COURAGE

povezivanje zbirki

Olivija Fištrović rođena je u selu Reka kraj Koprivnice 1931. godine. Kći je ustaškog vojnika Stjepana Fištrovića koji na kraju Drugoga svjetskog rata sa sinom napušta Hrvatsku i smješta se u Peru. Olivija s majkom ostaje u rodnome kraju. Upisuje studij medicine, a povremeno radi za jednu izdavačku kuću. Iz Jugoslavije legalno odlazi sredinom 1950-ih s dopusnicom koju je dobila na ime izdavačke kuće, a razlog je posjet sajmu knjiga u Grčkoj. Nekoliko godina boravi kod oca i brata u Peruu, a potom odlazi u Sjedinjene Američke Države i nastanjuje se u Chicagu gdje živi i danas. U životu je radila razne poslove, između ostaloga i kao knjižničarka u bolnici St. Mary gdje je razvila ljubav prema knjigama koja se najbolje ogleda u njezinoj biblioteci koju je najvećim dijelom poklonila Knjižnici i čitaonici „Fran Galović“ u Koprivnici.  

Frane Franić splitski nadbiskup i teolog, rođen je 29. prosinca 1912. godine u Kaštel Kambelovcu nedaleko od Splita. Osnovnu školu pohađao je u istom mjestu (1919.-1923.). Nakon toga odlazi u Split gdje se školuje prvo u državnoj, a kasnije i u biskupskoj klasičnoj gimnaziji (1923.-1931.). Teološko-filozofsku formaciju stjecao je na Visokoj bogoslovnoj školi Centralnoga bogoslovskog sjemeništa u Splitu (1931.-1937.). Za svećenika je zaređen 1936. u Splitu, nakon čega odlazi u Rim gdje je na sveučilištu Gregoriana pohađao poslijediplomski studij dogmatske teologije, stekavši 1941. naslov doktora teoloških znanosti. Nakon što se početkom Drugog svjetskog rata vratio u Split iz Rima, prihvatio se brojnih obaveza iz područja pastorala, odgoja i obrazovanja. Vršio je službu kapelana u zatvoru sv. Roka u Splitu, gdje je bio profesorom i na državnoj i nadbiskupskoj gimnaziji. Nakon rata je preuzeo vodeće službe u Centralnom bogoslovnom sjemeništu (1945.-1956.).

Za biskupa je Franić zaređen 1950. godine, kada je postao pomoćni biskup i generalni vikar tadašnjeg splitskog nadbiskupa Kvirina Klementa Bonefačića. Sveta Stolica ga je nakon umirovljenja nadbiskupa Bonefačića 1954. imenovala za apostolskog administratora Splitsko-makarske biskupije, a 1960. redovnim splitsko-makarskim biskupom. Njegovo imenovanje pomoćnim biskupom bilo je pozdravljeno od splitskih komunista jer je u tijeku Drugog svjetskog rata kao zatvorski kapelan pomogao na razne načine zatvorenim komunistima za vrijeme talijanske okupacije Dalmacije i Splita. Međutim, skoro Franićevo protivljenje svećeničkim udruženjima koja bi djelovala pod režimskom kontrolom, a bez veze s crkvenom hijerarhijom ubrzo je dovela do namještenog sudskog procesa protiv ključnih crkvenih ustanova u Splitu. Na tom procesu 1956. su komunističke vlasti zabranile rad biskupskog sjemeništa i njegovih obrazovnih ustanova. Osim zgrada sjemeništa i njegovih školskih ustanova kao što je Nadbiskupsko dječačko sjemenište, vlasti su još nacionalizirale i biskupsku palaču. Tako je od toga vremena, kako kaže dr. don Kovačić, Franić živio u običnom stanu gdje je čitavo vrijeme bio prisluškivan i nadziran od strane režima. U isto vrijeme Franić je ciklostilom počeo objavljivati „Službeni vjesnik splitsko-makarske biskupije“. Vlasti su budno pratile tu objavljivane tekstove. Zaplijenile su već prvi broj, a i neke kasnije.

U Franićevo vrijeme je 1969. papinskom bulom Pavla VI. njegova biskupija uzdignuta na položaj nadbiskupije i metropolije. Splitskim metropolitom i nadbiskupom Franić je bio do 1988. godine kada se povukao iz aktivne službe da bude nadbiskup u miru. U tom razdoblju bio je potpredsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije. Franić je kao splitski biskup veoma aktivno sudjelovao na II. Vatikanskom koncilu (1962.-1965.), tako što je sudjelovao u nastanku dviju značajnih dogmatskih konstitucija Dei Verbum i Lumen Gentium. Zanimljivo da je inzistirao na izrazu Ecclesia militans u raspravama saborskih komisija kako bi istakao vojujući karakter Crkve. Franić je govor u obranu toga izraza održao u sabornici koncila 2. listopada 1963. godine, kada je naglasio „da se izrazom vojujuća Crkva ne može uvrijediti nijednog razumnog čovjeka u svijetu, pa ni same marksiste“ (Moro  2007: 149).

Kasnije je sudjelovao u radu nekoliko biskupskih sinoda u Vatikanu 1970-ih i 1980-ih godina, te je postao i članom vatikanske Kongregacije za sakramente i bogoštovlje. Od Franićevih djela valja istaknuti dva izdanja Putovi dijaloga (Split 1973. i pretisak 2000.) u kojem opisuje pokušaje dijaloga s komunsitičkim režimom i njegovom intelektualnom klasom. Svoj biskupski rad za vrijeme socijalističkog razdoblja sažeo je zbirci tekstova pod naslovom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.), dok je svoja sjećanja s II. Vatikanskog sabora zabilježio u knjizi Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrinarne djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.). Umro je u Splitu 17. ožujka 2007. u 95. godini života. 

Redatelj, scenarist i voditelj Nikša Fulgosi (Split, 1919. – Zagreb, 1996.) ponajprije je zapamćen kao talentiran te iznimno naobražen autor zapaženih emisija Dokumentarnog programa nekadašnje Televizije Zagreb.

Studirao je pravo, radio kao novinar, publicist i scenarist stripova. Svoju je karijeru započeo kao sportski novinar i autor scenarija za stripove. Početkom 50-ih počinje raditi kao autor namjenskih i edukativnih filmova da bi se 1955. okušao u dugometražnom filmu projektom Mala Jole čije je snimanje obustavljeno odlukom tadašnjega vodstva Jadran filma. Od 1957. do 1963. za Zora film i Zagreb film realizirao je tridesetak edukativnih filmova od kojih se posebno ističu filmovi o prometnoj sigurnosti. Kao scenarist i redatelj potkraj 1960-ih javlja se sa zapaženim emisijama u Dokumentarnom programu TVZ.

Nikša Fulgosi nije se isticao radovima s eksplicitnim političkim porukama ili subverzivnim obilježjima koji bi se mogli povezati s izravnim opozicijskim djelovanjem. Međutim, kao što su zapazili kroničari hrvatskoga filma, mnogi njegovi filmski i televizijski uradci problematizirali su univerzalne motive ljudskoga ponašanja poput neodgovornosti, ravnodušnosti i licemjerja što se samo po sebi kosilo s idealiziranim matricama socijalističkoga društva. Njegovi kratki crno-bijeli filmovi, čak i oni edukativni, snimani u Zagrebu i Beogradu, bili su puni „tipičnog fulgosijevskog humora“.

Prema vlastitu scenariju režirao je tridesetak dokumentarnih, edukativnih naslova, među kojima se ističe serija filmova o zaštiti u prometu. Među filmofilima danas je najpoznatiji po polemičko-dokumentarnim feljtonima i „bunkeriranoj“ seriji o seksu Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble. Snimio je 37 epizoda serijala o seksu Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble (1978.) koji je zbog „provokativnog“ pristupa skinut s programa; sačuvano je i restaurirano 13 epizoda. Autor je zapaženih dokumentarnih feljtona i TV eseja Sto ljepotica na dan, Sto zaduženja Betike Gumbas, Sto kletvi na dan, Šund naš svagdašnji, Batine jučer i danas i dr.

Suvremenoj „rehabilitaciji“ Nikše Fulgosija doprinijeli su bivša urednica TV Zagreb Nataša Kalinić Ahačić, filmski kritičar Željko Luketić, arhivist i redatelj Mladen Burić i drugi. Godine 2014. HTV je prikazao emisiju Tko je taj Nikša Fulgosi?  redatelja Danka Volarića.

Hrvatski konceptualni umjetnik, filmski redatelj, glumac i performer Tomislav Gotovac rođen je 9. veljače 1937. u Somboru u Srbiji, a umro je u Zagrebu 25. lipnja 2010. godine. Od 1941. živi i radi u Zagrebu gdje završava gimnaziju i kratko studira arhitekturu te radi kao službenik u banci i bolnici, a 1967. seli u Beograd gdje će 1976. diplomirati režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Nakon diplome vraća se u Zagreb.

Gotovac se smatra pionirom performansa u Jugoslaviji, a prvi performans izvodi 1954. u Mostaru. Po performansima će i ostati najprepoznatljiviji, kao i po korištenju vlastita nagog tijela u njima. Svoje će akcije (performanse) objavljivati u omladinskim listovima Studentski list i Polet. Drugo područje u kojemu je ostavio značajan trag jesu režija i gluma. Jedan od najznačajnijih Gotovčevih nastupa je sudjelovanje u filmu Plastični Isus 1972. godine, nakon kojega će biti politički progonjen te će mu biti onemogućeno diplomirati sve do 1976. godine. Prema riječima Zore Cazi-Gotovac, umjetnik nije znao na koji će način Lazar Stojanović režirati film, te je ostao neugodno iznenađen kada je vidio da je film poprimio političku dimenziju.

Gotovac je bio članom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU), a 2007. godine dobio je njihovu nagradu za životno djelo. U čast svoje majke, godine 2005. mijenja ime u Antonio G. Lauer. Nakon umjetnikove smrti njegova supruga i kći, uz pomoć povjesničara umjetnosti Darka Šimičića, osnivaju Institut Tomislav Gotovac. Institut je osnovan 2012. godine, a u njemu se nalazi Gotovčeva ostavština i bogat arhiv.  

Gotovac sam za sebe kaže kako je uvijek nastojao biti drugačiji: „Znam kakav je odnos većine prema mom radu, liku i djelu. Otkako sam se umjetnički osvijestio, nikada nisam pripadao nikome. Uvijek sam bio neka vrsta avangarde, iako riječ avangarda ne volim upotrebljavati, meni je to strano.“

Vladimir (Vlado) Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski je književnik, pjesnik, filozof, novinar i političar te jedan od najpoznatijih kulturnih opozicionara iz doba socijalističke Hrvatske koji je zbog svojih uvjerenja i vjere u pluralističku demokraciju bio proganjan od komunističkih vlasti.

Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je studij filozofije.

Književne radove, ponajprije pjesme, počeo je objavljivati 1952. u časopisu Tribina, a u drugim časopisima objavljuje filozofske i likovne kritike i eseje, priče, radiodrame te angažirane publicističke tekstove. Godine 1955. zaposlio se kao novinar i urednik redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb gdje je radio sve do uhićenja 1972. U to vrijeme uređivao je i časopise Međutim (1953.) i Razlog (1969.), a od srpnja do prosinca 1971. bio je glavnim urednikom Hrvatskoga tjednika, koji je objavljivala Matica hrvatska, a koji je zastupao program nacionalnoga pokreta.

Kao urednik Hrvatskoga tjednika, ali i zbog svojih beskompromisnih kritički intoniranih tekstova, Gotovac je spadao među najistaknutije osobe hrvatskoga proljeća 1971. Zbog svog djelovanja u sferi kulture bio je, s još desetoricom hrvatskih intelektualaca, optužen za neprijateljsko djelovanje i osuđen 1972. na četiri godine strogoga zatvora s dodatnim trogodišnjim gubitkom građanskih prava. Kaznu je, ne tražeći pomilovanje, u cijelosti izdržao. Nije se pridržavao zabrane istupanja, pa je nakon razgovora s inozemnim novinarima 1977. ponovo optužen te u procesu 1981. osuđen na dvije godine zatvora, odnosno još četiri godine gubitka građanskih prava.  Na tom suđenju je, iznoseći svoju obranu izjavio:  „Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.“ (https://vladogotovac.org/).

Kao jedan od najznačajnijih zastupnika liberalnih ideja u Hrvatskoj krajem 1980-ih se i politički angažirao, osnovavši u svibnju 1989., sa Slavkom Goldsteinom i Draženom Budišom, prvu hrvatsku demokratsku političku stranku za vrijeme komunističkoga režima (HSLS - Hrvatski socijalno liberalni savez). Godine 1990., nakon 18 godina nezaposlenosti i izolacije, zapošljava se na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora. Iste godine izabran je za predsjednika tada obnovljene Matice hrvatske, a tu dužnost obavlja do veljače 1996., kada je izabran za predsjednika HSLS-a (tada preimenovanog u Hrvatsku socijalno liberalnu stranku). Nakon raskola na 7. saboru HSLS-a (studeni 1997.), osniva novu političku stranku centra - Liberalnu stranku (LS) čijim je predsjednikom bio do smrti 2000. godine. Bio je saborskim zastupnikom u trima sazivima (1992., 1995. i 2000.), a na izborima za predsjednika Republike 1997. bio je kandidat skupine oporbenih stranaka.

Uz njegov pjesnički i filozofski opus treba izdvojiti knjige u kojima je progovorio o svojim zatvorskim iskustvima u komunizmu. U knjizi Zvjezdana kuga (Gotovac, 1995), objavio je svoje zatvorske zapise iz 1972. i 1973., a u knjiga Moj slučaj (Gotovac, 1989) sadržava i njegovu Obranu pred sudskim vijećem 1981. godine. Sabrana djela objavljena su mu 1995. u sedam knjiga (Hekman, 1995), a njegove pjesme uvrštene su u gotovo sve antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva i prevođene su na albanski, engleski, francuski, njemački, rumunjski, talijanski i na neke slavenske jezike. Dobitnik je nagrade Grada Zagreba (1968.) i nagrade Tin Ujević (1991.). U hrvatskoj je povijesti ostao najpoznatiji kao vječito angažirani intelektualac, publicist i briljantan govornik. U spomen na život i djelo Vlade Gotovca, 2001. osnovan je Institut Vlado Gotovac, a 2009. kreirana je i internetska stranica https://vladogotovac.org/.