COURAGE

povezivanje zbirki

Nenad Bukvić je viši arhivist u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Studirao je povijest na Odsjeku za povijest i arhivistiku i Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prvi doticaj s HDA-om imao je kroz studij arhivistike jer se dio predavanja i prakse odvijao u njegovim prostorijama. Nakon završenih studija, u HDA je došao 2009. kao volonter, a potom je postao i zaposlenikom. Bukvić trenutno obnaša funkciju pomoćnika ravnatelja.

Nenad Bukvić nije sudjelovao ni u kakvom obliku kulturne opozicije jer je u vrijeme kasnog komunističkog režima u Hrvatskoj bio dijete. Nije istraživao kulturnu opoziciju kao zasebnu temu, ali se doticao iste u okviru svoga doktorskog istraživanja. Bukvić u doktorskom radu istražuje povijest Sabora Narodne Republike Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1953. kroz analizu odnosa Sabora i pojedinca te kroz utjecaj Sabora na društvene odnose toga vremena.

U pojašnjenju pojma kulturne opozicije, Bukvić je krenuo od šireg značenja opozicije kao izražavanja stavova suprotnog od onog što se smatra uobičajenim obrascem ponašanja. Smatra da je politički sustav u socijalističkoj Jugoslaviji i Hrvatskoj imao određene zadane obrasce ponašanja koje su i organizacije i pojedinci trebali primjenjivati. Dakle, svako ponašanje koje je odstupalo od onoga uobičajenog ili poželjnog obrasca smatralo se nekim oblikom opozicije. Kulturnu opoziciju je definirao kao oblik takvog suprotstavljenog djelovanja u jednom užem segmentu kulturnog stvaralaštva, izražavanja slobode misli, javnog okupljanja, poticanja javnih rasprava, dijaloga i sl.

Ante Ciliga rodio se 20. veljače 1898. u selu Šegotići pored Pule, tada pokrajini Istri u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Novinar, pisac, političar, komunistički disident i publicist, jedan od istaknutijih hrvatskih emigrantskih intelektualaca. Osnovnu je školu polazio u Mostaru, a gimnaziju u istom gradu, Pazinu i Brnu. Studije je polazio u Križevcima na Visokom gospodarskom učilištu do 1919., a nastavio ih onda u Pragu, Beču i Zagrebu gdje je 1924. postigao doktorat iz filozofije, što je ujedno bio i prvi obranjeni doktorat na temu marksizma na Zagrebačkom sveučilištu pod naslovom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldscheida: Kritika i obrana marksizma na području filozofije.

Godine 1918. priključuje se Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije. Nedugo zatim postao je jedan od osnivača jugoslavenskoga komunističkog pokreta. Zatekao se u Budimpešti kod proglašenja Mađarske Sovjetske Republike 1919., a poslije neuspjeha komunista u Mađarskoj, Ciliga odlazi u rodnu Istru gdje je 1921. sudjelovao i organizirao ustanke protiv talijanske vlasti u događajima poznatim pod nazivom Proštinska buna. Nakon toga uređuje i piše za Borbu, službeno glasilo Komunističke partije Jugoslavije (1923. – 1925.), u kojem debatira sa srpskim komunistima o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, zagovarajući federalističko uređenje. Godine 1924. postao je članom Centralnog komiteta KPJ i sudjelovao na Trećem kongresu KPJ-a u Beču 1926. Iste godine zbog ilegalnoga partijskog rada protjeran je iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca SHS. Od tada se nastanjuje u Moskvi gdje predaje na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina Zapada i podupire Trockog u borbi sa Staljinom. Radi toga ga je Staljin dao nakratkozatvoriti u lenjingradskom zatvoru, a potom je 1930.odveden u sibirske logore, odakle je pušten tek 1935. po sporazumu Staljin-Mussolini jer je bio i talijanski državljanin. Na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ-a u prosincu 1934. Ciliga je žigosan kao trockist. Uskoro se rastaje i s trockistima, ali i dalje ostaje privržen socijalističkim idealima. Kasnije, 1938. objavljuje prvo veliko djelo Au Pays de gran mensonge (U zemlji velike laži) na francuskom jeziku u kojem među prvima upoznaje zapadni svijet sa Staljinovim čistkama. U to vrijeme je radi toga žestoko napadan od staljinističke KPJ. Nakon njemačke okupacije Francuske u prosincu 1941. odlazi u Nezavisnu Državu Hrvatsku, gdje je zatvoren u logor Jasenovac zbog sumnjive komunističke prošlosti. Pušten je 1943. nakon čega je radio kao novinar tjednika Spremnost pišući članke o sovjetskom komunizmu. Krajem 1944. odlazi u Berlin odakle pred dolazak sovjetske armije bježi na zapad u Pariz u američku vojnu zonu.

Poslije rata živio je u Parizu do 1958., a od onda do povratka u Hrvatsku stalno u Rimu. U Parizu je dao 1954. objaviti svoje drugo znamenito djelo memoarskoga karaktera Sam kroz Europu u ratu. Premda je napustio komunistički pokret, i dalje se zaokupljao socijalističkim idejama na bazi demokracije i borio se protiv partijske diktature. Čitavo vrijeme surađuje s hrvatskim emigrantskim krugovima i piše o hrvatskom nacionalnom pitanju i situaciji u Jugoslaviji. Pristupa Hrvatskom narodnom odboru oko emigranta Branimira Jelića, da bi 1960. istupio i osnovao s Krunoslavom Draganovićem, Veljkom Mašinom i Miroslavom Varošom Hrvatski demokratski sabor, koji se nakon sukoba Cilige s Varošom 1964. nazivao Hrvatska demokratska i socijalna akcija. Od 1958. objavljivao je bilten pod različitim imenima (Bilten Hrvatskog narodnog odbora, Bilten Hrvatskog demokratskog odbora, Bilten Hrvatske demokratske i socijalne akcije, Na pragu sutrašnjice) s kraćim prekidima sve do 1984. u kojem posebno obrađuje povijest jugoslavenskog komunističkog pokreta i kritički se osvrće na aktualni titoistički režim. Kao bivši pripadnik toga pokreta, koji se od disidenta pretvorio u antikomunista, bio je proglašen političkim neprijateljem režima u Jugoslaviji. Tito ga je tako spomenuo u referatu na Petom kongresu KPJ-a 1948. u kontekstu rada sindikalnih organizacija i opasnosti koju predstavlja „kontrarevolucionarni trockizam Ante Cilige.“ Nakon smjene komunista s vlasti 1990. nesmetano se vraća u Hrvatsku gdje mu se dodjeljuje počasna funkcija u Odboru za izradu novog demokratskog ustava Republike Hrvatske u prosincu 1990. Umro je 21. listopada 1992. u Zagrebu, u 94. godini života.

Petar Dabac je završio Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, smjer strojarstvo. No, profesionalno se bavi fotografijom još od 1960. godine, od kada surađuje u ateljeu Toše Dabca. Kao samostalni umjetnik djeluje od 1966., a od 1970. je član ULUPUH-a. Godine 1970. nakon smrti Toše Dabca nasljeđuje njegov atelje. Vlasnik je, voditelj ateljea i organizator događanja u njemu, sve do 2006. kada atelje prodaje Gradu Zagrebu.

U 1980-ima u Ateljeu Tošo Dabac organizira četrdesetak izložbi suvremene fotografije domaćih i stranih autora. Od 1991. do 2008.  godine predaje fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Fotograf Tošo Dabac rođen je u općini Nova Rača kraj Bjelovara godine 1907. Osnovnu školu završava u Novoj Rači, a nakon preseljenja u Samobor pohađa Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio.

Prvi put se s fotografijom susreće 1924., a njegova prva sačuvana fotografija je panorama Samobora od 7. ožujka 1925. Prvi put se predstavlja na izložbi amatera u Ivancu 1932. godine. Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije. Već od tridesetih godina sudjeluje na nizu izložbi u zemlji i inozemstvu, a 1938. dobitnik je i jedne od najznačajnijih nagrada – Camera Craff. Godine 1951. Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije, a bio je i član američkog društva Photographic Society of America.

U Drugome se svjetskom ratu borio na strani partizana. Nakon rata se pridružio Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH). U više je navrata angažiran da fotografira motive diljem Jugoslavije (Istra, Dubrovnik, radne akcije u Bosni i Hercegovini…), ali i gostovanja umjetnika iz Jugoslavije u Torontu 1949., Chicagu 1950., Moskvi 1958. i na Expou u Bruxellesu 1958. godine.  

Izlagao je na međunarodnim izložbama Das menschliche Antlitz Europas i Was ist der Mensch?. Godine 1966. primio je državnu nagradu Vladimir Nazor za najveća postignuća u vizualnim umjetnostima, a iste je godine primio i nagradu za životni rad Foto saveza Jugoslavije.

Kao apolitična osoba, Tošo Dabac nije sudjelovao ni u kakvom opozicijskom djelovanju spram socijalističkog režima, ali je svoj Atelje otvorio velikom broju umjetnika, prvenstveno apstraktnog izričaja, koji su se u njemu družili pedesetih i šezdesetih godina, te ga time učinio jednim od važnijih kulturnih središta u Zagrebu.

Braco Dimitrijević je bosanskohercegovački konceptualni umjetnik, koji živi i radi u Parizu. Rođen je u Sarajevu 1948. godine, a diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završio je postdiplomski studij na London University of Arts na Saint Martin’s School of Art u Londonu, kao stipendist British Councila na stipendijskim boravcima u Londonu i Parizu. Godine 1967. i 1968. upoznaje se sa suvremenim kretanjima u umjetnosti, koje potom primjenjuje u svojemu radu – najprije kroz rad „Grupa Penzioner Tihomir Simčić“, a potom i kroz ciklus „Slučajni prolaznik“, „Transmonuments“ i „Tryptychos Post Historicus“.

Prvu izložbu održava 1958., u dobi od samo 10 godina, a iduću 1969. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Dimitrijević je i međunarodno afirmirani umjetnik, prvu samostalnu izložbu u inozemstvu ima u studenome 1970. u Münchenu, a 1971. sudjeluje na VII. Pariškom bijenalu. Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća njegova karijera doživljava veliki međunarodni uzlet, što se ogleda i u činjenici da skoro svake godine sudjeluje na grupnim izložbama u inozemstvu, ali svoj rad predstavlja i na samostalnim izložbama. Godine 1976. Dimitrijević objavljuje teoretsko djelo „Tractatus Post Hystoricus“ u kojem iznosi svoje viđenje relativnosti povijesti i povijesti umjetnosti, ujedno dajući kritiku evolucijskim aspektima povijesti umjetnosti, iznoseći prijedlog da joj se pristupi kao živome tijelu, a ne kao statičnoj masi.

Od 1998. član je Akademije nauka i umjetnosti BiH, a godine 2007. dobiva odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnik je brojnih hrvatskih i međunarodnih nagrada.

Osim umjetničkog djelovanja, koje se može okarakterizirati kao subverzivna aktivnost spram socijalističkog režima, Dimitrijević nije aktivno sudjelovao u kulturno-opozicijskim aktivnostima. A samo umjetničko djelovanje, autor opisuje kao vrstu mladenačke pobune protiv kulta ličnost.