COURAGE

povezivanje zbirki

Zvonimir Kulundžić (Osijek, 16. siječnja 1911. – Zagreb, 27. prosinca 1994.) hrvatski je publicist, bibliolog, književnik, novinar i povjesničar. Gimnaziju je završio u Osijeku, a već kao mladić počeo se baviti književnošću. Početkom 1930-ih doživio je dobre kritike nekih uvaženih književnika na svoje dramske tekstove koji su njegove drame okarakterizirali kao djela „snažne bezobzirnosti u otkrivanju negativnih društvenih relacija.“ Međutim, kako nije želio prihvatiti kompromise i mijenjati svoje tekstove, nije mogao biti objavljivan niti izvođen na kazališnim daskama tadašnje monarhističke Jugoslavije. Zbog toga se okrenuo novinarstvu kojim se počeo baviti 1933. surađujući otad u mnogobrojnim listovima i časopisima (Hrvatsko pravo, Danica, Dom i škola, Studentske novine). Godine 1934. zaposlio se kao korektor i administrator tvorničkog lista Borovo u tvornici „Bata“ u Borovu kraj Vukovara gdje je ostao do sredine 1935. kad je morao napustiti to radno mjesto. Godine 1936. u Osijeku pokreće tjednik Hrvatski narodni glas, ali nakon samo četiri broja gasi list i odlazi u Beograd gdje se zaposlio kao korektor u Državnoj štampariji. Nakon početka rata u Jugoslaviji 1941., odlučio je ostati u Beogradu odakle se 1944. priključuje partizanskim postrojbama, u Drugu proletersku diviziju.

Nakon oslobođenja 1945. kao vojnik se vraća u Beograd gdje je raspoređen na dužnost u Centralni odbor Jedinstvenih sindikata Jugoslavije, sa zadatkom osnivanja Izdavačkog odjela koji je ubrzo prerastao u Izdavačko poduzeće Rad. Tu je bio glavni urednik sve do kraja 1947. kada odlazi u Zagreb u tadašnji Nakladni zavod Hrvatske.

Pedesetih godina 20. stoljeća posvetio se bibliologiji (znanost o knjizi) te 1951. objavljuje djelo Knjiga o knjizi (Zagreb: Školska knjiga) koje je postiglo ogroman uspjeh te je postalo sveučilišni udžbenik i udžbenik za stručne škole (bibliotekare, grafičare i dr.). Godine 1958., napušta institucije i svojom slobodnom voljom postaje samostalni publicist i književnik i živi isključivo od svoga pisanja. To je i uspijevao jer su brojne njegove knjige, neke i u vlastitoj nakladi, bivale vrlo brzo rasprodane. Istraživao je povijest glagoljskih tiskara i povijest razvoja knjige na hrvatskom tlu. Iako su ga filolozi redovito izbjegavali navoditi kao relevantnog autora, njegova hipoteza o Kosinju kao najvjerojatnijem sjedištu prve tiskare na južnoslavenskom području s kraja 15. stoljeća objavljena u knjizi Kosinj: kolijevka štamparstva slavenskog juga (Zagreb: vlastita naklada, 1960.) postala je prihvaćena kao vjerodostojna.

Pisao je studije o istaknutim hrvatskim književnicima (Mihovil Pavlek-Miškina, Slavko Kolar, Miroslav Krleža) i političarima (Antun i Stjepan Radić), kao i o političkom životu u Kraljevini Jugoslaviji − Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji (Zagreb: Stvarnost, 1968.).

Ostao je upamćen kao beskompromisan polemičar. U književnosti se to ponajprije pokazalo knjigom Razgovor neugodni naroda književnoga (Zagreb: vlastita naklada, 1952.), a knjigom Tragedija hrvatske historiografije (Zagreb: vlastita naklada, 1970.) izazvao jednu od najburnijih polemika u hrvatskoj historiografiji. U knjizi je kritizirao institucionalnu historiografiju koja je, prema njegovu mišljenju, objavljivala u skladu s napucima vlasti, bila metodološki konzervativna i koja je izbjegavala obrađivati neke značajne teme iz hrvatske nacionalne povijesti ili ih je pak svjesno falsificirala. Rukopis knjige Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (Ljubljana: Emonica, 1988.) bio je zaplijenjen zbog tematiziranja prijepora književnika Slavka Kolara s Miroslavom Krležom − nekadašnjim glavnim književnim autoritetom u Jugoslaviji i prijateljem Josipa Broza Tita.

Kulundžićev opus i djelovanje karakterizirala je primjena „mrke i trpke satire i društvene optužbe, objavom nesmiljene borbe protiv nepodopština oko nas, u djelima i postupcima onih s kojima diskutira ili polemizira.“ (Vaupotić, 653). Propitkivao je brojne teme iz hrvatske književnosti i povijesti i pritom donosio teze i zaključke koji su bili dosta različiti, a često i u suprotnosti s onima koje je donosila institucionalna literatura i historiografija. Zbog toga je često ulazio u polemike, ali i otvorene sukobe s institucionalnom književnošću i historiografijom. Zbog njegove polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i, nadasve, nedodvoravanju ljudima na vlasti, pjesnik Boro Pavlović nazvao ga je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) (Vaupotić, 726).

U predgovoru prve knjige svojih Sabranih djela (Ta rič hrvacka, naša draga ća zvoni kroz stolića, Zagreb: nezavisna autorska naklada, 1977.) Kulundžić piše:

„Nastojao sam koliko sam god mogao da ne dopustim da me pri tom nadvladaju ni pomisli na karijeru, ni klanovske strukture, ni dogmatska opredjeljenja, ni društveni odnosi, ni životne teškoće, ni tvrdoća ni gorčina intelektualno-proleterskog kruha. To je često (i prečesto) izazivalo nerazumijevanje i, otpore i revolt sredine u kojoj sam djelovao, ali ja sam to uvijek podnosio s relativnom lakoćom, jer nikada nisam mislio ni na kakvu filistarsku karijeru, koja bi me prisiljavala da budem oprezan, da kroz život hodam kao po jajima i da radim samo ono što drugi žele. Ziheraštvo mi je oduvijek bilo nešto strano i daleko, pa sam se u svojim postupcima i mogao ponašati dosta komotno, jer sam osjećao da nemam što izgubiti, da me nitko ne može srušiti s položaja na kojem se ne nalazim, ni da imam što skrivati i čega se bojati. (…) Dakako da je iz takvih životnih stavova morala proizići i sasvim određena životna sudbina i ako bi nekada netko došao na ideju da proučava moj životni tok vjerujem da bi ubrzo došao do zaključka da sam čitav život, kako to kažu Englezi bio horse outside, što znači konj koji trči izvan staze. (…) Dok su se drugi vječito prilagođavali svim mogućim perturbacijama što ih donosi vrijeme (…) ja sam nastojao da ustrajem na putu kojim sam krenuo, jer sam sve nedaće što su me snalazile smatrao kao nešto normalno, kao profesionalne neugodnosti i neizbježni profesionalni rizik, pa mi nikada nije bio ni suviše teško ostajati sam, ni plivati protiv struje, ni kad su me smatrali svojevrsnim životnim autsajderom. Tako sam eto, ploveći vječito između Scile i Haribde, često poderanoga jedra i sam, izvan bilo kakvih struktura, u vječitim sukobima s našim književnim i znanstveničkim etablishmentom, zapravo klikama, koterijama, klanovima i njihovim sitnim aparatčikima…“

Živko Kustić bio je grkokatolički svećenik, teolog, novinar i književnik koji se rodio u Splitu 12. prosinca 1930. godine. Već u ranoj mladosti uključuje se u križarske organizacije unutar katoličkoga pokreta, tako da je bio vođom jedne njegove sekcije Malih križara na Pagu. Poslije Drugoga svjetskog rata pohađao je gimnaziju u Šibeniku do godine 1949. Zatim je studirao u Zagrebu teološke znanosti, da bi ih 50-ih napustio i usmjerio se na studije matematike i fizike. Godine 1958. zaredio se za grkokatoličkoga svećenika i nastavio prekinute teološke studije s posebnim fokusom na istočni crkveni obred. Poslije toga je kao župnik djelovao u više seoskih župa na Žumberku nedaleko od Zagreba gdje se i sprijateljio s budućim nadbiskupom zagrebačkim i kardinalom Franjom Kuharićem.

U tjedniku Glas Koncila počeo je raditi već od njegovih najranijih početaka - godine 1962., da bi njegovim glavnim urednikom bio od 1972. do 1993. godine. U svojim kolumnama pod nazivom Pisma seoskoga župnika pod pseudonimom don Jure Kustić propitkivao je mjesto i ulogu kršćanske vjere u socijalističkom društvu. Ta se rubrika polemično-satiričkoga karaktera pojavila 1964. i bila je najčitanija u tom katoličkom listu sve do kraja socijalističkoga razdoblja. Zbog njegovih propitkivanja neprijateljskoga stava režima prema vjeri, njegove rubrike su bile često tema diskusija u Državnoj komisiji za vjerska pitanja koja je pratila i analizirana njegovu rubriku, kao i cjelokupan Kustićev novinarski rad. Godine 1972. vlast je pokrenula sudski postupak protiv Kustića zbog njegovih uredničkih uvodnika u Glasu Koncila u kojima je iznosio kritiku socijalizma i vršio nacionalističku propagandu prema ocjenama vlasti. Presuda je došla tek 1975. kada je Kustiću zabranjeno javno pisanje na godinu dana. Kustić je sudjelovao u nizu inicijativa, primjerice 1968. kod pokretanja Teološkoga društva „Kršćanska sadašnjost“ (TDKS), kao i Informativne katoličke agencije (IKA) godine 1993. Nakon što se povukao iz uredničkoga posla, od 1998. godine do svoje smrti pisao je svoju kolumnu pod nazivom Jutarnja propovijed u zagrebačkom dnevniku Jutarnji list. Umro u Zagrebu 19. srpnja 2014. godine.  

Jakša Kušan, hrvatski novinar i publicist, rođen je u Zagrebu 23. travnja 1931. U Zagrebu je 1950. maturirao u Klasičnoj gimnaziji. Već kao đak u vrijeme osnovne i srednje škole često je dolazio u sukobe s profesorima filozofije oko pitanja ideologije. Na zagrebačkom sveučilištu, kao student, za razliku od većine kolega koji su za seminarske radove uzimali teme koje su se bazirale na Marxovim tekstovima, on se zanimao za teme vezane za rad Rose Luxemburg i Karla Kautzkog. Njegov je progon počeo kad je u Zagrebu na disciplinskom sudu Sveučilišta branio kolegu s Veterinarskoga fakulteta. Kao jedan od rezultata toga angažmana, početkom 1954. počeli su mu se osvećivati studenti - članovi partijskih organizacija, i zabranjivati mu prisustvovanje na predavanjima i ispitima. Uskoro su podnijeli i prijavu tražeći da se protiv njega pokrene postupak na Pravnom fakultetu. Na tom suđenju je blago kažnjen da je prekoračio braniteljska prava na Veterinarskom fakultetu i zbog toga je 1954. otišao u Beograd nastaviti studij prava. U Beogradu je, prema Kušanu, bila sasvim druga atmosfera i u tom gradu nije osjećao takvu strogu kontrolu kao u Zagrebu. (Intervju s Kušan, Jakšom_2)

Još za vrijeme studentskih dana u Zagrebu bio je dio jednoga kruga mladih intelektualaca koji su bili nezadovoljni zatvorenošću jugoslavenske države i nedostatkom kulturnih veza s inozemstvom. Nakon događaja na Sveučilištu javila se ideja da se jače povežu organiziranijim radom. Tako je nastala ilegalna organizacija koju su nazvali „Hrvatski pokret otpora“ (HPO) koja je imala svoj politički program. Skupini su između ostalih pripadali i Stanko Janović, Ivo Kujundžić, Tvrtko Zane (Branimir Donat) i njegova supruga Zorka Bolfek. Dolazili su do novina hrvatske emigracije i bili su razočarani njihovom niskom razinom i općenito slabom informiranošću iseljenika o situaciji u Hrvatskoj. Smatrali su da su ljudi vani toliko neinformirani ili su veze koje imaju s domovinom toliko manjkave da su se oni više bavili njihovim međusobnim odnosima i razlikama nego što su se bavili sudbinom ljudi u Hrvatskoj. Prvi proglas HPO-a bio je apeliranje na emigraciju da više prati događaje u Hrvatskoj, da zapostave svoje sitne sporove i probleme. Kako su članovi HPO-a bili nezadovoljni i zbog površnih i preblagih kritika Zapada prema režimu u Jugoslaviji, odlučili su da netko iz grupe ode u emigraciju i tamo nastavi novinarski rad. Kušanova je ideja bila da ta osoba bude on jer je dotad bio već više puta ispitivan od UDBE i očekivao je da će ga uhititi. (Intervju s Kušan, Jakšom_1)

U svibnju 1955. napustio je Jugoslaviju u koju će se vratiti tek u vrijeme njenog raspada 1991. Preko Rima je prvo došao u Haag gdje je 1955. dobio stipendiju na Akademiji za međunarodno pravo. Početkom 1956. naselio se u Velikoj Britaniji i u Londonu nastavio školovanje na Londonskoj školi za ekonomiju i političke znanosti (London School of Economics and Political Science) od 1957. do 1961., no zbog angažiranosti u novinarstvu studij nije završio. (Intervju s Kušan, Jakšom) U Londonu je 1958. bio glavni osnivač lista Hrvatski bilten, kojeg je uskoro 1959. preimenovao u časopis Nova Hrvatska. Iako je prvotno taj nestranački list zamislio kao informativni pregled tekućih zbivanja u domovini, od polovice 1960-ih on je postao kritički i polemički časopis u kojem se vodila rasprava o rješenju hrvatskoga pitanja. Časopis je izlazio do 1990. i dosegnuo je za hrvatsko iseljeništvo najveće naklade (neka izdanja čak do 20 000 primjeraka). Kušan je u njemu i kroz čitavi svoj rad zagovarao demokratska i pluralistička načela i slobodu pojedinca i naroda.  

Kada je odlazio u iseljeništvo još nije bio zagovornik pluralizma niti protivnik socijalizma. Smatrao je da je, zbog karaktera režima, nemoguće očekivati uvođenje pluralizma, ali da bi veliki korak bilo i dozvoljavanje frakcija unutar Partije (tako npr. promatra pojavu grupe intelektualaca Praxis). „Smatrao sam da slobodarski treba djelovati unutar Saveza komunista i širiti prostor slobode jer su članovi Partije bili tada najpozvaniji da učine nešto za svoj narod.“ (Intervju s Kušan, Jakšom_2) Iako je komunistički režim izvrgavao žestokoj kritici, ujedno je pozivao hrvatske komuniste na razne oblike otpora. (Krašić, 2016: 34) Zagovarao je potrebu pomirenja nacionalista i komunista i smatrao je da radikalne metode kojima su pribjegavale neke struje u hrvatskom iseljeništvu nisu dobre i dokazivao je da su neprihvatljive svjetskim blokovima, ionako sklonim očuvanju Jugoslavije. Zauzimao se za strategiju postupne izgradnje demokratske svijesti, suradnje s reformistički nastrojenim hrvatskim komunistima, pa i eventualne potpore prijelazu na vladavinu prava u cijeloj federaciji. U tom je smislu vidio i poslanje Nove Hrvatske, da „potiče demokratizacijske procese unutar SKH, da iznosi ono što se u domovini još uvijek nije smjelo javno izreći ili napisati, da afirmira hrvatskih reformni pokret na Zapadu kako bi mu se pribavile strane simpatije i podrška.“ (Krašić, 2016: 54) I u iseljeništvu je bio praćen od UDBE.

Godine 1975. odlučio je da list Nova Hrvatska pristupi Hrvatskomu narodnomu vijeću, u kojem je bio sabornik od 1975. te pročelnik Odjela za tisak i promidžbu (1975. – 1977. i 1979. – 1983.). Nakon pada komunizma vraća se u Hrvatsku 1991. i postaje glavnim urednikom Hrvatskoga tjednika Matice hrvatske. Godine 1993. postao je predsjednikom upravnog odbora Instituta „Otvoreno društvo Hrvatska“, a od 2000. do 2004. bio je predsjednikom upravnog odbora Hrvatske matice iseljenika. Memoare na svoj život i djelovanje u iseljeništvu objavio je u knjizi Bitka za novu Hrvatsku (2000.).

Pojam kulturne opozicije mu je poznat. Smatra da je pojam doživljavao promjenu, odnosno evoluciju kroz vrijeme i da je s vremenom dobivao sve veću važnost. (Intervju s Kušan, Jakšom_1)

Uredničku arhivu i korespondenciju časopisa Nova Hrvatska predao je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koja tu ostavštinu čuva u svojoj Zbirci rukopisa i starih knjiga, a u svojem domu u Zagrebu i danas posjeduje osobnu zbirku koja uključuje knjige, korespondenciju, brošure i negative fotografija koje svjedoče o njegovu opozicijskom radu u iseljeništvu.

Ante Lešaja umirovljeni je redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1931. godine u Korčuli. Nakon završenoga studija ekonomije 1958. radi na brodogradilištu u Korčuli na poslovima organizacije i analize poslovanja poduzeća. Godine 1962. prelazi na Ekonomski institut u Zagrebu i posvećuje se problematici proizvodnosti te privrednim reformama u socijalističkim zemljama. Doktorirao je 1965. godine na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu s tezom Utjecaj sredstava ekonomske politike na uvjete privređivanja. Krajem 1972. godine izabran je za izvanrednog profesora političke ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a kao profesor političke ekonomije radio je i na Ekonomskom fakultetu u Mostaru i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Uz istraživački rad na Ekonomskom institutu i nastavnički rad, redovito je objavljivao u časopisima. Prevodio je radove čeških ekonomista (K. Kouba, Č. Kožušník, Z. Šulc, O. Turek, M. Pick), od kojih su neki objavljeni, a neki korišteni za internu upotrebu na zagrebačkom Ekonomskom institutu. Nakon umirovljenja 1990. godine, volonterski je radio na razvijanju Narodne knjižnice općine Korčula, a događanja oko tamošnjega uništavanja knjižne građe ponukala su ga da fenomen uništavanja knjiga u Hrvatskoj tijekom 1990-ih godina potpunije istraži. Rezultat višegodišnjega rada je studija Knjigocid – Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih (Zagreb: Profil; SNV, 2012.). Posebno se, tijekom posljednjih dvadeset pet godina, angažirao na prikupljanju građe o časopisu Praxis i Korčulanskoj ljetnoj školi. Najvažniji poticaj za taj rad bilo mu je uvjerenje da su misaona nastojanja i doseg praksisovaca važna intelektualna baština. Zbog toga je 2011. od Hrvatskoga filozofskog društva dobio priznanje za samoprijegoran rad na očuvanju i afirmaciji baštine Korčulanske ljetne škole i časopisa. Priznanje mu je dodijeljeno temeljem odluke Godišnje skupštine Hrvatskoga filozofskog društva. Godine 2014. svoju zbirku donirao je Hrvatskom filozofskom društvu.