COURAGE

povezivanje zbirki

Marina Benažić je profesorica povijesti umjetnosti i komparativne književnosti. Od 2006. godine kustosica je Zbirke Arhiv Tošo Dabac, a od siječnja 2007. njezina voditeljica. Pozicija voditeljice Arhiva daje joj ulogu glavnog administratora Arhiva, glavnog organizatora svih događanja koje Arhiv organizira, a ujedno je čini i najupućenijom osobom u sadržaj Arhiva. 

Marina Benažić nije bila povezana sa socijalističkim režimom, niti je sudjelovala u aktivnostima kulturne opozicije. Njezina važnost za Zbirku proizlazi iz činjenice da je voditeljica iste.

Alenka Bizjak je slovenska aktivistica za zaštitu okoliša, po struci odvjetnica. Rođena je 1937. godine u Mariboru od roditelja koji su nakon raspada Habsburške Monarhije emigrirali iz Trsta u Maribor. Nakon završene gimnazije u Novoj Gorici radila je u Direkciji jugoslavenskih željeznica u Ljubljani (1958.  ̶  1962.), Organizaciji klubova Ujedinjenih naroda u Sloveniji (1962.  ̶  1968.), Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose Pravnog fakulteta u Ljubljani (1968.  ̶  1972.) i administraciji Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani (1972.  ̶  1990.). Godine 1990. i 1991. bila je savjetnica u Uredu potpredsjednika slovenske Vlade Lea Šešerka koji je bio odgovoran za zaštitu okoliša i regionalni razvoj.

Bizjak je bila aktivna među slovenskim aktivistima za zaštitu okoliša koji su 1971. godine osnovali Savez za zaštitu okoliša Slovenije, a bila je tajnica Saveza od ožujka 1982. do prosinca 1984. godine. Pod okriljem Saveza djelovali su intelektualci različitih profesija, a njezina je uloga bila pisanje priopćenja za javnost, priprema materijala i pisanje članaka. Sve te aktivnosti doprinijele su njezinoj reputaciji kod vlasti kao „nekoga tko blokira napredak i razvoj“.

Bizjakova je svojim djelovanjem željela privući pozornost slovenske javnosti na pitanja vezana za zaštitu okoliša u Sloveniji i Jugoslaviji. Treba spomenuti akcije za zaštitu okoliša rijeke Krupe u regiji Bela Krajina (1985.), zatim Reke, Koritnice, Kamniške Bistrice i rijeke Krke. Zajedničko svim ovim slučajevima je želja za izgradnjom hidroelektrana čak i u nacionalnim parkovima (rijeke Soča, Idrijca, Sava), na već zagađenim rijekama (Mura), na nestajućem Cerkinškom jezeru, kao i gradnja Vršičke i Triglavske žičare. Bizjak je čak sudjelovala u protestima 1980. protiv nuklearne elektrane Krško zbog neriješenoga pitanja nuklearnog otpada.

Bizjak je sa svojim istomišljenicima osnovala stranku Zeleni Slovenije 1989. godine. Na prvim demokratskim izborima u Sloveniji u travnju 1990. godine stranka je ušla u slovenski Parlament, a potom je postala dio nove slovenske Vlade koju je vodio Alojz Peterle. Unatoč uspjehu, stranka je bila rastrgana zbog unutarnjih sukoba, pa je izgubila potporu i članove, uključujući Alenku Bizjak.

Nakon formalnoga uvođenja demokracije, Bizjak je nastavila s aktivnostima za zaštitu okoliša, pri čemu je slovensku javnost upozoravala na negativne učinke izgradnje terena za golf na obradivoj zemlji, govorila o pitanjima ilegalne gradnje čak i u zaštićenim područjima. Od 2008. aktivna je u civilnoj inicijativi „Tržnice ne damo“, koja se protivi izgradnji garaža u središtu grada Ljubljane, a također se protivi podršci slovenske Vlade za otvaranjem lakirnice Magna Steyr na Dravskom polju pokraj Maribora. 

Marijan Bosnar rodio se 31. ožujka 1980. u Zagrebu. U istom je gradu završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je povijest na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu 2004. godine. Njegov mentor je bio prof. Aleksandar Buczynski, a istraživačka tema mu je bila iz ranonovovjekovne povijesti Britanije. Od godine 2004. zaposlen je u Hrvatskom državnom arhivu. Od 2004. do danas radio je na osobnim i obiteljskim ostavštinama i zbirkama. Bio je autorom dviju knjiga koje se bave inventarom osobnih fondova Osobni arhivski fond – Rudi Supek, Zagreb: Hrvatski državni arhiv 2010. i Osobni arhivski fond HR-HDA-1755 Vesna Parun: analitički inventar, Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 2012. Obje knjige govore o kulturnoj opoziciji, dvoje disidenata iz komunističkog razdoblja.

Bosnar nije sudjelovao ni u jednom obliku opozicije, ali se bavio temom kulturne opozicije u kontekstu svoga arhivističkoga rada. On je napisao dvije knjige, o filozofu Rudiju Supeku (1913. - 1993.) i pjesnikinji i književnici Vesni Parun (1922.-2010.) koji su također pripadali disidentskim krugovima.

Ispitanik smatra širi koncept kulturne opozicije kao težnju ka pluralizmu i toleranciji u smislu poštovanja drugačijeg mišljenja i prava na to da se bude drugačiji. Ova težnja imala je posebnu važnost u režimu kakva je bila Jugoslavija koja je pokazivala obilježja totalitarne države.

Miroslav Brandt rođen je u mjestu Cerić kod Vinkovaca na istoku Hrvatske 2. ožujka 1914. Već sljedeće godine njegova obitelj napušta rodni kraj i seli se u Zagreb gdje je Brandt završio osnovnu školu i realnu gimnaziju godine 1932. Neko vrijeme posvetio se studiju medicine, da bi na kraju završio opću i nacionalnu povijest, zemljopis i latinski jezik po završetku Drugoga svjetskog rata. Godine 1948. zaposlio se u svojstvu kustosa Povijesnoga muzeja Hrvatske. Sljedeće godine postao je knjižničarom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, da bi 1950. postao asistentom na Povijesnom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Godine 1952. preuzeo je Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine odlazi na usavršavanje u Pariz na College de France i Archives Nationales. Radeći u arhivima u Zagrebu, Parizu, Londonu i Oxfordu, 1954. obranio je prvo doktorsku disertaciju na temu iz gospodarsko-društvene povijesti srednjovjekovne splitske komune, te se kasnije bavio krivovjerjem Johna Wyclifa i socijalnim pokretima u Splitu na kraju 14. stoljeću.

Prva faza Brandtova bavljenja historiografijom i uopće njegov javni rad jasno je pokazivao njegovu marksističku orijentaciju. U drugoj fazi 1970-ih i 1980-ih pokazivao je odmak od toga pristupa u svojem najznačajnijem djelu Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka iz 1980. u kojem je donio sintezu cjelokupne povijesti srednjega vijeka i to iz različitih istraživačkih kutova, kao i u studijama o ruskoj srednjovjekovnoj povijesti i povijesti heretičkih pokreta, ovoga puta bez naglaska na njihovoj socijalnoj dimenziji, već na raščlambi teološko-filozofske prirode gnostičko-dualističkih vjerovanja. Promjena njegovih političkih i svjetonazorskih pogleda je tako ostavila traga i u njegovim historiografskim radovima. Svoju usmjerenost prema svjetskim temama srednjovjekovne povijesti, Brandt je obrazlagao time što je iz političkih razloga bio nepodoban za režimske zahtjeve da se bavi hrvatskim srednjovjekovljem kojim su se bavili njegovi kolege koji su bili spremni pisati na partijskoj liniji, o čemu je pisao u svojim autobiografskim zapisima pod naslovom Život sa suvremenicima. Premda je to Brandtov iznimno subjektivan stav, to djelo može poslužiti kao povijesni izvor za istraživanje odnosa koji su vladali u socijalističkoj Hrvatskoj između režimske i „nepoštene“ inteligencije, kojoj je Brandt svojim javnim djelovanjem inklinirao. Osim toga, širina Brandtovih interesa nije se zaustavljala na historiografiji, nego se također bavio i književnošću, te opsežnim prevodilačkim radom na djelima njemačkoga i francuskog jezika s polja povijesnih znanosti i literature.  Tako je na hrvatski jezik s francuskoga preveo historiografske klasike kao što su djela belgijskoga povjesničara Henrija Pirennea Povijest Evrope: od seobe do 16. stoljeća i francuskoga povjesničara Marca Blocha Feudalno društvo, te romane Marcela Prousta Combray i Put k Swannu 1.

Brandt je kao docent, izvanredni i redovni profesor od 1957. do 1984. predavao Opću povijest srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegova disidentska faza započela je njegovim djelovanjem u Matici hrvatskoj čijim je potpredsjednikom bio od 1963. do 1971. godine. U središte zbivanja unutar nacionalnoga pokreta došao je onog trenutka kada je dao značajan doprinos u pisanju i sastavljanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., Brandt je otišao na marginu javnoga i kulturnoga života, zbog svoga neslaganja s politikom režima. U istom periodu, počeo je fizički pobolijevati uslijed atmosfere progona i zastrašivanja koje je režim provodio nad onim dijelom hrvatske inteligencije što se istakao u Hrvatskom proljeću. Poslije toga, Brandt se također pojavljuje u svojim zapisima kao onaj koji odbacuje socijalističku ideologiju uopće, a napose jugoslavensku inačicu socijalizma i njegovu artikulaciju rješenja nacionalnoga pitanja. Tek se krajem 1989. uključio u javni život kada se založio za obnovu rada Matice hrvatske čija je djelatnost bila zabranjena od strane vlasti nakon 1971. godine. U međuvremenu, Brandt je u tajnosti pisao kritički odgovor na Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti  (SANU) iz 1986. u kojem se suprotstavio nakanama srpske politike da Srbija zavede prevlast u jugoslavenskoj federaciji nakon Titove smrti. Konačni epilog njegova odbacivanja komunističke ideologije djelo je Triptih povijesno-publicističkoga karaktera koje je izašlo tek 1992. Umro je u Zagrebu 21. srpnja 2002. godine u svojoj 88. godini života.