komunistima stupa u bliži kontakt što će posebno doći do izražaja za vrijeme rata kada s njima surađuje u okviru Osvobodilne fronte. Poslije rata sudjelovao je u mnogim vladama u novom komunističkom režimu u Sloveniji i Jugoslaviji, ali nije imao nikakvu stvarnu moć. U prvoj Tito-Šubašićevoj vladi imao je poziciju ministra za Sloveniju.

U sukob s režimom došao je 1951. godine kada je objavio zbirku kratkih novela pod naslovom Strah in pogum u kojem se kritički izražavao o moralnom ponašanju slovenskih i jugoslavenskih partizana za vrijeme rata. Radi toga je stavljen u izolaciju i pod nadzor tajne službe UDBE te mu je zabranjeno javno istupanje i pisanje. Otada se uzdržavao prevodilačkim radom djela iz francuske i njemačke književnosti. Posebnu je pažnju posvetio pisanju poezije, u tim vremenima kada mu je na silu bio zabranjen pristup javnom životu, koja je dobila visoke ocjene kritike kao najveći doseg slovenske modernističke poezije. Premda nije bio zatvaran u to vrijeme, više puta je ispitivan od tajne policije, dok je njegov stan bio ozvučen mikrofonima za prisluškivanje. Nekoliko godina prije smrti 1975., slovenski su pisci Boris Pahor i Alojz Rebula objavili Kocbekov intervju u tršćanskom listu Zaliv pod naslovom Edvard Kocbek  - pričevalec našega časa. Ono što je bilo sporno za komunističke vlasti u tom intervjuu je Kocbekova osuda likvidacije 12 000 slovenskih domobrana po završetku rata koje su proveli partizani, što je prvi javni spomen tih događanja nakon završetka rata. Osim toga, Kocbek je istaknuo da je od samog početka rata trajao kontinuirani teror komunista nad nekomunističkim grupacijama u sklopu Osvobodilne fronte. Uslijedila je žestoka kampanja režimskih medija protiv Kocbeka, ali na kraju ipak nije došlo do njegova sudskog progona zbog međunarodnog pritiska, budući da je Kocbek uživao inozemni ugled kao veliki pjesnik i pisac.

Vesna Kolarić Kišur rođena je u Zagrebu 1925. godine. Druga je supruga Rudija Supeka koja je bila vlasnica njegove osobne arhive nakon njegove smrti 1993. godine i koja je nastavila skupljati materijale vezane za svog pokojnog supruga. Nakon njezine smrti u Zagrebu 2004., ostavštinu Rudija Supeka naslijedili su potomci potekli iz Supekova prvog braka (kćer Olga Supek). U osobnom fondu Rudija Supeka u Hrvatskom državnom arhivu postoji gradivo vezano uz Vesnu Kolarić Kišur koje obuhvaća i njezinu korespondenciju s Rudijem Supekom i drugim osobama.

Tomislav Krznar docent je na Katedri za filozofiju i sociologiju Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je u Zagrebu 1979. godine. Diplomirao je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (2004.), a završio je i alternativni obrazovni program „Mirovni studiji“ pri Centru za mirovne studije u Zagrebu (2007.). Doktorirao je 2010. godine filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obnašao je dužnost tajnika Hrvatskoga filozofskog društva (2010. – 2012.), a trenutno obnaša dužnost predsjednika Odbora za arhivu Hrvatskoga filozofskog društva. Član je uredništva znanstvenih časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis Philosophica. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Hrvatskoga bioetičkog društva i Matice hrvatske.