COURAGE

povezivanje zbirki

Rusko Matulić rodio se 1933. godine u Splitu, kao dijete obitelji podrijetlom s otoka Brača. Nakon pada Italije 1943., partizani mu na Braču ubijaju oca Roka Matulića koji je bio povezan s četničkim pokretom, građanskim intelektualcima i jugoslavenskim nacionalistima kao što su Ivo Andrić i Niko Bartulović. Kao dječak se s majkom sklanja u El Shatt u Egipat, gdje s drugim izbjeglicama iz Dalmacije boravi od veljače 1944. do studenoga 1948. godine, da bi kasnije preko Italije, Engleske i Čilea, stigao SAD-a. U SAD-u završava studij elektrotehnike, nakon čega cijeli život radi kao inženjer za kompaniju Edison u New Yorku. (Lađević, 2015)

U emigraciji je najviše surađivao s organizacijom „Demokratska alternativa“ i s krugom intelektualaca oko časopisa Naša reč u Londonu. Matulićeva i njihova politička pozicija ogledala se u zagovaranju dekomunizacije i demokratizacije Titove Jugoslavije, pri čemu su strogo odbijali njezinu disoluciju i pretvaranje njenih republika u samostalne suverene države. Iako je Mihajlo Mihajlov bio središnja figura, Matulić je bio de facto urednik dvomjesečnoga biltena CADDY koji je od prve polovine 1980. do kraja 1992. izlazio u Americi, a u kojemu je izvještavano o sudbini disidenata, kršenjima ljudskih prava i slobode misli u posttitovskoj Jugoslaviji. Zbog svega toga, Matulić se našao kao istaknuti predstavnik na listi „neprijateljske emigracije“, koja ruši temelje socijalističke Jugoslavije. Njegova zbirka je upravo nastala kao posljedica njegova uređivanja biltena CADDY, ali i upravljanja istoimenom organizacijom, u kojoj je zaprimao brojna svjedočanstva o stradanjima disidenata u Jugoslaviji. Osim toga, prilikom vođenja društva, u Matulićevoj je zbirci ostala brojna korespondencija, ne samo s disidentima i političkim emigrantima, nego i s brojnim drugim pripadnicima američkoga establišmenta.  

Matulić je 2014. objavio memoarsku knjigu Feb 1944 El Shatt Egypt Nov 1948, u kojoj je tvrdio da izbjeglice iz Jugoslavije u Egiptu nisu bili samo propartizanski orijentirani, kako je to tvrdila jugoslavenska propaganda, nego da je među njima bilo i onih koji su bili protukomunistički orijentirani. Osim toga, skupljao je bibliografske jedinice o Jugoslaviji na zapadu, kao i one o liku i djelu svoga bliskoga suradnika Mihajla Mihajlova, na temelju čega je objavio tri knjige bibliografija: Bibliography of sources on Yugoslavia (Palo Alto: Ragusan press 1981), te Bibliography of sources on the region of former Yugoslavia (Boulder: East European Monographs) izdana u tri sveska 1998., 2007. i 2014. te Contribution for the Bibliography of Mihajlo Mihajlov 2014. godine. (Lađević, 2015) Od drugih tekstova valja istaknuti njegov članak važan za povijest kulturne opozicije Repression of Dissent in Yugoslavia (1956-1984), objavljen u zborniku Human rights in Yugoslavia (New York: Irvington Publishers 1986.). Također je pisao i stručne članke, koji su se ticali elektrotehnike. (Rusko Marulic papers, kut. 2). Umro je 2015. godine u New Yorku.

Predrag Matvejević (Mostar, 7. listopada 1932. – Zagreb, 2. veljače 2017.) bio je hrvatski publicist, književni teoretičar i esejist. Spada među najprevođenije hrvatske autore u svijetu. Studij francuskog jezika i književnosti započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Godine 1967. doktorirao je na Sorbonni iz komparativne književnosti i estetike. U razdoblju 1959. – 1991. predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega odlazi u emigraciju, prvo na nekoliko godina u Pariz, a zatim u Rim. Kao redovni ili gostujući profesor predavao je na više stranih sveučilišta (New York University 1982., Ecole des langues orientales 1991., Nouvelle Sorbonne 1991. – 1994., La Sapienza 1994. – 2007., Collège de France 1997., Université catholique de Louvain 2000.). Dodijeljeno mu je više počasnih doktorata (Perpignan, Genova, Trst, Korzika, Mostar). Bio je predsjednikom Hrvatskog centra PEN-a (1980. – 1989.), te počasni doživotni potpredsjednik Međunarodnog PEN-a u Londonu. Godine 2011. u Hrvatskoj je dobio nagradu Kiklop za životno djelo, a međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost.

Romano Meštrović rođen je u Zadru, a studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1990. bio je predsjednik Općinskoga komiteta Saveza komunista Hrvatske – općina Zadar, te je u tom svojstvu sudjelovao u primopredaji partijskoga gradiva u Državni arhiv u Zadru. U samostalnoj Hrvatskoj kao član Socijaldemokratske partije obnašao je dužnost saborskoga zastupnika u razdoblju od 2000. do 2003. Bio je i predsjednikom zadarskoga SDP-a. 

Kao umirovljeni profesor posvetio se proučavanju zadarske povijesti. Godine 2017. objavio je svoju prvu knjigu U Zadar putovi vode (Iz života srednjovjekovnoga Grada). 

Rođen u obitelji ruskih emigranata 1934. godine, Mihajlo Mihajlov bio je profesor ruske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Zadru početkom 1960-ih godina.

Mihajlov je prvi put procesuiran nakon objavljivanja eseja Leto moskovsko 1965. godine koji je bio izvještaj o njegovom putovanju u Rusiju, a u kojem je, između ostaloga, pisao o sovjetskim logorima za disidente. Osuđen je na tri i pol godine zatvora zbog „narušavanja ugleda jedne strane države” (Sovjetskog Saveza).

Potonje aktivnosti tijekom ovoga perioda, kao što su pokušaj osnivanja nezavisnog časopisa Slobodni glas i objavljivanje članaka u kojima je kritizirao Tita i njegovu vladavinu u jugoslavenskoj i zapadnoj štampi, načinili su od njega, kako je kasnije sebe nazivao, „disidenta broj 2” u Jugoslaviji, poslije Milovana Đilasa. Služio je dvije zatvorske kazne, od 1966. do 1970., i potom od 1974. do 1977. godine.

Mihajlov je pušten početkom 1978. godine i bilo mu je dozvoljeno napustiti zemlju.  

Nakon toga, nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama i predavao je rusku književnost i filozofiju na Yaleu, sveučilištu države Ohio i na Sveučilištu Virginija, kao i u zapadnoj Europi. Pisao je uredničke kolumne za razne novine i časopise i bio je aktivan u organizacijama za ljudska prava, uključujući Odbor za pomoć demokratskim disidentima u Jugoslaviji (Committee to Assist Democratic Dissidents in Yugoslavia – CADDY).

Mihajlov je također radio kao analitičar na radiju Slobodna Evropa prije povratka u Srbiju 2001. godine, nakon svrgavanja predsjednika Slobodana Miloševića.   

Brojne njegove knjige su prevedene širom svijeta, posebno Ruske teme, Podzemne beleške, Domovina je sloboda i Leto moskovsko.

Mihajlov je umro u Beogradu 2010. godine.

Tihomir Milovac je povjesničar umjetnosti i etnolog. Još u vrijeme studija sudjeluje u radu kazališne skupine Coccolemocco u Zagrebu, a nakon studija nastavlja aktivno djelovati na hrvatskoj kulturnoj sceni. U Muzeju suvremene umjetnosti, tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, radi od 1984. godine. Obnaša funkciju voditelja Eksperimentalno-istraživačkog odjela te je suautor stalnog postava Muzeja. Ujedno i suautor kataloga „Mladen Stilinović: Exploitation of the Dead”.

Kao član kazališne skupine Coccolemocco, u godinama 1977. i 1978., sudjeluje u predstavi „Jedan dan u životu Ignaca Goloba“, koja je tematizirala samoupravljanje, poziciju malog čovjeka u odnosu na vlast, njegov privatni i poslovni život. Po riječima Tihomira Milovca, predstava je na vrlo jasan način pokazivala licemjerstvo tadašnje vlasti i „uopće te ideje samoupravljanja, koja se rasula i naprosto više nije imala nikakvog smisla.“ Unatoč problemima sa Savezom udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR), većina umjetničkog svijeta je podržala predstavu te se ona dvije godine prikazivala po cijeloj Jugoslaviji. 

Milovac smatra kako je u socijalističkoj Jugoslaviji kulturna opozicija imala nekoliko lica, i to u smislu da je postojala javna kulturna opozicija, i ona koja je bila skrivena, a on je naziva – subverzivna. Javna opozicija izlagala je svoje profesionalne karijere i živote, tu je riječ prvenstveno o svijetu književnosti i kazališta. A unutar područja vizualnih umjetnosti, ipak se više radilo o subverziji, gdje se pokušava ukazati na neke fenomene tadašnjeg društva kroz određene vrste aktivizma.