Zbirka Ruska Matulića obuhvaća razdoblje od 1964. do 2010. godine, a najviše materijala odnosi se na razdoblje nakon 1979. kada su krenule prve inicijative za osnivanje društva Committee to Aid for Democratic Dissidents in Yugoslavia i izlaženje njegova istoimena dvomjesečnoga biltena na engleskom jeziku, pa sve do kraja 1992. kad bilten prestaje izlaziti, odnosno do 1994. kada su konačno ugašene sve aktivnosti društva. (Rusko Matulic Papers, kut. 4) Arhiv Instituta Hoover je građu primio 2011. godine, četiri godine prije Matulićeve smrti, a drugi dio građe, koji se odnosi na knjižnu građu, njegova je obitelj poklonila Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Inventarni opis zbirke ne postoji, premda je zbirka u cijelosti otvorena javnosti. Zbirka nije nastala s nekim posebnim ciljem, nego kao plod Matulićeva rada oko društva CADDY i uređivanja njegova biltena. Osim toga, ona je nastajala iz Matulićevoga interesa za skupljanje bibliografske građe o jugoslavenskim temama u Americi. Građa iz ove zbirke nije prethodno korištena u izložbama i publikacijama.
Premda je Mihajlo Mihajlov pokrenuo društvo i izdavanje biltena u sklopu asocijacije CADDY, ipak je glavnu organizacijsku i uređivačku ulogu imao Matulić što se vidi iz pregleda same zbirke. Matulićeva zbirka nije skrivana od tajne policije jugoslavenskoga režima jer se nalazila u državi New Jersey (SAD), te zbog toga nije bila cenzurirana od jugoslavenskih vlasti. Međutim, u više navrata u različitim tiskovinama u Jugoslaviji 1980-ih godina, kao što su bili primjerice zagrebački i beogradski dnevnici Vjesnik i Politika, bile su napadane aktivnosti ovoga društva i natpisi u njegovom biltenu te su smatrani neprijateljski orijentirani prema socijalističkoj Jugoslaviji. Glavni razlozi napada režimskoga tiska bili su što su Matulić i krug ljudi oko CADDY-ja i njegova biltena zagovarali ukidanje jednopartijske diktature komunista i demokratizaciju Jugoslavije. Osobito je režimu i režimskim medijima smetalo što je CADDY plasirao informacije o sustavnom kršenju Helsinške konvencije o ljudskim pravima iz 1975. u američkoj i zapadnoj javnosti. (Rusko Matulić Papers, kut. 1.) Osim režima u zemlji, CADDY je bio napadan i od strane nekih krugova hrvatske političke emigracije. Tako je Vinko Kužina iz organizacije American Croats for Human and National Rights pisao da takvo društvo radi prije svega na opstanku Jugoslavije, i da je prije svega srbofilski orijentirano. (Rusko Matulić Papers, kut. 2.)
Američka konzervativna fondacija Freedom House koja se bavila promicanjem ljudskih prava, političkih sloboda i demokracije u hladnoratovsko doba bila je financijer biltena i društva CADDY koje se 1980-ih godina bavilo moralnom i političkom potporom disidentima u Jugoslaviji progonjenim zbog njihova izražavanja misli koje nisu bile na službenoj liniji ondašnjega jugoslavenskog režima. O pojavi snažnijega disidentskog pokreta u Jugoslaviji može se govoriti tek nakon Titove smrti, kada se osim osnivanja CADDY-ja, uključuju u promatranje jugoslavenskih zbivanja i druge međunarodne organizacije za praćenja ljudskih prava poput Helsinki Watch i Amnesty International. CADDY je, osim kao društvo za pomoć disidentima, pokušavalo i utjecati na službenu Ameriku u promijeni njezine politike podrške prema poslijetitovskoj Jugoslaviji.
Djelujući u Americi, CADDY je u početku svojega djelovanja nailazio na otpor američkih demokratskih i republikanskih administracija Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana koje su davale potporu Jugoslaviji kao „najliberalnijoj“ komunističkoj državi, pri čemu su izbjegavale spomenuti stanje ljudskih prava i nepostojanje političkih sloboda. Upravo zaslugom CADDY-ja, s Matulićem i Mihajlovim na čelu, došlo je do većega interesa međunarodnih organizacija Amnesty International i Helsinki Watch za problematiku ljudskih prava u Jugoslaviji. U jednom pismu koje potpisuje Jeri Laber, tadašnja predsjednica američkoga Helsinškoga odbora, ističe se zahvalnost Rusku Matuliću koji je prema njezinom mišljenju velikim dijelom zaslužan za otkrivanje činjenice da je Jugoslavija 1980-ih godina prema broju stanovnika imala najviše političkih zatvorenika u Europi. (Rusko Matulić Papers, kut. 3.)
Osim što je dobivao potporu od različitih američkih organizacija i fondacija, CADDY je okupljao i političke emigrante prodemokratske i projugoslavenske orijentacije, kao što je bio i sam Rusko Matulić. Međutim, glavni naglasak društva i njegova biltena ipak je stavljen na disidente iz Jugoslavije i njihovo djelovanje, tako da su u prvoj fazi djelovanja glavni predsjedavajući društva od 1980. do 1984. bili Mihajlo Mihajlov, Milovan Đilas i Franjo Tuđman. Nakon Đilasova istupanja zbog razilaženja s Mihajlovim iz CADDY-ja 1984., zamijenio ga je Momčilo Selić, srpski disident koji je 1979. objavio samizdat pod nazivom Časovnik s Đilasom i Mihajlovom. Zbog samizdata je bio politički osuđen na zatvorsku kaznu, da bi od 1983. dobio politički azil u Kanadi. Nakon Tuđmanova izlaska iz CADDY-ja, na njegovo mjesto 1988. dolazi hrvatski odvjetnik i disident Vladimir Šeks. (Rusko Matulić Papers, kut. 2.) Navedena disidentska imena u glavnom predsjedništvu imala su samo simbolično značenje, dok je sav teret rada i pripreme biltena i organizacije društva zapravo usmjeravao sam Matulić, čemu svjedoči bogata korespondencija sačuvana u ovoj zbirci.
