COURAGE

povezivanje zbirki

Pavao Tijan rodio se u Senju na Hrvatskom primorju 15. lipnja 1908. godine. Bio je hrvatski politički emigrant, leksikograf, novinar i publicist. Osnovnu školu i gimnaziju polazio je u rodnom Senju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1930. završio je slavističke studije. U početku je radio u Vukovaru kao privatni učitelj obitelji Eltz od 1931. do 1934., da bi se poslije zaposlio kao profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (1935. - 1944.). Od 1938. godine surađuje s Matom Ujevićem na projektu Hrvatske enciklopedije, kao član središnjeg odbora za njezinu izradu i kao Ujevićev zamjenik i tajnik. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941., počeo je djelovati u Hrvatskom izdavačkom i bibliografskom zavodu (HIBZ). Pojavljivao se u različitim časopisima i listovima kao što su Hrvatska prosvjeta, Obzor, Jutarnji list, jedno je vrijeme bio urednik časopisa Hrvatski jezik i Književni tjednik, te je pisao za kulturnu rubriku Spremnosti. Istraživao je i kulturnu povijest rodnog mu kraja Senja i Hrvatskoga primorja. Kao pročelnik za Visoko školstvo i znanstvene ustanove u Ministarstvu prosvjete u NDH, angažirao se posebno oko osnivanja Medicinskoga fakulteta u Sarajevu 1944.

Nakon 1945. odlazi u emigraciju, prvo u Italiju, da bi se nakon 1947. godine do kraja života nastanio u Španjolskoj. Godine 1949. s grupom hrvatskih katoličkih intelektualca u Madridu pokrenuo je časopis Osoba i duh. Kao sveučilišni profesor predavao je slavistiku u Madridu na Consejo Superior de Investigaciones scientificias. Osim sudjelovanja u emigrantskim časopisima kao što su Studia Croatica i Hrvatska revija, Tijan je bio urednikom hrvatskoga programa na Španjolskom nacionalnom radiju tijekom skoro dvadeset godina (1956. - 1975.) na kojem je s antikomunističkih pozicija izvještavao o društvenim, političkim i kulturnim kretanjima u Hrvatskoj pod jugoslavenskim socijalizmom. Isto tako, u Španjolskoj kao tehnički urednik sudjeluje na projektu izrade enciklopedije španjolske kulturne povijesti pod nazivom Enciclopedia de la cultura española (1963. - 1968.). Iznimno mnogo se bavio prevodilačkim radom, tako da je prevodio mnoge rasprave i djela iz hrvatske kulture i književnosti na španjolski jezik. Tijan je umro u Madridu 2. srpnja 1997. godine.

Dinko Tomašić bio je hrvatsko-američki sociolog koji se rodio 23. travnja 1902. godine u mjestu Smokvica na otoku Korčuli. Klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, a Pravni fakultet završio je 1926. u Zagrebu. Kao statističar zapošljava se na Institutu za narodno zdravlje u Beogradu. Boravio je na studijskim usavršavanjima iz sociologije u Parizu na sveučilištu u Sorbonni i u Americi na Sveučilištu Berkeley od 1932. do 1934. gdje se upoznao s američkom sociologijom. (Kadić, 1975) U mladim danima 1920-ih godina surađivao je s pokretom jugoslavenskih nacionalista ORJUNA. Nakon povratka u Hrvatsku sredinom 1930-ih godina priključuje se lijevoj struji unutar HSS-a zbog čega je bio napadan i prozivan od hrvatskih nacionalista. Tako su 1937. godine studenti hrvatski nacionalisti bojkotirali njegova predavanja na Pravnom fakultetu gdje je bio nositelj Katedre za sociologiju i statistiku od 1935. godine, optužujući ga za jugoslavenski nacionalizam koji svojim sociološkim teorijama želi razbiti integralno jedinstvo hrvatskoga naroda. (Kljaić, 2017: 98-99)

U ovoj domovinskoj fazi posvećuje se sociologiji hrvatskoga naroda što je izrazio u dvjema raspravama tih godina: Društveni razvitak Hrvata iz 1937. i Politički razvitak Hrvata iz 1938. U njima razlaže dualizam hrvatske kulture koju je razdijelio između plemenske i zadružne kulture, a iste postavke primjenjuje i u opisu kasnije komunističke revolucije u Jugoslaviji za koju je tvrdio da je bila izraz pobjede nositelja plemenskoga tipa kulture koji je naginjao po svojim političkim tradicijama prihvaćanju jake vlasti i osobne diktature. Tomašić je nastojao osporiti antropološke radove srpskoga geografa Jovana Cvijića koji je u svojim radovima glorificirao dinarsku kulturu, smatrajući je najboljim izrazom srpskoga nacionalnog duha. Osim što je Tomašić kritizirao njezino poistovjećivanje sa srpstvom, isto je tako upozoravao javnost da ratnička i herojska dinarska kultura ima i drugu negativnu stranu svoga mentaliteta, kao što su sklonost nasilju i pljački te težnji da se bogatstvo stekne bez napornoga rada. (Rihtmann-Auguštin, 1993: 970)

Pred izbijanje rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji, 1940. godine odlazi u SAD na poziv sveučilišta u St. Louisu. Kratko vrijeme 1942. boravi na Lawrence Collegeu u Wisconsinu, da bi se od 1943. do umirovljenja 1972. konačno skrasio u zvanju profesora sociologije na Sveučilištu Indiana. U ratu se držao hrvatske grupacije okupljene oko HSS-a u emigrantskoj vladi, tako da je neko vrijeme bio i savjetnik Ivanu Šubašiću koji je kasnije s Titom pregovarao u ime jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu 1944. godine. Nakon rata, kao protivnik novoga socijalističkog poretka u zemlji i zagovaratelj njezine demokratizacije i konfederalizacije, ostaje živjeti u SAD-u, gdje postaje savjetnikom Državnoga tajništva SAD-a za jugoslavenska pitanja. Tomašić je zagovarao konfederalizaciju jugoslavenske države na liniji stare vjerske katoličko-pravoslavne podjele čime bi jednu konfederalnu jedinicu predvodili Hrvatska i Slovenija, a drugu Srbija i Makedonija. (Tomašić, 1993: 938) Za vrijeme svoga emigrantskoga života u SAD-u odmiče se od političkoga rada, ali i dalje održava suradnju s jednim od najistaknutijih vođa Hrvatske seljačke stranke u emigraciji Jurajem Krnjevićem.

U naredna dva desetljeća do kraja 1950-ih godina pokretač je niza istraživanja na svom domicilnom Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, koja su se bavila komunističkim društvima s posebnim osvrtom na Hrvatsku i Jugoslaviju. Na osnovi toga nastale su sljedeće studije na engleskom jeziku: Personality and Culture in Eastern European Politics, 1948. (Ličnost i kultura u istočnoeuropskoj politici); The Impact of Russian Culture on Soviet Communism, 1953. (Utjecaj ruske kulture na sovjetski komunizam); National Communism and Soviet Strategy, 1957. (Nacionalni komunizam i sovjetska strategija). Tomašićeva knjiga o utjecaju ruske kulture na sovjetski komunizam izazvala je polemike i kritike od strane ruske emigracije u Americi. Godine 1958. Tomašić je otišao u Europu, u München, gdje je radio za Radio Free Europe i paralelno nastavio proučavati istočnoeuropske komunističke sustave. Prema kraju 1960-ih godina i pred svoju smrt, Tomašić se počeo zaokupljati kineskim komunizmom i ličnošću Mao Ce-Tunga. Međutim, knjiga o toj temi, iako ju je najavljivao, nikada nije objavljena, a njezin rukopis se ne nalazi u zbirci na Institutu Hoover. Tomašić je napisao veći broj članaka, najviše u specijaliziranom The Slavic Review od američkih časopisa, ali je objavljivao i u časopisima hrvatske političke emigracije kao što su Journal of Croatian Studies, Studia Croatica, Hrvatska revija. (Kadić, 1975)

Iako je Tomašić prvi uveo sociologiju kao učenje o društvenim pojavama u međuratnu hrvatsku znanost, bio je zabranjen autor za vrijeme komunističkoga režima u kojem je u društvenim znanostima arbitrirao isključivo marksistički obrazac. Prvi je znanstvenik iz područja društvenih znanosti koji je počeo promišljati s kulturno-antropoloških i socijalno-antropoloških gledišta. Cenzuriran je kao nositelj ideja i mišljenja „hrvatske buržoazije“, budući da se kritički odnosio prema Titovoj osobnoj diktaturi i novim revolucionarnim društvenim promjenama koje su nastupile nakon ratne pobjede partizansko-komunističkoga pokreta. (Rihtman-Auguštin, 1993: 969) Umro je 7. kolovoza 1975. u Bloomingtonu u državi Indiani, u 73. godini života.

Miko Tripalo bio je „par excellence homo politicus“ (Josip Šentija). Uz Savku Dabčević-Kučar, Tripalo je najistaknutija ličnost reformskog pokreta hrvatskih komunista, tzv. Hrvatskog proljeća − „čovjek koji simbolizira 1971.“ Njegov politički angažman paradigmatičan je primjer generacija Hrvata druge polovice 20. stoljeća koji su od početne predanosti komunističkom pokretu i nastojanja njegove demokratizacije u konačnici „odbacili komunističke iluzije i ispratili ih u ropotarnicu povijesti.“
Iako podrijetlom iz bogate građanske obitelji, Tripalo se tijekom Drugog svjetskog rata priključuje Komunističkoj partiji kao predvodnici antifašističke borbe. Po završetku rata obnaša mnoge političke dužnosti. Kao predsjednik omladine Hrvatske i studenata i omladine Jugoslavije istaknuo se „širinom, otvorenošću i sposobnošću okupljanja i motiviranja ljudi.“ U Zagrebu, gdje djeluje od jeseni 1962., uvodi novi stil politike, „demokratizira proces odlučivanja i uključuje mlade i obrazovane ljude te potiče živost u kulturnom životu.“ Time se profilirao u značajnog reformatora koji postaje jednim od najutjecajnijih hrvatskih političara u drugoj polovici šezdesetih godina. Prijelomne 1971. godine Tripalo je bio član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i član Predsjedništva SFRJ kao predstavnik Hrvatske. Unatoč tome što je apostrofiran kao jedan od potencijalnih nasljednika Josipa Broza Tita, Tripalo staje na čelo hrvatskog reformskog pokreta i ostaje dosljedan svojim gledištima inzistirajući na promjenama. Sa skupinom reformski orijentiranih političara Tripalo povezuje nastojanje za demokratizacijom društvenog i političkog sustava s preustrojem jugoslavenske federacije, kojim bi se republike profilirale kao ravnopravne federalne države. Nakon sloma Hrvatskog proljeća kao jedan od čelnih ličnosti, smijenjen je sa svih funkcija i isključen iz javnosti. Uvođenjem demokratskih promjena 1990-ih, ponovno se politički angažira (1990. u vodstvu Koalicije narodnog sporazuma te Hrvatske narodne stranke, a 1994. u Akciji socijaldemokrata Hrvatske). Od 1993. pa do smrti 1995. saborski je zastupnik. Pet godina Tripalove javne djelatnosti od 1990. nadalje obilježili su patriotizam i principijelnost; u javnim istupima svoje opredjeljenje za „liberalizam, demokraciju i antifašizam“ potkrepljuje jasnim i nedvosmislenim stavovima kritizirajući kontroverze dnevne politike na isti način kao i 1971. Dosljedno se zauzimao za hrvatsku neovisnost, obranu hrvatskog suvereniteta i upozoravao je da se Hrvatska brani i demokratskim ustrojem, ravnopravnošću i boljim životom građana. U travnju 1993. Tripalo sudjeluje u osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kome obnaša dužnost potpredsjednika. U studenom 1993. postaje predsjednikom Upravnog odbora Otvoreno društvo Hrvatska. Nakon njegove smrti 11. prosinca 1995., njegovim je imenom 1997. godine nazvana nagrada za ljudska prava Hrvatskog helsinškog odbora. Kao trajna vrijednost ukupnog djelovanja Mike Tripala mogu se istaknuti njegova nastojanja oko odbacivanja ideološke ortodoksije, podjednako rigidnog komunizma kao i nacionalizma: „U temelju njegova poimanja politike nalazila se vjera da samo demokratska i nacionalna prava građana mogu izvesti društvo iz stagnacije i međunacionalnih, građanskih sukoba.“

Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću, malom mjestu u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom antimonarhističkom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen. U Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1942. postao je članom Komunističke partije Jugoslavije, a do kraja rata je napredovao u vojnoj hijerarhiji do čina majora. Početkom 1945. odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Partizanskih odreda Jugoslavije. Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. (http://www.tudjman.hr/zivotopis/)

U Beogradu je 1957. završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu. Iste godine izlazi mu knjiga Rat protiv rata (Tuđman, 1957), povijesne i vojnoteorijske tematike. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu i posvećuje se znanstvenim istraživanjima objavljujući radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Uskoro se vraća u Zagreb i 1961., uz podršku vodstva Saveza komunista Hrvatske, postaje prvim direktorom novoosnovanoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatskoga instituta za povijest). (Kolar Dimitrijević, 2011) Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima koje ga optužuju zbog ne-marksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosilo na njegov stav da svaki narod u jugoslavenskoj federalnoj državi ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja žrtava logora Jasenovac. Bio je članom upravnih tijela Matice iseljenika Hrvatske (1964. – 1968.), te je za studijskoga boravka u SAD-u 1966. ostvario bliske veze s tamošnjim hrvatskim intelektualcima. Iako nije bio potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine, politički je nastradao pod sumnjom da je bio jedan od hrvatskih intelektualaca koji su stvarali atmosferu za njeno pojavljivanje. Bio je partijski optužen za propuste u vođenju Instituta te je prisiljen na ostavku i umirovljenje. Isključen je iz SKH, poglavito zato što su njegova gledišta o novijoj nacionalnoj povijesti ocijenjena kao suprotna onima Saveza komunista. (Čepo, 1982: 26)

Unatoč partijskom isključenju započinje razdoblje vrlo intenzivnoga znanstvenog djelovanja usmjerenoga na pitanja hrvatske povijesti i zbilje, koje mu je poslužilo kao priprema za kasnije političko djelovanje. Tuđmanov znanstveni rad je rezultirao knjigom Velike ideje i mali narodi (Tuđman, 1969) u kojoj se razmatrala uloga malih naroda u povijesti i njihovo pravo na samoodređenje. Navedeno pravo na samoodređenje nije za Tuđmana bilo u sukobu s mogućnostima međunarodnih integracija kao što je Europska zajednica. Promičući miroljubivu koegzistenciju suverenih nacionalnih država (u tom i ujedinjene Europe s cjelovitom Njemačkom), među ostalim je raščlanio i velikodržavne zlouporabe socijalističkoga internacionalizma. (Hameršak, 2016)

Godine 1970. postaje članom Društva hrvatskih književnika, članom Upravnog odbora Matice hrvatske i od 1971. predsjednikom njene Komisije za hrvatsku povijest. Sukladno svojim funkcijama, za hrvatskoga proljeća predavao je i pisao o nužnosti „izgradnje hrvatske državne suverenosti“ u brojnim časopisima (Dubrovnik, Kritika, Riječi, Hrvatski tjednik), a uključio se i u raspravu o amandmanima na Ustav SRH. Nakon sloma hrvatskoga proljeća, uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogoga zatvora i zabranu javnoga nastupanja u trajanju od dvije godine, oduzeti su mu čin i putovnica. U obrazloženju presude je u potpunosti prihvaćen stav optužnice da je Tuđman angažmanom u Matici hrvatskoj i povezivanjem s hrvatskom političkom emigracijom i stranim državama želio srušiti socijalistički društveni poredak u Jugoslaviji s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske s kapitalističkim uređenjem. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci. (Vuković, 2004)

Iako mu je javno djelovanje bilo zabranjeno, nastavio je održavati veze s disidentima u Jugoslaviji i svijetu. Nakon odsluženja zatvorskih kazni, počinje se intenzivno družiti s drugim intelektualcima koji su također stradali u hrvatskome proljeću, prvenstveno s članovima Matice hrvatske i čelnicima svrgnutoga reformskog partijskog vodstva Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar. Pored povezivanja s disidentima u domovini, Tuđman se povezivao i političkim emigrantima, s kojima se sastajao 1977. u Austriji, Saveznoj Republici Njemačkoj i Švedskoj, ilegalno prelazeći jugoslavensku granicu. (Manolić, 2016: 140-147) Piše i radove u kojima kao rješenje za komunističku SFRJ vidi u njenoj demokratizaciji radi mogućnosti pravoga demokratskog dogovora među njenim narodima. Pored toga je zagovarao i „skandinavizaciju“ Jugoslavije, podsjećajući da su se preduvjeti za trajan mir i skladan suživot skandinavskih naroda stvorili tek onda kad su dokinuti svi oblici skandinavskih unija s danskom ili švedskom hegemonijom te uspostavom neovisnih nacionalnih država. (Tuđman, 1981c)

Zbog razgovora i intervjua koje je dao novinarima zapadnoeuropskih medija, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Godine 1981. je uhićen i osuđen na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvoga javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Osuđen je da je u razgovoru sa stranim novinarima više puta iznosio netočne tvrdnje, te da je time, povezan s vanjskim faktorom, vršio krivično djelo neprijateljske propagande. (Tuđman, 2011c: 99) Medijski i informacijski prostor u Jugoslaviji bio je strogo kontroliran, a režim je činio sve da onemogući kontakte stranih novinara s disidentima. Strani novinari koji su razgovarali s Tuđmanom 1980-ih bili su zaustavljeni na granici, oduzet im je snimljeni materijal i protjerani su iz Jugoslavije. S nepoćudnim stranim medijima prekidala se suradnja. No, režimu je bilo nemoguće zaustaviti distribuciju završne riječi Tuđmanove obrane sa suđenja 1981. godine. Tuđman je u procesu iznosio obranu u kojoj je prezentirao podatke koji su u rušili neke dogme jugoslavenskoga komunističkog društva i koji su prikazivali nepovoljan položaj hrvatskoga naroda u SFRJ. Njegova završna riječ na montiranom sudskom procesu fotokopirala se i distribuirala od ruke do ruke, ne samo u Hrvatskoj, nego i u emigraciji u kojoj je ubrzo objavljeno više „divljih“ izdanja obrane. (Tuđman, 1981a; Tuđman, 1981b; Tuđman, 1981d)

Kaznu je Tuđman služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanoga zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenoga stanja.

Kad mu je vraćena putovnica 1987., putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju i počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskoga naroda te stvaranju hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju suverene demokratske hrvatske države. Kako je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten politički pluralizam, Tuđman najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu predstavlja svoju inicijativu za pokretanje demokratske stranke i svoj Prednacrt programskih osnova na kojem bi ta stranka počivala. Na temelju te inicijative, 17. lipnja 1989. održava se osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika. (Knežević, 2015) Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice, u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske.

U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine. Pod njegovim vodstvom Republika Hrvatska je međunarodno priznata te je u Domovinskom ratu obranila svoju teritorijalnu cjelovitost. Godine 1995. sudjelovao je u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskoga sporazuma.

Opozicijska djelatnost Franje Tuđmana u vrijeme socijalizma bila je višestruka. Počela je u sferi znanosti i kulture, a razvila se u najsnažniju političku opoziciju tadašnjem komunističkom režimu. Bio je posebno kritičan prema akademskoj historiografiji koja nije izlazila iz okvira ondašnje „političke korektnosti“, odnosno zadanih postulata vladajuće ideologije. Prvi se od povjesničara argumentirano suprotstavio višestrukim preuveličavanjem broja stradalih i logoru Jasenovac, pozivajući se na službene dokumente i izvore, zbog čega je dva puta završio u zatvoru. U svome dnevniku o tome je 4. lipnja 1982. zapisao: „Meni preostaje utjeha, da sam u hrvanju s magluštinama zabluda na kraju platio ceh za razbijanje fame i 'crne legende' da su na hrvatskom tlu učinjeni razmjerno najveći zločini u Drugom svjetskom ratu.“ (Tuđman, 2011b)

Franjo Tuđman bio je spreman podnijeti žrtvu radi svojih stavova i svjetonazora koji će kasnije postati temeljem njegova političkoga programa. Počeo je s drugačijim pogledima i interpretacijama nekih povijesnih tema čime se udaljavao od mainstreama akademske povijesti i povjesničara. Kad je izbačen iz komunističke organizacije, kojoj je pripadao od mladosti, postepeno će se odmaknuti i od marksističke i boljševičke ideologije i okrenuti načelima pluralizma i demokracije. Taj proces evolucije Tuđmanovih misli može se pratiti i na stranicama njegova dnevnika. Argumentacija kojom je branio svoje stavove i rad ubrzo je raznim kanalima raspačavana po domovini i svijetu i kasnije je postala temelj njegovoga političkog programa s kojim je pobijedio na prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj.

Njegov predsjednički mandat, koji se odvijao paralelno s Domovinskim ratom, bio je obilježen vladavinom „čvrste ruke“, zbog čega je doživljavao i brojne kritike. Tuđmanovi kritičari i dio javnosti često su ga nazivali autoritarnim nacionalističkim vođom, pa su ga čak uspoređivali i izjednačavali sa Slobodanom Miloševićem. (Hameršak, 2016) Tuđmanova takozvana „bosanska politika“ jedna je od najkontroverznijih tema njegove političke biografije. Njegovi kritičari često su tvrdili da je Tuđman, u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, planirao podijeliti teritorij Bosne i Hercegovine. Štoviše, Carla del Ponte, tužiteljica Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), je nakon Tuđmanove smrti izjavljivala da bi optužila Tuđmana da nije umro 1999. godine. (http://edition.cnn.com/TRANSCRIPTS/0104/27/i_ins.00.html) Rasprave o Tuđmanovom predsjedničkom mandatu i dalje su u tijeku u novijoj hrvatskoj historiografiji. (Vidi: Goldstein, 2004; Sadkovich, 2006; Banac, 2010; Lučić, 2010).

Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj. Većina hrvatske javnosti danas Tuđmana uglavnom pamti kao čvrstu, ali karizmatsku ličnost, kao čovjeka najzaslužnijega što je Hrvatska stekla svoju neovisnost i oslobodila svoja okupirana područja. U njegovu čast, zračna luka u Zagrebu od 2016. nosi njegovo ime.