COURAGE

povezivanje zbirki

Lydia Sklevicky rođena je u Zagrebu 1952., a tragično je stradala 1990. u Delnicama. Sklevicky je diplomirala sociologiju i etnologiju 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala 1984. sociologiju kulture s temom rada Žene i moć - povijesna geneza jednog interesa. Njezin nedovršen doktorski rad Emancipacija i organizacija. Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (NR Hrvatska 1945. – 1953.) objavljen je kao dio knjige Konji, žene, ratovi koji je priredila Dunja Rihtman-Auguštin. Godine 1976. zaposlila se na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), a krajem 1988. prelazi na Institut za etnologiju i folkloristiku gdje je radila do svoje smrti.

Hrvatska znanstvenica i intelektualka Lydia Sklevicky, prema mišljenju Anamarije Štambuk Starčević, spada u ljude za koje će njihovi suvremenici reći kako je riječ o ljudima koji su ispred svoga vremena, a za Lydiju i kako je riječ o osobi iznimne životne i intelektualne snage koja je u jednom desetljeću profesionalnoga djelovanja otvorila i obradila više tema od brojnih kolega u cijelom životnom vijeku, a ujedno i ostvarila veći utjecaj na društvo (Starčević Štambuk, Intervju, 1. ožujka 2018.). Područje njezina znanstvenog rada protezalo se od socijalne povijesti, ženskih studija, antropologije roda pa sve do političkih rituala, no najveći je doprinos dala upravo u proučavanju socijalne povijesti žena. Sklevicky je bila aktivna članica profesionalnih udruženja Sociološkog društva Hrvatske, a posebno njegove sekcije „Žena i društvo“, Hrvatskog etnološkog društva i  Sekcije za istraživanje povijesti žena „Nada Klaić“ pri Povijesnom društvu Zagreb.

Što je Lydia Sklevicky značila za feminizam u Hrvatskoj, posebno za njegove početke, svjedoče riječi Rade Iveković: „Tih prvih godina feminizma naše generacije, kada smo bile na udaru cijele javnosti, svih političkih struktura, roditeljske generacije, medija, većine naših muških kolega (uz perpleksno držanje i nedoumice jedino onih koji su mislili našu misao rekuperirati) i mnogih od naših životnih suputnika – mi smo se ludo zabavljale, a Lydia je bila jedan od centara našeg malog miješanog društva.˝ (Iveković, 1995: 26).

Koji su bili motivi za feminističko djelovanje Lydije Sklevicky saznajemo iz teksta Dunje Rihtman-Auguštin koja kaže kako ju nije „neki osobni motiv potaknuo na feminističko promišljanje života i društva, nego baš ta mogućnost koju je antropologija žene nudila da se uznemiri naše dotrajalo znanje o tom istom životu i poretku u društvu (ne samo u onom bivšem, socijalističkom).“ (Rihtman-Auguštin, 1995: 21)  

Postkonceptualni umjetnik Mladen Stilinović rođen je u Beogradu 1947. godine, a većinu života proveo je u Zagrebu. Kao mlad napušta srednju školu te se odlučuje za samoobrazovanje. Zanima se za povijest, teatar i vizualne umjetnosti, te piše poeziju. Od 1969. do 1976. glavno mu je područje interesa eksperimentalni film. Bio je članom Grupe šestorice autora (1975. - 1981.), zajedno s Vladom Martekom, Borisom Demurom, Željkom Jermanom, Svenom Stilinovićem i Fedorom Vučemilovićem. Jedan je od suosnivača Galerije Podrum, a od 1981. do 1991. vodi Galeriju proširenih medija u Zagrebu. Godine 1994. surađuje s grupom IRWIN na projektu „Retroavangarde“.

Partija je 1981. godine cenzurirala Stilinovićev rad „Rad je bolest. Karl Marx“. Rad je izložen u Salonu mladih i uklonjen od strane Partije. No, tri mjeseca kasnije rad je nanovo izložen na grupnoj izložbi u Galeriji Studentskog centra, te je izazvao velik interes stručne javnosti. Stilinović opisuje Rad na sljedeći način: „Kada sam počeo izrađivati umjetnička djela o radu, kao što je „Rad je bolest. Karl Marx“ (1981.), u Jugoslaviji je to interpretirano na dva načina: prvi je da je bila riječ o originalnom citatu Karla Marxa, a drugi da sam se potpisao kao Karl Marx – što je točno. Zabavljao sam se. U razdoblju socijalizma, sve što je potpisao Karl Marx smatralo se istinitim. Tako da sam bio ironičan.“ (link: http://www.flashartonline.com/article/mladen-stilnovic/)

Stilinovićevo umjetničko djelovanje obuhvaća kolaže, fotografije, knjige umjetnika, slike, instalacije, akcije, filmove i video radove. Nastavlja tradiciju avangardne umjetnosti zauzimajući se za društvenu dimenziju umjetnosti. Sukladno tome, kritički se odnosi prema umjetničkom establishmentu 1970-ih i 1980-ih godina, a također kritički, cinično i ironično komentira društvenu zbilju. Najpoznatiji umjetnički ciklus mu je „Eksploatacija mrtvih“, a osim toga, valja izdvojiti „Novac“, „Smrt“ i „Ekonomija“.

Aleksandar Stipčević pohađao je osnovnu školu i gimnaziju u Zadru, a diplomirao je arheologiju 1954. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru s temom Religiozni simbolizam u Ilira. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu kao načelnik Odjela za tiskane knjige (1957.  ̶  1974.), bio je viši predavač predmeta Uvod u arheologiju na Filozofskom fakultetu u Prištini (1970.  ̶  1973.), predavač na Poslijediplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (od 1971.), ravnatelj knjižnice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1974.  ̶  1983.), glavni urednik drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu (1983.  ̶  1989.). Na novoosnovanoj Katedri za bibliotekarstvo Filozofskoga fakulteta u Zagrebu predavao je najprije honorarno od 1978. godine, a 1987. je izabran za redovitoga profesora. Ondje je radio sve do umirovljenja 1997. godine. Stipčevićevi znanstveni interesi uključivali su kulturu drevnih Ilira, informacijske znanostima i enciklopedizam, albanologiju te povijest i sociologiju knjige. Stipčević je bio član i Akademije umjetnosti i znanosti na Kosovu.

Kao društveni povjesničar knjige, Stipčević pripada vrlo malom broju hrvatskih znanstvenika koji su pristupili temi cenzure sa znanstvene strane nakon propasti komunizma 1990. O cenzuri je napisao nekoliko knjiga, i teorijsko-povijesnih i biografskih, u kojima je progovarao o svom vlastitom iskustvu cenzure za vrijeme jugoslavenskoga socijalističkog razdoblja (npr. O savršenom cenzoru, Cenzura u knjižnicama, Priča o hrvatskom biografskom leksikonu).

Stipčević je bio zainteresiran za temu represije jer je njezino nasilje iskusio nekoliko puta, npr. godine 1944. kada su partizanske trupe oslobodile Zadar i čistile knjižnice od „fašističkih“ knjiga koje su bile bačene samo zato što su bile napisane na talijanskom jeziku. Godine 1955. knjižnice je trebalo očistiti od knjiga čiji je autor bio partijski disident Milovan Đilas (1911.  ̶  1995.) U to je vrijeme Stipčević služio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i morao je izvršiti naređenje da ukloni Đilasove knjige iz vojne knjižnice i da izreže njegove fotografije iz drugih knjiga. Napokon, iskusio je snagu cenzure kada je postao glavnim urednikom drugoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona 1983. godine. Prvi je svezak bio povučen iz prodaje u knjižarama na zahtjev nekih članova Partije i veterana SUBNOR-a zbog navodnoga nacionalizma i nemarksističkoga pristupa. Zbog toga je velik broj Stipčevićevih registratora posvećen temi „čišćenja“ knjižnica koje je on metaforički nazivao „kastracijom knjiga“ (Stipčević, 2008: 345).

Prema riječima Anđelke Stipčević, Aleksandar je bio „bezopasan antikomunist“, nije dizao (kontra)revoluciju, suprotstavljao se komunističkoj ideologiji samo u svojoj glavi, a otvorenije tek nakon 1990. godine što je vidljivo u njegovim knjigama. Nikad nije bio član Partije. Međutim, izravan sukob dogodio se prilikom njegova urednikovanja drugoga sveska Priče o biografskom leksikonu kada je 1985. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske održao konferenciju posvećenu ideološkoj situaciji u Hrvatskoj. Govornici su identificirali prodiranje nacionalizma u kulturu i znanost naglašavajući da je Hrvatski biografski leksikon najeklatantniji primjer jer se hrvatska povijest interpretirala bez marksističkoga pristupa. Nije bilo dovoljno reći da je izdanje znanstveno, već je njegova marksistička orijentacija trebala biti posebno naglašena.  

Godine 1989. Stipčević se prijavio za posao na Odjelu za bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu, gdje je svaki kandidat morao dokazati da ima „moralni i politički karakter“. Drugim riječima, morao/la je dokazati da je simpatizer komunizma, no dekan je prihvatio Stipčevićevu prijavu kojoj su očito nedostajale te kvalifikacije zbog zasluga za hrvatsku kulturu.

Aleksandar Stipčević bio je protiv represije svih vrsta sloboda u svim režimima (ne samo komunizma, već i fašizma jer je rođenjem 1930. godine u Zadru iskusio i proživio svoju mladost pod vladavinom fašista). Osuđivao je i komunizam i fašizam jer su oba bili totalitarni režimi. No komunizam je, pogotovo staljinističkog atipa, bio u njegovim očima gori jer je Staljin ubijao pripadnike svoga vlastitog naroda. (Intervju sa Anđelkom Stipčević)

Ivan Supek hrvatski je fizičar i pisac te jedan od najistaknutijih hrvatskih angažiranih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1915., a u istome gradu je 1934. maturirao te 1939. diplomirao studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu. Krajem 1940. godine u Leipzigu je i doktorirao fiziku nakon čega postaje asistent Werneru Heisenbergu te radi na istraživanjima supravodljivosti i na području kvantne elektrodinamike. Kao mladić početkom 1930-ih pristupio je Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a potom i Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ). Ipak, krajem istoga desetljeća, za vrijeme tzv. sukoba na ljevici, odbio je „nasljedovati dogmatski shvaćen dijalektički materijalizam držeći ga nespojivim s modernom znanošću, slobodom i stvaralačkom izvornošću, a u sumnju je doveo i Staljinovu nepogrešivost, pa je isključen iz KPJ 1940.“ (Kutleša i Hameršak; 2015)

U ožujku 1941. godine zbog antifašističkih stavova i djelovanja uhitio ga je Gestapo, ali je nakon nekoliko mjeseci pušten na Heisenbergovu intervenciju. Umjesto nastavka rada s Heisenbergom, Supek se vratio u Zagreb i aktivno priključio antifašističkom pokretu. Istaknuo se djelovanjem u Prosvjetnom odjelu Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) 1943., a kao član predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom u lipnju 1944. održao je jedini govor o znanosti naglasivši važnost znanosti za razvoj zemlje i apeliravši protiv razvoja i moguće upotrebe nuklearnoga naoružanja.

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek).

Nakon Drugoga svjetskog rata bio je prvi profesor teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu na kojem je i osnovao Školu teorijske fizike. Osnivač je i prvi direktor Instituta Ruđer Bošković (IRB) koji je 1950. osnovan za istraživanja na području atomske fizike. Supek je bio „glavni protivnik političkih stremljenja u Jugoslaviji kojima je cilj bio razvoj nuklearnoga oružja.“ (Ilakovac, 2013: 37) Godine 1958., zbog toga što je „izražavao protivljenje prijedlozima za investicije i rad koji bi se mogao izravno ili neizravno upotrijebiti za gradnju nuklearnoga oružja“ (Ilakovac, 2013: 16), bio je prisiljen dati ostavku u IRB-u.
Pored rada na polju fizike, veliki je pečat ostavio i na polju filozofije znanosti nastojeći povezivati prirodne znanosti s filozofijom, umjetnošću, humanizmom, religijom i etikom. Bio je prvi profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti – JAZU (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU), čiji je dopisni član postao 1948., a redoviti 1961., 1965. osnovao je Institut za filozofiju znanosti i mir. Osnivanje tog Instituta bilo je dijelom njegovih napora u borbi za principe mirotvorstva, napretka svijeta i razoružanja, što je tada najaktivnije na globalnoj razini promicao Pagvaški pokret. U Pagvaški pokret uključio se 1961., inicirao je formiranje njegove jugoslavenske grupe i razvijao je intenzivnu međunarodnu suradnju te pokrenuo i uređivao časopis Encyclopaedia moderna koji se također temeljio na principima Pagvaškog pokreta.

U vrijeme Hrvatskoga proljeća bio je rektorom Sveučilišta u Zagrebu (1968. – 1972.), te je potaknuo osnivanje Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku (1970.). Zbog neprihvaćanja zaključka 21. sjednice Predsjedništva SKJ iz prosinca 1971. i pomaganja progonjenim hrvatskim intelektualcima nakon sloma Hrvatskoga proljeća, došao je na udar režima te je 1970-ih godina marginaliziran kao politički nepodoban. Tada se okreće književnom radu kojim se bavio još od mladosti.

Najviše je pisao romane i drame. Godine 1959. napisao je svoj prvi roman Dvoje između ratnih linija inspiriran tzv. sukobom na ljevici prije Drugoga svjetskoga rata, a problematizira sudbinu pojedinca stiješnjenog između zaraćenih kolektiva. Iste je godine objavio i dramu Na atomskom otoku, koja je ubrzo bila zabranjena, „jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.“

(http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek). Šezdesetih godina piše nekoliko povijesnih romana i drama od kojih se neki mogu promatrati kao način izražavanja neslaganja s tadašnjim društvenim i političkim sustavom. Biografsko-povijesna drama Heretik (1968.) jedina je od njegovih drama koja je bila dobro primljena i kod publike i kod kritike. Govoreći o renesansnom heretiku Marku Antunu de Dominisu, Supek je aludirao na položaj disidenata u drugoj polovici 20. st., ali i na vlastiti položaj čovjeka koji djeluje protiv dominantnih strujanja (Senker, 2015: 45), iako je tada (1960-ih) još uvijek imao ugledan položaj u javnom životu. (Intervju s Bojanom Marottijem) Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, njegova djela postaju vlastima nepoželjna. Naklada romana Opstati usprkos iz 1971. spaljena je na početku obračuna vlasti s Hrvatskim proljećem, a zbog sadržaja koji je aludirao na Hrvatsko proljeće iz prodaje je bio povučen i njegov roman Extraordinarius objavljen 1974. (Kutleša i Hameršak, 2015)
Zbog svojeg pisanja će 1980-ih pasti u još veću nemilost. Najveći je odjek imala njegova esejističko-memoarska knjiga Krivovjernik na ljevici objavljena 1980. u inozemstvu (Bristol), u kojoj je prikazao najnoviju povijest Hrvatske iz svoje osobne perspektive te se pritom kritički osvrnuo na represivne metode kojima je KPJ izgrađivala totalitarnu vlast. Zbog toga je bio izvrgnut napadima komunističkih dogmatika, a ti napadi su se još pojačali nakon 1983. kad je dio tih Supekovih sjećanja objavljen u knjizi So Speak Croatian Dissidents (Norval: Ziral), a pogotovo kad je u Chicagu objavio knjigu Krunski svjedok protiv Hebranga (na engleskom i hrvatskom jeziku) u kojoj je prikazao okolnosti ubojstva Andrije Hebranga i ulogu UDBE u tom činu. Režim ga je potpuno neopravdano počeo etiketirati „ustašom“ i „vođom neprijateljske emigracije“, pozivan je na informativne razgovore u policiju te mu je oduzeta putovnica, što ga je kao međunarodno poznatoga znanstvenika posebno pogađalo.

Krizom komunističkoga sustava u Jugoslaviji Supek obnavlja svoju javnu djelatnost i pozdravlja uvođenje višestranačja i sam se politički angažiravši. (Ilakovac, 2013: 21) Godine 1991. izabran je za predsjednika JAZU koja je uskoro preimenovana u HAZU. Na čelu HAZU-a ostao je do 1997. godine odradivši dva mandata. Bio je glasan protivnik vojne agresije na Republiku Hrvatsku početkom 1990-ih i tražio je podršku svjetske javnosti hrvatskoj borbi za neovisnost. Na unutrašnjem planu bio je oštar kritičar svih hrvatskih vlada ukazujući na pojedine negativne društvene pojave. (Ilakovac, 2013: 40-41).

Prema svjedočenju nekih njegovih suradnika, Supek je volio izvaninstitucionalno djelovati. Iako je bio lijevo orijentirani intelektualac, militantni aspekt socijalističkih režima odbijao ga je od bliže suradnje s komunističkom vlašću. (Intervju s Bojanom Marottijem) Bojan Marotti ga u intervjuu za COURAGE opisuje kao vječitoga individualca koji je volio poziciju svojevrsnog „heretika“, koji je uvijek išao kontra, protiv države i prevladavajuće struje u svemu. Čak i kad je hrvatski patriotizam postao dominantna paradigma nakon sloma komunizma, on je vrlo brzo, iako je bio hrvatski patriot, krenuo u određenu heretičku poziciju. (Intervju s Bojanom Marottijem) Dobitnik je Nagrade za znanost Ruđer Bošković (1960.) i Republičke nagrade za životno djelo (1970.), a Hrvatska pošta izdala je 2015. poštansku marku s njegovim likom (serija Znameniti Hrvati). (Kutleša i Hameršak, 2015) Umro je 2007. godine u Zagrebu. Brat je sociologa i filozofa Rudija Supeka.

Hrvatska etnologinja Olga Supek rođena je 3. siječnja 1949. u Parizu. Diplomirala je etnologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1973.), a doktorirala kulturnu antropologiju na Michiganskom sveučilištu (1982.). Radila je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu (1976. – 1988.) te na Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1988. – 1991.). Od 1991. do 2008. predavala je kulturnu antropologiju na Teksaškom sveučilištu (SAD), gdje je od 1999. do 2006. bila i ravnateljicom na College of Arts and Sciences Advising Center. Od 2009. predaje na studiju etnologije i kulturne antropologije Sveučilišta u Zadru. Kći je slavnog sociologa i psihologa Rudija Supeka. Majka je Bojane Zupan. Jedna je od zakonitih nasljednica ostavštine Rudija Supeka. Prilikom sređivanja osobnog fonda Rudija Supeka u Hrvatskom državnom arhivu i prilikom izrade obavijesnog pomagala o fondu pomagala je u prepoznavanju osoba na fotografijama iz fonda.