COURAGE

povezivanje zbirki

autorica Károly Kiss

Intelektualno-povijesna pozadina kulturnog otpora

Prosvjetiteljstvo, novi trend u intelektualnoj povijesti koji se pojavio u 18. st., priskrbilo je ključna načela ekonomskih, političkih i društvenih vrijednosti za buržoaziju/građansku klasu u zapadnoj Europi. Sloboda i temeljna ljudska prava pojedinca, npr. sloboda govora, postali su vrijednosti koje su se proširile po zajednici i koje su prihvatili političari liberalnih država formiranih u 19. st.

Glavne ideje prosvjetiteljstva dosegnule su također i zemlje srednjoistočne europske regije, premda u ograničenoj mjeri, pri čemu je primarni fokus bio na kulturno-ekonomskim procesima. U regiji, zbog relativne slabosti buržoazije/građanske klase, često su druge društvene grupe (npr. niže plemstvo) preuzimale na sebe zastupanje prosvjetiteljskih intelektualnih vrijednosti u odnosu na centralizirajuće, autoritarno političko vodstvo. Do druge polovice 19.st., liberalna intelektualna načela porijeklom iz prosvjetiteljstva postala su proširena i čvrsta, a pluralizam mišljenja bio je prihvaćen na lokalnim, regionalnim i nacionalnim razinama.

U 20.st., ova temeljna načela omogućila su mikro-zajednicama (obitelj, rod) i lokalnim zajednicama (sela, stambene zajednice) unutar regije da sačuvaju oblik otpora prema centralizirajućoj vlasti koji nije otvoren, već počiva na intelektualno-društvenoj baštini.

Kao posljedica vojnih akcija Drugoga svjetskog rata, srednjoistočno-europsku regiju je okupirala ruska vojska, te je ona došla pod upravu SSSR-a. Između 1945 i 1989, zahvaljujući hladnoratovskoj podjeli, regija je bila dio socijalističkog bloka, a sustav vrijednosti pojedinih zemalja obilježilo je komunističko-socijalističko vodstvo, jednopartijski sustav i zastupanje nametnutih, ujednačeno pro-sovjetskih kulturnih vrijednosti. Kao primjer se može navesti obavezno poučavanje ruskog jezika u školama i provođenje marksističko-lenjinističke filozofije kao službene dogme na sveučilištima, kao i u svakom aspektu intelektualnog života. Ove su ideologije uveli vanjske sile, iako su ih često podržavali lokalni ljudi i članovi komunističke partije u regiji; nije bilo mogućnosti za bilo kakav otvoreni ili oružani otpor, budući da je sovjetska vojska vršila represiju nad svakim pokretom opozicije (ukidanje poljske nacionalne vojske nakon 1945. godine, 1953. godine: Berlin, 1956. godine: Budimpešta, 1968. godine: Prag) ili pokušala stabilizirati svoju moć kroz partijskog sekretara ili vođu (npr. Kádár, Honecker, Jaruzelsky) odobrenog od Sovjetskog Saveza. Stoga su, za razliku od otvorenog otpora, u regiji jačali fenomeni koji uključuju neizravnu, prikrivenu ili tajnu kritiku – fenomeni danas poznati kao “kulturni otpor”.

Crtež 1: Funkcioniranje cenzure i područja kulturnoga otpora.

Ključno obilježje kulturnog otpora sastojalo se u nastojanju intelektualaca, sveučilišnih studenata i običnih ljudi koji su bili kritični u odnosu na režim da pokušaju očuvati slobodu govora i slobode misli u svom vlastitom društvenom okruženju i izraziti alternativni sustav vrijednosti u suprotnosti s prevladavajućom dominacijom postojeće vlasti.

2. Odnos između cenzure i totalitarne vlasti

Riječ „cenzura“ dolazi od latinske riječi censura koja znači „istraživanje“. Izvorno značenje cenzure bila je ocjena pisanoga rada. U srednjoistočnoj europskoj regiji praksa državne cenzure datira unatrag nekoliko stoljeća. Politički vođe svakog apsolutističkog političkog poretka (bilo da se radilo o prosvijećenom apsolutizmu bilo u otvoreno apsolutističkom obliku) pokušavali su kontrolirati protok informacija, uključujući oblike kontrole temeljene na političkim, moralnim, vjerskim ili ideološkim osnovama.

Cenzura se očitovala u mnogim oblicima: preventivnim, suspenzivnim ili u autocenzuri. Preventivnu cenzuru provodio je ured u kojem su tekstovi bili ocjenjivani, uređivani ili zabranjivani za objavljivanje na temelju direktiva iz središnjice. Suspenzivna cenzura uključivala je skupljanje i eliminaciju dokumenata (uključujući knjige i pamflete uvezene iz inozemstva i ilegalno raspačavane) koji su već bili objavljeni. Autocenzura je fenomen kad se autori sami ograničavaju napuštajući svoje izvorne misli u korist fraza odobrenih od vlasti, ili općenito izostavljajući određene stvari iz svojega rada prije objavljivanja.

Međutim, sovjetska država koja je nastala iz 1922. godine (poslije revolucije 1917.godine) nastojala je ograničiti slobodno mišljenje u skladu s uvođenjem komunističkoga jednopartijskog sustava jer je njegovo postojanje bilo utemeljeno na zaštiti marksističko-lenjinističke doktrine koja je prožimala svaku životnu sferu u državi, uključujući njezine političke, ekonomske i kulturne aspekte. Zbog toga bi neprijatelji sustava bili osuđeni ne samo na šutnju, već i na zatvor i izgnanstvo (npr. Solzhenitsyn, Sacharov).

Nakon 1945. godine, kada se sovjetska sfera utjecaja proširila, sovjetska se praksa proširila i na okupiranu europsku zonu.

Crtež 2: Tranzicije cenzure prema razdoblju i regiji

Period između 1945 i 1989 bio je daleko od homogenog: može se podijeliti u više vremenskih faza, baš kao i geografija. Razdoblje od 1945. do 1953. godine bilo je definirano likom Staljina, njegovog režima i početkom hladnoga rata; dok je razdoblje od 1956. do 1989. godine bilo oblikovano gotovo u potpunosti narednim događajima hladnoga rata. Dakle, totalitarnu diktaturu mogla je postepeno zamijeniti njegov „mekani“ pandan, npr. Kádárova era u Mađarskoj, iako se drugdje održalo kruto  komunističko vodstvo tijekom cijelog razdoblja, npr. u Rumunjskoj, DDR-u, za vrijeme izvanrednog stanja u Poljskoj i na Baltiku.

Naravno, tri vrste cenzure (izravna, prikrivena i autocenzura) mogle su biti istodobno prisutne u državnoj praksi, ali obično su prikrivena cenzura i autocenzura bile te koje su bile prisutne u jednom trenutku i utjecale na intelektualni obzor u regiji. Kao što pokazuje crtež cenzure, izravna cenzura bila je norma u razdoblju otvorenog državnog terora, dok su u doba „mekane“ diktature  i popuštanja hladnoga rata prevladavale prikrivena cenzura i autocenzura.

3. Cenzura u praksi

Na neki način praksa izravne cenzure stvarala je jasnu situaciju: moglo se točno odrediti gdje su bile granice koje je vlada bila postavila za umjetnika. Prekoračenje ovih linija bio je zločin koji je rezultirao kaznom.

Rad izravne cenzure bio je dobro reguliran fenomen. Njegova opća shema bila je sljedeća: rukopis – cenzor #1: odobren za tipkanje – provjera korektura (cenzor #2) – dozvola za objavljivanje – počinje proces tiskanja – nekoliko se kopija šalje na više razine (KGB, odjel za cenzuru komunističke partije, u posebnim slučajevima kopija se slala u Sovjetski Savez).

Crtež 3: djelovanje cenzure u pojedinim slučajevima. Prikazane su četiri potencijalne točke uplitanja od strane  vlasti. Isti model primjenjuje se na kreativni proces drugih kulturnih produkata.

Drugim riječima, postojale su različite sfere odgovornosti, a dopuštenje za diseminaciju posebno osjetljivih tema i radova dolazilo je iz Moskve. Iz gore navedenoga očito je da da bi tekst u najranijoj fazi dok je još bio u rukopisu  čitao i pregledavao cenzor, ali bilo je prilika u svakoj fazi proizvodnog procesa zaustaviti ili mijenjati [1] tekst/umjetničko djelo u nastajanju.

Cenzura je imala dvije glavne funkcije: primarna funkcija bila je spriječiti pristup informacijama prirode različite od one koje su vlasti smatrale prihvatljivima i iskorijeniti na nacionalnoj razini sve informacije koje je bilo zabranjeno znati građanima zemlje. U namjeri da se to postigne, publikacije bi se čak i povlačile. Zbog toga je kulturni kontakt sa zapadnim svijetom bio ograničen i stavljen pod kontrolu. Isprva su umjetnici koji su postali nezgodni za vlast završavali u zatvoru, bili deportirani, ili završavali u psihijatrijskim bolnicama. Kasnije su bili ušutkivani, lišeni sredstava za život, ili natjerani na emigraciju.

Obavijest o otkazivanju tiskanja časopisa Praxis

Sekundarna je funkcija bila kontrola i „ispravak“ javnih informacija u cilju podupiranje smjera realnosti koji je dodijelila vlada jer je jedan od primarnih ciljeva bilo definiranje „socijalističkog čovjeka“ i da „socijalistički realizam“ dominira umjetnošću i kulturom. Ovi standardizirajući napori prožimali su svaki segment društva, od obrazovanja preko kanala masovne komunikacije do predstavljanja propisanog sustava vrijednosti.

U općoj praksi sovjetske cenzure ono što nije bilo eksplicitno dopušteno bilo je po prirodi zabranjeno. Opći odjel za zaštitu državnih tajni u tisku pod vijećem ministara SSSR-a (Glavnoe upravlenie po delam literatury i izdatel’stv-GLAVLIT) bila je glavna cenzorska ustanova u SSSR-u koja je imala centralnu agenciju i regionalne i ogranke u svim sovjetskim republikama, i koja je postala glavni model za cenzorske prakse u drugim socijalističkim zemljama. U Sovjetskom savezu agencija za cenzuru bila je osnovana 1922. godine, i u najvećoj mjeri njezine funkcije su pokrivale prevenciju objavljivanja informacija koje bi mogle kompromitirati državne tajne u knjigama, novinama i drugim tiskanim materijalima, kao i na radiju i televiziji. U državama regije gdje je bila tvrda diktatura, npr. period otvorenoga staljinističkog terora između 1947/49. i 1953. godine, to je bila vrsta obrambenog mehanizma s namjerom da se izbjegne moguće kažnjavanje, zatvaranje i teror. Za to vrijeme tipičan je apsurd da je u ovoj atmosferi malo ljudi zapravo znalo što je bilo istinski zabranjeno. Zastrašivanje je bilo samo po sebi učinkovito sredstvo da se ljude natjera na poslušnost režimu.

Teškoća cenzorovog posla bila je u tome da su promjene u službenoj politici i ideologiji u pravilu dovodile do mijenjanja podataka, imena i činjenica; stvari koje su se smatrale zabranjenim u jedno vrijeme bilo je dozvoljeno u drugo vrijeme, uz iznimku određenih tabua koji su bili uvijek zabranjeni, poput negativnih aspekata odnosa sa Sovjetskim savezom, situacija manjina (vjerskih, etničkih), iskrivljena struktura ekonomije, itd.  Liste koje su postojale za vrijeme perioda otvorene diktature bile su uništavane nakon promjene režima, i zato je danas dostupno malo izvora ove vrste. Nasuprot tome, za vrijeme prikrivene cenzure samo je mali broj općih ciljeva i prijedloga sadržaja bio učinjen eksplicitnim, a oni nisu bili zabilježeni u pisanom obliku.

Kao tipični stilski dodatak upotrebljavao se opći oblik “mi” ili su izjave davane u ime “Partije”: ovaj neosobni i kolektivni izraz skrivao je individualnost iza maske kolektivizma, čime se potvrđivala moć vlade. U prvim godinama [komunističkoga] razdoblja, u svakoj je državni uspostavljen indeks koji je sadržavao naslove i nazive zabranjenih knjiga i autora, a zatim su ta djela bivala uništena i doslovno spaljena.  Također, tipična je pojava bila da su sekcije, stihovi i dijelovi tekstova bili brisani iz djela ili su rečenice bile nanovo pisane (npr. u Mađarskoj je više od 1 700 naslova i otprilike 150 000 primjeraka bilo uništeno u periodu od 1945. do 1953. citirajući listu koju je izdala partija. Oni nisu sadržavali samo fašistička ili antisemitska djela, već i  svjetske klasike i mađarsku književnost, gdje su autori predstavljali građanske vrijednosti. (Detaljno predstavljanje književne cenzure: http://real.mtak.hu/34850/7/cenzura_mukodesi_mechanizmusa.pdf autor Attila Horváth).

Pjesma zabranjena cenzurom

Iz ove perspektive prikrivena cenzura nije bila tako predvidljiva, jer često nije bilo moguće znati što je bilo ili nije bilo dozvoljeno – autori su imali mogućnost pregovarati ili diskutirati stvari s vladom. U Mađarskoj su, na primjer, predstavnici vlasti ponosno izjavljivali da “nema cenzure u zemlji”. U pravnom smislu to je zaista bila istina: nije postojao ured za cenzuru. međutim, vlada je kontrolirala svaku pojedinu publikaciju, film i predstavu i oni su mogli biti ograničeni ili zadržani prije, za vrijeme ili čak poslije objavljivanja ili završetka. Zloglasna “3T” Györgyja Aczéla (zabranjen, toleriran, poduprt) omogućavala su neprestanu kontrolu čitave kulturne sfere u svrhu zadržavanja gornjih ciljeva. Drugim riječima, postigli su da se zaustave ideje u suprotnosti ili konfliktu s vrijednostima socijalističke kulture i ideologije od daljnjega širenja. Oni koji su otvoreno kritizirali sustav   (npr. vezano za teme crkve, pitanja manjina, odnosa sa Sovjetskim Savezom, itd.) mogli su biti podvrgnuti ozbiljnoj odmazdi.

Bilježnice koje sadrže filmove  titlovane bez cenzure.

Stoga je bilo prirodno da su umjetnici i intelektualci razvili metaforičku upotrebu jezika za vrijeme prikrivene cenzure. Oni koji su bili zainteresirani za filozofske i ideološke rasprave ili misli mogli su izabrati nova značenja i vrijednosti između redaka i iza riječi. Ljudi su mogli slijediti partijske novine i objave da saznaju to je bio kažnjeni zašto, što je omogućavalo ljudima da dobiju uvid u način mišljenja stigmatiziranih osoba. Štoviše, postojali su oni koji su se otvoreno suprotstavljali vlasti u svom osobnom životu,  ali su bili proganjani i često predstavljani kao kriminalci, ili kao ljudi koji su prekoračili crtu između  zakonitosti i nezakonitosti. Nekada su bili zatvarani,  pa je tako bio marginaliziran i njihov društveni utjecaj.

Za vrijeme prikrivene cenzure, ovi zadaci su najprije bili izvršavani na nižim razinama: menadžeri, urednici i organizatori novina, izdavačkih kuća, kazališta i kulturnih centara bili su odgovorni za prikazivanje intelektualnih proizvoda koji su bili stavljeni ispred njih.  Na ovoj prvoj razini, oni su radili izmijene ili su učinili da djela “ostanu lebdjeti”, tj. da budu odgođena na duži rok. Drugim riječima, načelo 3T katkada se pretvaralo u 4T (pored podupiranja, toleriranja i zabrane, “načelo premetanja” uvodilo se  kada se partijski dužnosnik na određenoj razini bojao donijeti odluku. Ako je djelo bilo odobreno na početnoj razini, tada je ministarstvo, kulturna institucija ili neka služba, npr. Opća uprava za izdavaštvo u Mađarskoj, ili čak “nadležna osoba” u državnoj partiji imalo nadležnost na sljedećoj razini odlučivanja.  Na ovoj razini, djelo bi se slalo uokolo nekoliko puta dok se ne bi pojavio žig “odobreno” na djelu koje još nije bilo do tada objavljeno. Ako bi u tom procesu bila otkrivena neka greška i bila pronađena neka ideja koja bi Partiji bila  neprihvatljiva, publikacije bi se skupljale i oni koji su ih odobrili bili bi kažnjeni. Prema kraju perioda “mekane” diktature u osamdesetim godinama, opozicija se mogla  organizirati i otvorenije predstavljati svoje poglede, čak prkoseći zabrani, ako vijesti o njihovom aktivizmu nisu doprle do širih društvenih slojeva.

Materijal iz hrvatske ideološke komisije koja je nadgledala sadržaj novina, publikacija, umjetničkih djela i predstava.

Autocenzura je bila snažna barijera za umjetničku slobodu i kreativnost je jer u ovom slučaju umjetnik trebao pretpostaviti što je zabranjeno, omogućavajući vladi da lakše provede svoje ideje. U stvari, ono što čini cenzuru učinkovitom je to da njezina funkcija i postojanje nameće autocenzuru, i svatko tko želi biti prisutan u javnosti, prisiljen ju je primjenjivati. Autocenzura bila je obilježje cijeloga razdoblja: u početku, to je bio strah od terora i ideološki temeljene kazne, kasnije egzistencijalna ranjivost, pad prema dolje uzrokovan nezaposlenošću, i konačno prilika za egzistencijalnom promocijom i želja za karijerom koja je ograničavala slobodno izražavanje misli i stimulirala reviziju i prikazivanje originalnih izraza tijekom samoga kreativnog procesa.

Diskusija o časopisu Mozgó Világ u vrijeme mekane cenzure na pravnom fakultetu sveučilišta Eötvös.

Danilo Kiš: „Subjekt autocenzure je dvojnik pisca, dvojnik koji mu se naginje preko ramena i zaviruje mu u tekst in status nascendi, opominjući ga da ne počini kakvu ideološku nepodopštinu. I tom dvojniku-cenzoru nemogućno je doskočiti, on je kao Bog, svevideći i sveznajući, jer rođen iz vašeg sopstvenog mozga, iz vaših sopstvenih strahova, iz vaših sopstvenih fantazmi.”

Vježbe vezane za cenzuru:

Htjeli bismo da đaci iskuse teškoće cenzorskih praksi i probleme umjetničke aktivnosti kroz 3 do 4 zabavnih zadataka.

Zadatak 1

Istraži razdoblje od 1945. do 1990. godine u svojoj vlastitoj zemlji iz perspektive cenzure i kulturnog otpora. Odredi granice razdoblja i obilježja cenzorskih praksi.

Nakon toga, sakupi oko 50 riječi uz pomoć svoga učitelja i prodiskutiraj bi li zadana riječ ili izraz mogli biti objavljeni u određenom razdoblju. Glasaj i usporedi kako su različita vaša mišljenja u odnosu na prvih nekoliko riječi i da li se grupa može kasnije usuglasiti i predstaviti vrijednosti koje je propisivao sustav.

Zadatak 2

Preporuka je da se rješavanju ovoga zadataka pristupi samo nakon završetka zadatka 1, ali može se završiti neovisno o tome. Svaki đak mora isprintati riječi svoje omiljene pjesme kod kuće. Donesi ih u razred i zamisli sebe u određenom razdoblju da odrediš da li bi tvoj tekst mogao biti objavljen u cijelosti.

Odredi da li bi mogao izmaknuti procesu cenzure modificiranjem dijelova ili riječi pjesme, i ako je odgovor pozitivan, koliko bi vrijednost tvog omiljenog teksta bio kompromitiran u tom procesu.

Zadatak 3

3/a – uvodni zadatak

Nastavnik odabire pjesmu, kratku priču, ili drugo djelo, i kao demonstraciju vodi ga kroz proces diskusije glumeći autora. Na kraju nastavne jedinice učitelj otkriva što se zapravo dogodilo s određenim djelom. Svaka partnerska država može istražiti svoj relevantan slučaj prakse cenzuriranja.

3/b

Ovo je najteži zadatak jer uključuje prethodni kreativni rad.

Svatko napiše pjesmu, kratku priču, novinski članak, scenarij, ili dramsku scenu (bilo bi najbolje imati po jedno od svakoga). Autor će predstaviti svoje vlastite interese. Drugi će odabrati po dva cenzora i partijskog dužnosnika koji će diskutirati o njegovom objavljivanju na višestrukim razinama donošenja odluke. Proces bi trebao moderirati učitelj, ali pravila debate trebala bi se primjenjivati na svakoj razini (svaka strana dobiva po dvije minute da predstavi svoje argumente, onda odgovara suprotnoj strani, i konačno svatko ima po jednu minuti da sažme svoje stajalište). Nakon debate grupa odlučuje da li tekst može ići na sljedeću razinu ili ga treba urediti, onda nastavljaju. U jednoj sesiji od 45 minuta zadani tekst ide kroz tri razine i otkriva se kakva bi bila njegova sudbina u pojedinoj grupi.

Igre