Ivan Aralica rođen je 10. rujna 1930. u Promini kraj Knina, a pučku školu pohađao je u Puljanima. Potječe iz seljačke obitelji u kojoj je otac Filip služio kao vojnik u artiljerijskoj pukovniji Kraljevske vojske u Otočcu, a majka je bila domaćica. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u dobi od 14 godina pridružio se kao kurir partizanskim postrojbama, a nakon što su partizani osvojili Knin, nastavio je školovanje. Gimnaziju je započeo u Kninu, ali ga je otac u drugom razredu ispisao kad je izgubio pravo na đački dom zbog procjene da je „kulački sin“, tj. sin bogatog seljaka. Po očevoj volji ponovno je upisao prvi razred Elektrotehničke škole u Zagrebu iz koje je bio izbačen iz političkih razloga (neprimjereno komentiranje kolektivizacije). Nakon toga nastavlja školovanje u Učiteljskoj školi u Kninu (popularno nazvanoj „preparandiji“) koju završava 1953. godine. Neko je vrijeme radio kao učitelj po dalmatinskim selima. Paralelno uz rad na školi studirao je južnoslavenske jezike i književnost na Sveučilištu u Zadru, na kojem je i diplomirao 1961. godine. Karijera mu je i dalje bila vezana za učiteljsku profesiju, pa je stekavši diplomu uspio odmah postati ravnateljem Učiteljske škole u Zadru, čije je mjesto 1965. zauzela Pedagoška gimnazija. Savezu komunista Aralica ipak pristupa 1951. godine, smatrajući, kako sam kaže, da je to članstvo bilo nužno za bilo kakvo političko djelovanje: „A središte sveukupne političke moći od vrha do najniže ćelije društva, do poduzeća, škole, mjesne zajednice i kućnog savjeta, bilo je u partijskim organizacijama.“ (Slobodna Dalmacija, 14. travnja 1992.)   

U intervjuima i političkim esejima Aralica naglašava 1966. kao prijelomnu godinu kada je nakon „afere prisluškivanja“ Tita pao Aleksandar Ranković, šef Službe državne sigurnosti, i bio održan Brionski plenum (Četvrta plenarna sjednica  Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ)). Taj je događaj uz pratnju privredne reforme i „sveopće liberalizacije društva“ prema Aralici doveo do tzv. „rotacije kadrova“, tj. do smjene generacija na rukovodećim političkim položajima, od čega je i on sam kao školovani kadar i ravnatelj škole imao koristi te ušao u politiku i postao aktivan u Općinskoj konferenciji SKH u Zadru. (Aralica, 2015: 125)

Štoviše, od 1969. do 1972. Aralica je bio i zastupnik u Saboru SR Hrvatske (Ured za kulturu), a 1970. po drugi je put biran za zamjenika predsjednika Općinske konferencije SKH Zadar. Ujedno je bio i predsjednikom ogranka Matice hrvatske Zadar te neko vrijeme odgovorni urednik Zadarske revije (od broja 3/71). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća biva uklonjen s mjesta ravnatelja Pedagoške gimnazije, ali ostaje raditi kao profesor te se povlači iz političkog i javnog života i posvećuje se književnom radu. Istovremeno je isključen iz Saveza komunista. Nakon pada komunizma i uvođenja višestranačja godine 1990., vraća se u politiku kao podupiratelj HDZ-a i politike Franje Tuđmana i na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora do 2000. Član je HAZU-a od 1992. godine i dobitnik je više književnih nagrada.

Aralica priznaje da je njegov književni rad usko vezan za vlastito životno iskustvo i stvarni život koji se odvijao oko njega. U svojim djelima on je, uz povijesnu tematiku, obrađivao teme poslijeratnih društvenih promjena i egzistencijalne drame marginalaca iz zaleđa. Književni povjesničar Velimir Visković naglašava da je Aralica već šezdesetih godina pisao izrazito kritički intonirane pripovijetke „u kojima analizira moduse dogmatske svijesti, licemjerja kao rezultante dominacije takve svijesti, te poremećaja etičkih normi; stari je moralni kodeks destruiran, a novi nije konstruiran.“ Smatra da je Aralica krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bio jedan od rijetkih pisaca kojega su zanimale društvene promjene i tzv. „dnevna“ problematika i problemi kolektivnog i osobnog morala (Visković, 1987: 7). Prema Krešimiru Nemecu, za neke teme poput „devijantnih procesa u socijalističkom političkom sustavu, razgradnji tradicionalnoga morala, propadanje sela“ bila je potrebna i doza hrabrosti. Ipak, takva društveno-kritička proza s naglašenim moraliziranjem (Svemu ima svoje vrijeme, 1967.; A primjer se zvao Laudina, 1969.; Filip, priča o orahovu kovčežiću, 1970.; Ima netko siv i zelen, 1977.) nisu naišle na šire zanimanje javnosti, kao što će to biti slučaj s historiografskom fikcijom u čijem će središtu biti „velike teme“ poput „bezumlja moći, odnosa ideologije i umjetnosti, umijeća vladanja, nacionalnog identiteta, herojstva i etosa pojedinaca i kolektiva, sudara vjera, kultura, civilizacija, itd.“ (Nemec, 2010: 367-68)

Nakon vlastitoga iskustva s uklanjanjem iz političkoga života 1972. godine, u središte književnoga interesa stavlja odnos vlasti i pojedinca, što je vidljivo u njegovoj prvoj uspješnici Psi u trgovištu 1979. objavljenoj u HIT biblioteci nakladničke kuće „Znanje“ u kojem je vladavinu Josipa Broza Tita prikazao i utjelovio u liku sultana Sulejmana Veličanstvenog kao osobu koja ne preže ni od čega da zadrži titulu vladara. „Zar mislite da bih ikada napisao Pse u trgovištu da nisam bio sudionik Hrvatskog proljeća! […]?“, ustvrdio je Aralica u jednom intervjuu iz 2004. (Aralica, 2004.) Nakon toga, do raspada Jugoslavije Aralica piše romane Put bez sna, 1982.; Duše robova, 1984.; Graditelj svratišta, 1986.; Okvir za mržnju, 1987.; Asmodejev šal, 1988.; Tajna sarmatskog orla, 1989. Premda svjesno izbjegava izravno politizirane teme koje bi mogle iritirati predstavnike režima, ipak biva uvučen u skandale koje opisuje njegova zbirka, ponajprije vezano za dobivanje nagrade Ivan Goran Kovačić i scenarija za film Život sa stricem. Visković primjećuje da je publicitet dobiven tim dogmatskim napadima koji nisu toliko bili usmjereni na djela, koliko na političku osobu pisca i njegovo sudjelovanje u Hrvatskom proljeću, te su zasigurno pridonijeli rastu interesa javnosti za Araličin opus (Visković, 1987: 10).

Nakon osamostaljenja Hrvatske, teme Araličinih romana i pripovijesti izrazito su domoljubne, počevši od preokupacije Domovinskim ratom (Gdje pjevac ne pjeva, 1996.), tabu tema poput Bleiburga (Četverored, 1997.), i tzv. roman s ključem (Ambra, 2001.; Fukara, 2002.) u kojima se obračunava sa svojim protivnicima. Aralica je u knjigama kompilirao svoje političko-publicističke tekstove iz novina i časopisa (Zadah ocvalog imperija, 1991.; Sokak triju ruža, 1992.; Spletanje i raspletanje čvorova, 1993.; Što sam rekao o Bosni, 1995.) u kojima je ponekad polemički analizirao teme poput srpskog imperijalizma, stvaranja neovisne hrvatske države, odnosa nacionalne države i kulture te zašto su multietničke države osuđene na propast.

Tema uništavajućeg djelovanja partijskih dogmi u kombinaciji s ljudskim zlodjelima na sudbinu pojedinca česta je tema u djelima Ivana Aralice (Kepec, Okvir za mržnju) (Pešorda, 2016: 149). U romanu Anastazija: oluje u tihom ozračju (2016.) Aralica u dijaloškom obliku nalik filozofskom romanu opisuje razmišljanje zatvorenog, dogmatskog uma podređenog Partiji (utjelovljeno u Anastaziji Rubić). Kroz ženski lik Anastazije, Aralica je prikazao post-revolucionarni, mekši karakter Partije koja je promijenila metode djelovanja, ali ne i svoj karakter. (Pešorda, 2016: 155) Na predstavljanju knjige Aralica je iznio tvrdnju „da je hrvatska književnost ostavila neobrađen komunizam onakav kakav je bio. „Zato i ja danas, jer se njegovi modeli javljaju u svakodnevnici, pišem o tom komunizmu.“ (Aralica, 2017) Ipak, u ocjeni komunističke ideologije, poretka, pa čak i mentaliteta koji preživljava i u vrijeme demokratske hrvatske države, Aralica je najjasniji u svojim političkim esejima, Mentalni komunist (2012.) i Smrad trulih lešina (gdje se obračunava sa svojim političkim protivnicima). U poznoj dobi Aralica nastavlja s objavljivanjem romana, pa je tako na zagrebačkom Interliberu nedavno predstavio roman Farell.

Aralica je sebe smatrao oporbenjakom u doba komunizma, a i disidentom. Prema njegovim riječima, premda je formalno bio članom Partije, nije dijelio svjetonazor svojih drugova. Referirajući se na latinsko značenje riječi disident (od dis-sedeo = razići se od stola), ustvrdio je tijekom intervjua: „Sjedio sam s njima za istim stolom, ali nisam bio s njima, nisam bio iskren komunist!“

Sva djela Ivana Aralice.