Zbirka hrvatskog konceptualnog umjetnika Marijana Molnara u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu sastoji se od svega šest fotografija koje dokumentiraju akciju ili aktivistički rad (performanse) „Za demokratizaciju umjetnosti“. Zbirka je dio stalnog postava Muzeja. Aktivistički rad „Za demokratizaciju umjetnosti“ nastajao je u fazama – 1979., 1981. i 1983. godine, a sastoji se od više akcija pisanja grafita i stavljanja transparenta s tekstom „Za demokratizaciju umjetnosti“ u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, akcije sakupljanja potpisa za peticiju na Trgu Republike u Zagrebu, te postavljanja instalacije „Za demokratizaciju umjetnosti“ u Koprivnici.
Prva održana akcija je ona sakupljanja potpisa 19. listopada 1979., i to u okviru izložbe – akcije Radne zajednice umjetnika. U akciji je Molnar molio prolaznike da se potpišu ispod njegova rada, a u pet sati trajanja akcije sakupio je 45 potpisa. Velik broj prolaznika odbio je potpisati tekst. Rad „Za demokratizaciju umjetnosti“ je nakon ove akcije (agitacije) poprimio nove forme prezentacije u vidu pisanja grafita i stavljanja transparenata. Sljedeća akcija održana je u pothodniku u Novom Zagrebu 1981. godine, gdje je napisan grafit, a na zgradi SKUC-a izvješen je transparent. Te je godine akcija održana i u Beogradu, te je i tamo izvješen transparent i napisan grafit, dok je u Ljubljani na zgradi ŠKUC-a izvješen transparent. Godine 1983. u Galeriji Koprivnica Molnar je postavio instalaciju u kojoj je kombinirao ranije korištene elemente – natpis „Za demokratizaciju umjetnosti“ i zvijezdu petokraku, a dodao je popis očekivanja od umjetnosti.
U tekstu za koji moli prolaznike na Trgu Republike da ga potpišu, Molnar iznosi svoja očekivanja od umjetnosti: „Umjetnička praksa koja polazi od pretpostavke drugačijeg utemeljenja (ne više posredujućeg), mora raščistiti unutar sebe i prema van sa svim elementima i principima koji djeluju u tom smislu, tj. ona je prisiljena radikalizirati svoja stanovišta i zahtjeve u jasnoj konfrontaciji prema sistemu, udarajući u sam temelj tog sistema. Njeno djelovanje shvaćeno u ovom smislu smješta je svjesno i dobrovoljno „izvan zakona“, izvan područja na posredovanju utemeljene javnosti. (...) želeći razbiti začarani krug kulturnog i otuđenog prostora, ona nailazi na zid nerazumijevanja „nekulturnog“ socijalnog prostora gdje je, u okviru nametnutog standarda normalnosti, recepcija ovakvog djelovanja obojena negativnim značenjima destrukcije, devijantnosti itd.“ (Molnar, Marijan.
Akcije i ambijenti, Zagreb: Naklada MD, 2002., 36.-37.) Kako sam Molnar svjedoči, akcija na Trgu Republike izazvala je velik interes, ali su reakcije bile dvojake „velik broj ljudi bio je sumnjičav i oprezan te je s pristojne daljine promatrao događanja. Drugi dio bili su uglavnom mlađi, koji su željeli doznati o čemu je riječ.“ Molnar ističe kako su prolaznici bili zbunjeni i uglavnom vidjeli političku dimenziju u akciji, dok im je on nastojao objasniti da je naglasak na području kulture i umjetnosti, navodeći kako „umjetnost nije pitanje povlaštenih, već pitanje koje bi se moralo ticati svakoga od nas, odnosno da ona treba donositi osjećaj slobode i novi neopterećeni pogled na svijet. Za mene je tada to pitanje slobode bilo veoma važno, i smatrao sam da okvir za slobodno djelovanje povezuje i nužno upućuje umjetnost na socijalno politički okvir – svijet nužde koji je uvelike neprijateljski prema svijetu slobodnog djelovanja.˝ (Marjanić, Suzana. „Razgovor s Marijanom Molnarom (interview)“. Zarez, 28. lipnja 2007. (link:
http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-marijanom-molnarom).
Prema riječima Tihomira Milovca radi se o aktivističkom radu u kojemu se autor kroz peticiju zalaže za demokratizaciju umjetnosti, te traži sugrađane da ga u tome podrže. Opozicijsko djelovanje se očituje u nemogućnosti potpisnika da znaju kome će ta peticija biti upućena, a s obzirom na to da peticije nisu bile „dobro prihvaćen oblik izražavanja svog mišljenja“ u socijalizmu te su imale strogo politički karakter, sudjelovanje u jednoj takvoj peticiji predstavljao je rizik od mogućih društvenih sankcija. Dakle, riječ je o subverzivnom radu u kojemu autor „aktivira građane i sugrađane da uopće pristanu (...) da potpišu takvu jednu peticiju.“
Marijan Špoljar okvir serije „Za demokratizaciju umjetnosti“ vidi u različitim formama istovrsne parole (letak, transparent, proglas, fotografija) te u „formi agitacijskog čina revolucionarnih grupa propituju prešutne granice umjetničkog djelovanja i impliciraju sumnju u društvene sisteme kontrole umjetnosti.“ (Špoljar, Marijan. „Mentalne konstrukcije Marijana Molnara“, u: Molnar, Marijan.
Akcije i ambijenti, Zagreb: Naklada MD, 2002., 168-175., 170.) Upravo ove sisteme kontrole umjetnosti Molnar spominje u svojemu ranije citiranome tekstu, gdje izrijekom kaže kako je umjetnost „prisiljena radikalizirati svoja stanovišta i zahtjeve u jasnoj konfrontaciji prema sistemu, udarajući u sam temelj tog sistema.“ Ovakvim pristupom Molnar direktno ukazuje na socijalistički sustav kao sustav koji kontrolira umjetnost, te izražava potrebu demokratizacije, odnosno oslobođenja umjetnosti od političkih pritisaka.
