Rođen u obitelji ruskih emigranata 1934. godine, Mihajlo Mihajlov bio je profesor ruske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Zadru početkom 1960-ih godina.
Mihajlov je prvi put procesuiran nakon objavljivanja eseja Leto moskovsko 1965. godine koji je bio izvještaj o njegovom putovanju u Rusiju, a u kojem je, između ostaloga, pisao o sovjetskim logorima za disidente. Osuđen je na tri i pol godine zatvora zbog „narušavanja ugleda jedne strane države” (Sovjetskog Saveza).
Potonje aktivnosti tijekom ovoga perioda, kao što su pokušaj osnivanja nezavisnog časopisa Slobodni glas i objavljivanje članaka u kojima je kritizirao Tita i njegovu vladavinu u jugoslavenskoj i zapadnoj štampi, načinili su od njega, kako je kasnije sebe nazivao, „disidenta broj 2” u Jugoslaviji, poslije Milovana Đilasa. Služio je dvije zatvorske kazne, od 1966. do 1970., i potom od 1974. do 1977. godine.
Mihajlov je pušten početkom 1978. godine i bilo mu je dozvoljeno napustiti zemlju.
Nakon toga, nastanio se u Sjedinjenim Američkim Državama i predavao je rusku književnost i filozofiju na Yaleu, sveučilištu države Ohio i na Sveučilištu Virginija, kao i u zapadnoj Europi. Pisao je uredničke kolumne za razne novine i časopise i bio je aktivan u organizacijama za ljudska prava, uključujući Odbor za pomoć demokratskim disidentima u Jugoslaviji (Committee to Assist Democratic Dissidents in Yugoslavia – CADDY).
Mihajlov je također radio kao analitičar na radiju Slobodna Evropa prije povratka u Srbiju 2001. godine, nakon svrgavanja predsjednika Slobodana Miloševića.
Brojne njegove knjige su prevedene širom svijeta, posebno Ruske teme, Podzemne beleške, Domovina je sloboda i Leto moskovsko.
Mihajlov je umro u Beogradu 2010. godine.
-
Lokacija:
- Belgrade, Serbia
Tihomir Milovac je povjesničar umjetnosti i etnolog. Još u vrijeme studija sudjeluje u radu kazališne skupine Coccolemocco u Zagrebu, a nakon studija nastavlja aktivno djelovati na hrvatskoj kulturnoj sceni. U Muzeju suvremene umjetnosti, tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, radi od 1984. godine. Obnaša funkciju voditelja Eksperimentalno-istraživačkog odjela te je suautor stalnog postava Muzeja. Ujedno i suautor kataloga „Mladen Stilinović: Exploitation of the Dead”.
Kao član kazališne skupine Coccolemocco, u godinama 1977. i 1978., sudjeluje u predstavi „Jedan dan u životu Ignaca Goloba“, koja je tematizirala samoupravljanje, poziciju malog čovjeka u odnosu na vlast, njegov privatni i poslovni život. Po riječima Tihomira Milovca, predstava je na vrlo jasan način pokazivala licemjerstvo tadašnje vlasti i „uopće te ideje samoupravljanja, koja se rasula i naprosto više nije imala nikakvog smisla.“ Unatoč problemima sa Savezom udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR), većina umjetničkog svijeta je podržala predstavu te se ona dvije godine prikazivala po cijeloj Jugoslaviji.
Milovac smatra kako je u socijalističkoj Jugoslaviji kulturna opozicija imala nekoliko lica, i to u smislu da je postojala javna kulturna opozicija, i ona koja je bila skrivena, a on je naziva – subverzivna. Javna opozicija izlagala je svoje profesionalne karijere i živote, tu je riječ prvenstveno o svijetu književnosti i kazališta. A unutar područja vizualnih umjetnosti, ipak se više radilo o subverziji, gdje se pokušava ukazati na neke fenomene tadašnjeg društva kroz određene vrste aktivizma.
-
Lokacija:
- Zagreb, Croatia
Marijan Molnar rođen je 10. studenoga 1951. u Reki kraj Koprivnice. Godine 1976. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. Četiri je godine bio suradnikom Majstorske radionice slikara Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a surađivao je i s umjetnicima okupljenima oko Galerije Podrum i Galerije Proširenih Medija u Zagrebu. Izlagao je na stotinjak skupnih izložbi, te je imao oko 40 samostalnih izložbi. Izveo je veći broj akcija i performansa, od kojih su najpoznatiji „Za demokratizaciju umjetnosti“; „Paljenje papira“, „Tri kvadrata na zemlji“, „Sjećanje na tri kvadrata“, „Da li vam se sviđa...?“.
Povjesničari umjetnosti i muzejski znalci naglašavaju kako je Molnarov rad jedan od pionira konceptualne umjetnosti u Zagrebu 1970-ih. Iako je u počecima oslonjen na slikarski medij, vrlo rano počinje s umjetničkom praksom koju razvija na iskustvima „Nove umjetničke prakse“. Igor Loinjak navodi kako je Molnar od početka svojega djelovanja pokazivao širinu interesa te pratio svjetska kretanja i procesualno promišljao o umjetnosti. Od ostalih se kolega konceptualaca i postkonceptualaca razlikuje izraženim socijalno uvjetovanim aktivizmom, koji se posebno ogleda u ciklusu „Za demokratizaciju umjetnosti“, gdje je Molnar „koristeći jezik i metode tadašnje ideologije poput državnih simbola (zvijezde petokrake) ukazivao na povezanost umjetnosti i šireg društvenog konteksta onog vremena.“ (Izložbom „O prvom i drugom“ Marijana Molnara otvorena nova sezona u Galeriji Kazamat. Osijek031.com, 26. rujna 2016. http://www.osijek031.com/osijek.php?topic_id=64086)U razdoblju od 1977. do 1983. Molnar blisko surađuje s umjetnicima okupljenima oko Galerije Podrum, te je uključen u mnoga događanja i izložbe. Uključen je i u aktivnosti Galerije Proširenih Medija u Zagrebu, gdje ima i samostalnu izložbu 1981. godine. Izuzev njegova subverzivna umjetničkog rada „Za demokratizaciju umjetnosti“, Molnar nije uključen u direktne opozicijske aktivnosti protiv socijalističkog režima.
Danas Molnar svoj rad nastavlja kroz umjetničku skupinu PLEH, osnovanu 2007. godine. Osim Molnara, skupinu čine Kata Mijatović, Vlatko Vincek i Zoran Pavelić. PLEH želi revitalizirati i aktualizirati značenje Molnarove parole „Za demokratizaciju umjetnosti“, što i čini izložbama u Koprivnici 2008., Subotici 2009., Sarajevu 2010. i Ljubljani 2014. godine. (Jasmin Duraković. „Korak za demokratizaciju umjetnosti!“ Depo Portal, 26. lipnja 2010. http://depo.ba/clanak/10097/korak-za-demokratizaciju-umjetnosti#17)-
Lokacija:
- Zagreb, Croatia
Vinko Nikolić rođen je u Šibeniku 2. ožujka 1912. godine. Pisac, pjesnik, novinar, književni kritičar i publicist, jedan je od najznačajnijih hrvatskih emigrantskih intelektualaca. Odgojen u siromašnoj i brojnoj katoličkoj obitelji, osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirao hrvatski jezik, južnoslavenske književnosti, hrvatsku povijest, ruski i talijanski jezik od 1932. do 1937. Zbog svoga političkog stava protiv jugoslavenskog kraljevskog režima nije uspio odmah pronaći zaposlenje. Isprva je radio u Sarajevu kao prefekt Nadbiskupskog konvikta. Nakon uspostave Banovine Hrvatske uspio je pronaći zaposlenje u Zagrebu, te je od 1939. do 1943. predavao kao suplent na Trgovačkoj akademiji. Pokrenuo je polumjesečnik Život za Hrvatsku godine 1942. Zadnje dvije godine rata je bio profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. Nikolić se uključio u javni život Nezavisne Države Hrvatske, gdje se bavio pitanjima kulture i propagande ustaškog režima.
U to je vrijeme napredovao i u vojnoj hijerarhiji ustaškog pokreta gdje je imao pričuvne činove poručnika, natporučnika i satnika. Ovo je njegov dužnosnički put kao pričuvnog časnika, bez vojnog djelovanja i sudjelovanja u ratnim akcijama: „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću ustaše Vinka Nikolića u pričuvnog ustaškog poručnika“ (Službeni viestnik Ustaške vojnice 1942., str. 351). „Odredba vojskovodje-doglavnika Slavka viteza Kvaternika u hrvatsko domobranstvo u svojstvu pričuvnog častnika pješačkog pričuvnog poručnika Vinka Nikolića“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1942., str. 747). „Naredba zapovjednika Ustaške vojnice (u potpisu zamjenik zapovjednika Ustaške vojnice ustaški pukovnik Oton Čuš) o udjelbi pričuvnog ustaškog poručnika Vinka Nikolića u službu odgojnog odjela ministarstva oružanih snaga“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1943., str. 1185). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog poručnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog nadporučnika“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1944., str. 2451). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o postavljanju ustaškog satnika Vinka Nikolića za nadstojnika 3. odsjeka Odgojno-nastavnog odjela Glavnog stožera oružanih snaga“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 155). „Odredba poglavnika Ante Pavelića o promaknuću pričuvnog ustaškog nadporučnika prof. Vinka Nikolića u čin pričuvnog ustaškog satnika, izvan reda“ (Vjestnik Ministarstva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske 1945., str. 84).
Nakon sloma NDH Nikolić bježi iz Hrvatske prvo u Austriju, a kasnije u Italiju. Godine 1946. skokom iz vlaka izbjegao je izručenje jugoslavenskim komunističkim vlastima od strane savezničkih vlasti u Italiji. Nakon toga upisuje doktorski studij slavistike u Rimu na temu hrvatske moderne poezije kod prof. Giovannia Mavere, ali zbog ponovne opasnosti izručenja jugoslavenskim vlastima, bježi preko Francuske u Argentinu 1947. Tamo se počeo baviti novinarskim radom tako da je s drugim emigrantom Franjom Nevistićem objavljivao od 1947. do 1950. godine zbornik Hrvatska. Sljedeće godine, 1951., zajedno sa svojim suradnikom Antunom Bonifačićem pokrenuo je časopis Hrvatsku reviju koji je izlazio od 1951. do 1990. godine u emigraciji i postao jedan od njezinih najuglednijih časopisa u kojem su pisali hrvatski emigranti različitih političkih opredjeljenja. Okosnica djelovanja Hrvatske revije bio je antikomunizam.
U emigraciji se Nikolić ograđuje od Pavelića i ustaškog režima te zajedno s glavnim suradnicima Bogdanom Radicom i Jurom Petričevićem na stranicama Hrvatske revije kritički progovara o ustaškom ratnom pokretu. U polemikama s Vjekoslavom Vrančićem 1969. godine Nikolić je jasno naglasio svoje odricanje od ustaštva. „Sigurno se već danas može reći da narod u domovini neće prihvatiti ustašku, niti ikakvu drugu totalitarnu ideologiju i njezino vodstvo kao temelj i nosioca budućeg uređenja hrvatske države.“ (Nikolić, Vinko. „Na ustaškoj politici ne može se graditi budućnost“, Hrvatska revija 1969. br. 1-2., 144). Njegova politička vizija je samostalna i demokratska hrvatska država, oslobođena svih ideologija i povijesne hipoteke NDH. Osim toga, zalagao se za povijesno pomirenje hrvatskih komunista i nacionalista nakon iskustava građanskog rata. Posjedovanje Nikolićeva časopisa bilo je protuzakonito po komunističkim vlastima, a i sva druga Nikolićeva djela bila su strogo zabranjena. Razlog je bio njegov kritičan stav prema komunizmu i jugoslavenskoj ideologiji. Godine 1957. pokrenuo je i izdavačku djelatnost pod nazivom Knjižnica Hrvatske revije gdje je uredio i objavio 65 knjiga hrvatskih emigrantskih intelektualaca.
Godine 1966. Nikolić se vraća u Europu, i to u Francusku gdje je planirao nastaviti objavljivati Hrvatsku reviju, kako bi što više utjecao na prilike u zemlji. Na intervenciju jugoslavenske ambasade u Parizu, francuske vlasti uništile su mu broj časopisa i protjerale ga iz zemlje. Bezuspješno se obraćao francuskim vlastima, predsjedniku De Gaulleu i ministru kulture Andreu Malrauxu da mu omoguće rad u njihovoj zemlji. Poslije toga putuje Europom od Londona, Münchena, Salzburga do Züricha, da bi se skrasio u Španjolskoj gdje je u Barceloni od lipnja 1968. godine nastavio svoje djelovanje i objavljivanje Hrvatske revije.
Nikolić i krug oko Hrvatske revije podržali su reformni pokret u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko proljeće, osobito Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika iz 1967. koja je bila uperena protiv režimski dirigiranog jezičnog unitarizma. Njegov časopis čitala je u zemlji i hrvatska marksistička inteligencija, posebno za vrijeme trajanja tog pokreta od 1967. do 1971. Iako katoličke orijentacije, Nikolić je osuđivao Protokol iz 1966. kojim su regulirani odnosi između Vatikana i Jugoslavije, koje je jugoslavenska strana jednostrano prekinula 1952. S negodovanjem je gledao i na prvi službeni posjet nekog komunističkog vođe Vatikanu 1971., kada se Pavao VI. sastao s Josipom Brozom Titom. Držao je da popuštanje Vatikana Jugoslaviji ide na štetu hrvatskog nacionalnog pitanja. Godine 1973. dobio je materijalnu odštetu na sudu protiv Francuske Republike zbog policijskog izgona iz 1966.
U zemlju se vratio nakon 45 godina izgnanstva, odmah nakon što su reformirani komunisti izgubili na demokratskim izborima u Hrvatskoj. Godine 1991. nastanio se u Hrvatskoj gdje je živio do svoje smrti koja ga je zatekla u rodnom gradu Šibeniku 12. srpnja 1997. Podržao je Tuđmanovu Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Objavljivanje svoje Hrvatske revije prenio je u Maticu hrvatsku od 1991. godine. U posljednjim godinama života bio je zastupnik HDZ-a u jednom mandatu Županijskog doma Hrvatskog sabora od 1993., ravnatelj Matice iseljenika (1992. − 1993.) i potpredsjednik Matice hrvatske.
Nikolić je autor i urednik nekoliko knjiga, brojnih zbirki pjesama, eseja i članaka od kojih se ističu uredništvo zbornika s Franjom Nevistićem Hrvatska: kulturni i politički zbornik koji je izašao 1949. i 1950. godine u Buenos Airesu, knjiga Pred vratima domovine. Susret s hrvatskom emigracijom 1965.: dojmovi i razgovori I i II. svezak (1966.), zatim Bleiburška tragedija hrvatskog naroda (1977.), koju je napisao u koautorstvu sa Franjom Nevistićem, knjiga o hrvatskom kardinalu Alojziju Stepincu, Stepinac mu je ime: zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata (1978.), te rad o poratnim stradanjima hrvatskih izbjeglica Tragedija se dogodila u svibnju (1984.). Uredio je zbornika Simpozij hrvatskih intelektualaca u Europi: Hrvatska danas i sutra (1969.), Simpozij Hrvatske revije Hrvatski razgovori o slobodi (1972.), te Hrvatska revija jubilarni zbornik (1951. − 1975.) u povodu 25. godišnjice izlaženja Hrvatske revije u emigraciji. Posthumno mu je objavljena još jedna urednička knjiga Bleiburg: uzroci i posljedice sloma (1998.). Tu su i zbirke pjesama nastale za emigrantskog života Oskvrnuto proljeće i Izgubljena domovina (1947.), Molitva za moju Hrvatsku (1949.), Duga nad porušenim mostovima (1964.), Pismo mojoj Hrvatskoj iz tuđine (1970.), Gorak je zemje kruv (1977.), Trubač iz daljine (1986.), Duša duše hrvatske (1988.) te na kraju emigrantskog života zbirke pjesama Povratak (1990.). Sva ova djela zabranio je komunistički režim jer su održavala kritiku stanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Za emigrantskog života Nikolić je komunicirao s brojnim članovima poslijeratne hrvatske emigracije (Bogdan Radica, Jure Petričević, Jere Jareb, Ante Smith Pavelić, Ivan Meštrović, Mate Meštrović, Karlo Mirth, Vladko Maček, Filip Lukas, Luka Brajnović, Stjepan Buć, Jure Prpić, Tihomil Rađa, Ivo Rojnica, Stjepan Sakač, Gvido Saganić, Bruno Bušić, Ante Ciliga, Lucijan Kordić, Krunoslav Draganović, Tihomil Drezga, Vladimir Ciprin, Rajmund Kupareo, Nikola Čolak, Ante Kadić, Jakša Kušan, Zlatko Markus, Luka Fertilio, Franjo Hijacint Eterović, Marko Čović, Antun Bonifačić, Vinko Grubišić, Milan Blažeković, Hrvoje Lorković i brojni drugi).
Nakon povratka u Hrvatsku, godine 1991. Nikolić i njegova supruga Štefica ostavljaju njegovu cjelokupnu rukopisnu i knjižnu ostavštinu Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ostavštinu čine brojne knjige i novine tiskane u inozemstvu, Nikolićevi rukopisi, arhiv Hrvatske revije, Nikolićeva korespondencija s brojnim protagonistima ondašnjeg vremena. Dio ostavštine (rukopisi, korespondencije i arhiv Hrvatske revije) čuva se u Zbirci rukopisa i rijetke građe. Novinska građa postala je dio Odjela za periodiku, a knjige su dio Zbirke Inozemna Croatica. Svoj odnos prema kulturi pisane riječi i materijalima koji svjedoče opozicijsko djelovanje, Nikolić pokazuje i potvrđuje upravo čuvanjem ove građe i njezinom pohranom u najveću hrvatsku knjižnicu.
Prema svjedočenju Željke Lovrenčić, cjelokupno Nikolićevo djelovanje u emigraciji može se opisati kao kulturna opozicija: „Mogli bismo reći njegov život izvan hrvatske – to je prava kulturna opozicija. Opozicija knjigom, opozicija riječi, opozicija kulturom – da ti pokažeš, u jednoj sredini, u kojoj nisu baš prema Hrvatima bili nježni. (…) I to šta su ti ljudi preživjeli u Argentini – to je strašno. I da su uspjeli zadržati taj duh i tu kulturu – to je prava oporba.“
-
Lokacija:
- Buenos Aires, Argentina
- Zagreb, Croatia
Božidar (Božo) Novak (Hvar, 18. svibnja 1925. – Zagreb, 26. lipnja 2013.) bio je hrvatski novinar i publicist, aktivan i na drugim područjima javnoga djelovanja. Prema biografiji u njegovoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, nakon gimnazije u Splitu i Zagrebu, 1946./1947. godine završio je u Beogradu Višu političku školu, novinarsko-diplomatski smjer. Studirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Novinarstvo je studirao u Salzburgu (seminar američkih studija) i usavršavao se na studijskim putovanjima u Engleskoj, SAD-u, Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, SSSR-u i Japanu.
Novinarsku karijeru započeo je u svibnju 1945. u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu. Pisao je vijesti, izvještaje, komentare, vanjskopolitičke izvještaje i putopise. Bio je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, unutarnjopolitički urednik Novinske agencije Jugopress i Vjesnika, od 1955. do 1963. glavni urednik lista Vjesnik, a od 1963. do kraja 1971. direktor Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća Vjesnik. Po preuzimanju te funkcije, inicirao je pokretanje Vjesnikove novinske dokumentacije zbog poslovnih potreba te novinske kuće i njezinih redakcija. U dva je mandata bio predsjednikom Društva novinara Hrvatske i Saveza novinara Jugoslavije, a u razdoblju 1966. – 1969. zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.
U 1960-ima i početkom 1970-ih, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kritički javno djeluje u odnosu na komunistički režim. Zbog toga mu je u razdoblju 1972. – 1990. zabranjen svaki novinarski i javni rad. O tome je pisao u spomenutoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, te povodom njezine objave, opširno govorio u intervjuu za Nacional u lipnju 2005. Kako sam navodi, u prvi otvoreni sukob s režimom ušao je 1962. godine, kada je na plenumu jugoslavenskih novinara u Prištini 16. i 17. travnja te godine, u ime Društva novinara Hrvatske istupio sa zahtjevom za razbijanje saveznog unitarističkog informativnog sustava, ukidanje podjele listova i medija na savezne, republičke i provincijske, odbacivanje doktrine o „štampi kao partijskoj transmisiji“ i postavke Moše Pijade o „novinaru kao univerzalnom neznalici“, te zahtjevom za odustajanje od partijske direktive po kojoj jugoslavenski listovi ne smiju međusobno polemizirati. Kao posebno kriznu i nemirnu za hrvatsko novinarstvo i medije općenito, dalje navodi 1969. godinu, u okolnostima normalizacije odnosa Jugoslavije i SSSR-a, narušenih godinu ranije intervencijom na Čehoslovačku. Vjesnik tada negativno piše o nazočnosti sovjetske flote u hrvatskim vodama i njenu boravku u hrvatskim lukama i brodogradilištima, uslijed čega sovjetska Komunistička partija i Vlada kao uvjet za normalizaciju međudržavnih i partijskih odnosa traže discipliniranje tiska, posebno Vjesnika, uz obrazloženje da je antikomunistički. Na sastanku s Josipom Brozom Titom na Brijunima 16. lipnja 1969. godine, kojem su prisustvovali i direktori medijskih kuća, kao predsjednik Saveza novinara Jugoslavije, Novak je odbacio Kardeljev prijedlog zakona o informiranju koji je predviđao jači utjecaj Komunističke partije na medije, te se založio za daljnje otvaranje i liberalizaciju novinstva. Iste godine odbija u Vjesniku tiskati rukopis o slučaju Andrije Hebranga, koji je recenzirao i za tisak preporučio sam Josip Broz Tito. Kako dalje navodi, u proljeće 1971. godine odbio je zahtjeve iz saveznog vrha za smjenom tadašnjeg glavnog urednika Vjesnika Milovana Baletića, uslijed tzv. „hrvatske špijunske afere“, akcije saveznih obavještajnih službi kojom se pokušalo kompromitirati hrvatski nacionalno-demokratski politički vrh da surađuje s ustaško-emigrantskim centrom Branka Jelića u Berlinu. Krajem 1971. godine, uslijed sloma Hrvatskoga proljeća i represije nad njegovim sudionicima, prisilno je umirovljen uz, kako navodi, „veliku medijsku diskreditirajuću kampanju“. Najprije je dao ostavku u partiji, a zatim i kao direktor Vjesnika, a u osudi od strane partijske organizacije Vjesnika sugeriralo se njegovo uhićenje, pod optužbama da je „maspokovac, kontrarevolucionar, tehnomenadžer, truli liberal i da nije slušao Tita i Bakarića.“
Za razdoblje od 18 godina (1972. – 1990.) u kojem mu je zabranjen svaki novinarski i javni rad, opisuje da se bavio ribarenjem, čitanjem knjiga, te izrezivanjem članaka iz novina. Uz podršku očeva prijatelja Grge Novaka (Hvar, 2. travnja 1888. – Zagreb, 7. rujna 1978.), hrvatskog povjesničara i arheologa te tadašnjeg predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bavio se istraživanjem i pisanjem o povijesti hvarskoga ribarstva u srednjem vijeku. Osvrćući se na to, disidentsko razdoblje svoga života, reći će da su ga „profesionalno ubili, a onda osudili da živi.“
Od 1990. godine ponovno javno djeluje, aktivno se zalažući za medijske slobode i demokratske vrijednosti kroz angažman u civilnim udrugama: Hrvatskom novinarskom društvu, Građanskoj inicijativi za slobodu javne riječi, Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, Institutu otvoreno društvo, Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Godine 2005. dobio je Nagradu Miko Tripalo za doprinos razvoju demokracije i slobode medija, a 2010. godine Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava dodijelio mu je nagradu za životno djelo.
Napisao je i objavio nekoliko knjiga te pedesetak radova iz povijesti novinarstva i o problematici novinarstva, zaštiti i promicanju slobode medija.
-
Lokacija:
- Zagreb, Croatia