COURAGE

povezivanje zbirki

autorica Barbara Hegedüs

Pravo okupljanja i zaštita okoliša pod socijalizmom

Prije svojeg pada jednostranački socijalistički režimi rijetko su dopuštali javna okupljanja osim ako nisu bila organizirana u svrhu službene ideologije ili ako je događaj bio organiziran od strane države i to samo na dodijeljenim mjestima. Ljudi koji nisu poštivali pravila etiketirani su kao neprijatelji. Državna sigurnost imala je za cilj potisnuti volju za prosvjedima i smanjiti njihov broj uvježbavanjem specijalnih snaga, policije i vojske za kontrolu mogućih javni prosvjeda.

Razni su uzroci ipak dovodili ljude na ulice. Zaštita okoliša bila je jedan od njih. Zaštita okoliša je društveni čin, ideologija i pokret koji ima za cilj spriječiti, minimizirati ili otkloniti ekološke štete uzrokovane ljudskim djelovanjem. Postoji nekoliko svjetskih organizacija koje predstavljaju ideju zaštite okoliša, od civilne sfere do političkih institucija. Međutim, tijekom desetljeća vladavine socijalizma u srednjoj i istočnoj Europi, ekološka je misao bila na margini fokusa vlasti koje su u prvom redu brinule o ekonomskim državnim interesima. Od pedesetih godina nadalje gradile su se tvornice i cijeli gradovi koji su izgrađeni bez da se pri tom razmišljalo o njihovu utjecaju na okoliš.

Unatoč nezainteresiranom stavu države, oko nekih važnijih ekoloških pitanja došlo bi do okupljanja pojedinaca i grupa koje su uspijevale potaknuti interes javnosti i koje bi povremeno postigle uspjeh u vezi s određenim ekološkim problemima. Ti su problemi također dokazivali da je kolektivni prosvjed pod diktaturom bio moguć. Štoviše, u nekim su slučajevima takvi prosvjedi prerastali okvire ekoloških problema i pretvorili se u kritiku cijelog sustava – u nekim slučajevima po prvi put nakon uspostave socijalističkih režima. Ovaj nastavni materijal će predstaviti nekoliko takvih važnih, primjera.

Dolina Zapadne Dvine

Godine 1958. u Latviji 55 znanstvenika i poznatih ljudi iz sfere kulture potpisali su zahtjev protiv izgradnje planirane hidroelektrane Pļaviņas. Elektrana je trebala biti izgrađena u dolini rijeke Zapadna Dvina, jednom od najljepših područja Latvije, bogatog arheološkim i povijesnim ostacima koje su također imale simboličku važnost za nacionalnu kulturu i identitet Latvijaca. Potpisnici peticije priznali su važnost izgradnje hidroelektrane, ali su od graditelja tražili da pored gospodarskih interesa u obzir uzmu i aspekte zaštite okoliša. To je bio prvi masovni prosvjed u Latviji od Drugog svjetskog rata, ali je postupno ugašen, a postrojenje je konačno izgrađeno 1966. godine. Izgradnja je provedena ne mareći za povijesna nalazišta i ekološko područje, a ovaj neuspio pokušaj postao je simbolom opće neučinkovitosti protiv vlasti Sovjetskog Saveza.

Dolina Zapadne Dvine ponovno je u središte pažnje došla 1980-ih godina. U razdoblju 1986. – 1987. u gradu Daugavpilsu, sovjetske vlasti namjeravale su izgraditi još jednu hidroelektranu, ali su se suočili s ozbiljnim otporom. Prosvjed protiv izgradnje nove elektrane bio je prvi uspješan slučaj ekološkog protesta u Latviji kojim je spašen jedan prirodni rezervat. Godine 1986. u časopisu Literatūra and Māksla (Književnost i umjetnost), Dainis Ivans i Arturs Snips objavili su članak o ekološkim i ekonomskim posljedicama planirane izgradnje. Članak je podigao veliku pozornost i izazvao žestoke rasprave, i vlasti su s vremenom morale zaustaviti izgradnju elektrane zbog golemog pritiska javnosti (peticiju je potpisalo 34 000 ljudi). Dokumentacija vezana za hidroelektranu Plavinas i planirano postrojenje u Daugavpilsu mogu se naći u Muzeju rijeke Zapadne Dvina u Latviji (o prvom slučaju ostalo je vrlo malo dokumenata, zbog sovjetskih vlasti koje su ugušile prosvjede).

Rudnici fosforita

Značajan ekološki pokret također se pojavio u Estoniji krajem 1980-ih godina, koji se u konačnici razvio u polazište revolucionarnih događaja u zemlji. Sovjetski savez je planirao otvoriti rudnike fosforita u Estoniji, što je prijetilo stvaranjem i ozbiljnih onečišćenja okoliša u regiji. Juhan Aare, televizijski novinar i političar, započeo je veliku kampanju protiv otvaranja rudnika u veljači 1987. Tijekom emitiranja televizijskog programa Panda, emisije o pitanjima zaštite okoliša, zamolio je gledatelje da u znak prosvjeda vlastima pišu prosvjedna pisama. Ovaj poziv pokrenuo je masivni prosvjedni val, a kao rezultat tzv. fosforitskog rata, vlasti su odustale od svojih početnih planova. Aare je prikupio dokumente vezane za emisiju Panda i osnovao vlastitu privatnu zbirku.

U Ukrajini, na području Sovjetskog Saveza, reaktor 4 nuklearne elektrane u Černobilu je eksplodirao, a kao rezultat katastrofe značajan radioaktivni otpad raspršio se po različitima područjima Europe. Sovjetsko vodstvo pokušavalo je prikriti činjenice, ali nakon što su otkriveni radioaktivni oblaci u Švedskoj, nisu imali drugog izbora nego objaviti vijest. Protiv ove najteže nuklearne katastrofe nisu organizirane prosvjedne akcije zbog toga što sovjetska javnost nije znala detalje katastrofe, ali se može pretpostaviti da je katastrofa doprinijela bržem izvršenju reformskih ciljeva Mihaila Gorbačova.

Vodni sustav Gabčíkovo–Nagymaros

Godine 1977. Mađarska i Čehoslovačka potpisale su ugovor o izgradnji zajedničke brane na Dunavu. Cilj je bio proizvoditi energiju, omogućiti plovnost i poboljšati zaštitu od poplava i regionalni razvoj. Izgradnja je započela 1984. godine, a dokumenti vezani uz planove bili su šifrirani. Udruga Dunavski krug, osnovana 1. kolovoza 1984., čvrsto se protivila planu izgradnje ekološki destruktivne brane. Građanski pokret vodio je, između ostalih, biolog János Vargha, s ciljem sprečavanja izgradnje postrojenja javnim prosvjedima, raspravama i distribucijom samizdatih publikacija. Tvrdili su da bi brana uzrokovala ekološku katastrofu, uništila prirodni okoliš u regiji, a tisuće ljudi morale bi napustiti svoje domove. Aktivnost Dunavskog kruga skrenula je pozornost na uništavanje okoliša od strane socijalističkog režima, a time se i pitanje zaštite okoliša spojilo u širu kritiku socijalističke države – 1988. godine deseci tisuća ljudi prosvjedovali su protiv izgradnje elektrana, što je dokumentirao ilegalni samizdati video časopis Fekete Doboz (Crna kutija). Projekt je nekoliko puta zaustavljen i ponovno pokrenut, a na koncu je ukinut 1989. godine zbog masovnih prosvjeda, a međunarodni ugovor je razvrgnut 1992. godine. Međutim, slovački dio brane, hidroelektrana Gabčíkovo, na kraju je sagrađena 1992. godine. György Droppa, član Dunavskog kruga, darovao je dokumentaciju Dunavskog kruga Gradskom arhivu u Budimpešti.

Bratislava naglas

Slovački borci za zaštitu okoliša objavili su samizdat Bratislava naglas (Bratislava nahlas) 1987. godine i ukazali na ekološke probleme glavnog grada Slovačke. Bratislava naglas govorio je o izuzetno velikom zagađenju zraka i vode, zanemarenim spomenicima i potencijalno katastrofalnim posljedicama podizanja elektrane Gabčikovo-Nagymaros. Zbirka Slovačke udruge boraca za zaštitu okoliša pokazuje njihovu ključnu ulogu u čehoslovačkom pokretu – svojim dobrovoljnim radom, pored uspješnih prosvjeda, očuvali su i niz spomenika i starih groblja.

Ivan Dejmal

Ivan Dejmal bio je važan lik češkog pokreta otpora. Završio je srednju školu vrtlarstva i studirao agronomiju na Češkom agronomskom sveučilištu u Pragu. Budući da je bio jedan od vodećih studentskih aktivista u Praškom proljeću i pripadnik Revolucionarnog pokreta mladih, nije mogao završiti studij i bio je zatvoren u dva navrata. Kao važan predstavnik pokreta za zaštitu okoliša sudjelovao je u osnivanju Društva za zaštitu okoliša. Postao je ministrom okoliša (1990. – 1991.), te voditeljem Češkog instituta za zaštitu okoliša (1994. – 1995.)

Pokret u gradu Ruseu

Jedan od najvećih ekoloških prosvjeda u Bugarskoj dogodio se 1980. zbog tvornice industrijskih kemikalija na rumunjskoj strani rijeke Dunava. Tvornica je izazvala ozbiljne ekološke probleme u susjednom gradu Ruse, a situaciju je dodatno pogoršao utjecaj drugih tvornica u gradu. I bugarska i rumunjska vlada bile su svjesne veličine onečišćenja, ali su pokušale pokriti problem. Dana 28. rujna 1987., stotine ljudi prosvjedovali su protiv tvornice u Ruseu, što je ujedno bio i prvi veliki ulični prosvjed u komunističkoj Bugarskoj. Do studenoga, broj prosvjednika povećao se na nekoliko tisuća, ali državni mediji te informacije nisu prenosili. Međutim, dokumentarist Yuri Zhirov, snimio je cijeli prosvjed, a film Disati, u režiji Maline Petrove koji je temeljen na tim događajima, prikazan je 1988. godine. Nakon premijere filma, osnovan je Odbor za zaštitu okoliša grada Rusea, što je bila prva institucionalna anti-totalitarna organizacija u Bugarskoj, a uskoro je uslijedilo stvaranje nekoliko drugih pokreta. Nezavisno društvo Ekoglasnost, koje je utemeljeno u travnju 1989. godine i koje je bilo usmjereno na pitanja zaštite okoliša, odigralo je značajnu ulogu u političkim promjenama. Posljednji ekološki prosvjedi u Ruseu održani su 1991. godine.

Prosvjedi u Omišu

U travnju 1979. godine organiziran je prosvjedni pokret protiv planova izgradnje tvornice sintermagnezita u hrvatskom gradu Omišu. Kroz šest točaka građani su tražili poštivanje ustavnih načela o zaštiti okoliša, te sprečavanju radnji kojima bi došlo do njegova onečišćenja i ugrožavanja zdravlja ljudi. Isticali su kako načelno nisu protiv razvoja industrije i gradnje tvornice, „ali one koja neće štetiti razvoju turizma za koji imaju izuzetne uvjete.” Tražili su da se razmotri mogućnost da se na tom prostoru izgradi hotelski kompleks. Peticiju protiv izgradnje tvornice sintermagnezita i bilo koje slične tvornice „prljave“ industrije potpisalo je više od 3000 ljudi, što je rezultiralo daljnjim stručnim i javnim raspravama. Tijekom ljeta održan je referendum s velikim brojem sudionika, pri čemu je gotovo 98,7 posto glasalo protiv izgradnje. Prosvjed je bio uspješan i vlasti su stopirale izgradnju tvornice.

Ova jedina zemlja: idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju?

Rudi Supek (1913. – 1993.), hrvatski filozof, sociolog i psiholog, pored svojeg djelovanja kao profesor sociologije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poznat je i po svojem ekološkom angažmanu. O tomu svjedoči i njegova knjiga Ova jedina zemlja: idemo li u katastrofu ili Treću revoluciju? (Zagreb: Naprijed, 1973.). Njome je Supek, među prvima u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, potaknuo pažnju šire javnosti na sve izraženije ekološke probleme suvremene civilizacije. Tom se knjigom odmaknuo od tadašnjeg marksističkog mainstreama u Jugoslaviji, čak i od većine filozofa ljevice kod kojih je prevladavao stav kako je ekološka problematika zapravo buržoaska podvala kojom se otupljuje revolucionarna oštrica radničke klase. Knjigom je kritički promišljao o odnosu država i društvenih sustava prema pitanju ekologije, a kritika se odnosila i na socijalističke sustave, posebno na dominaciju administrativnog državnog aparata. Knjiga je doživjela uspjeh pa su objavljena još dva dopunjena izdanja: 2. dopunjeno izdanje objavljeno je 1978., a 3. dopunjeno izdanje 1989.

Zaštita okoliša postala je sve prisutnija u regiji nakon promjene režima, a zeleni pokreti dobivali su sve veću podršku i snagu što se nastavlja i danas nastavlja.

Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima

Jedna od svjetskih organizacija koja se bavi problemima ekologije i zaštite okoliša je i Pagvaška konferencija o znanosti i svjetskim problemima (popularno nazvana Pagvaškim pokretom). Ona je nastala 1957. kao međunarodna organizacija znanstvenika i intelektualca koji su se borili očuvanje Zemlje kao planete kojoj je u vrijeme hladnog rata prijetila nuklearna katastrofa. Boreći se za otklanjanje opasnosti od oružanoga sukoba svjetskih razmjera zagovarali su mir i očuvanje prirode. Pagvaški pokret svoj je vrhunac imao u razdoblju Hladnoga rata, posebno u vrijeme velikih svjetskih kriza, poput kubanske, i odigrao je korisnu ulogu u otvaranju komunikacijskih kanala u vrijeme inače zategnutih službenih međunarodnih odnosa. Na temelju rasprava vođenih u okviru Pagvaškog pokreta, doneseni su i važni međunarodni ugovori, poput Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty – NPT) iz 1968. godine, Ugovora o zabrani antibalističkih raketa (Anti-Ballistic Missile Treaty) iz 1972. godine, Konvencije o biološkim oružjima (Biological Weapons Convention) iz 1972. godine i sl. U recentnijem razdoblju pokret se najviše bavi temama iz polja ekologije.

Nekoliko godina nakon osnivanja, Pagvaškoj konferenciji 1961., kao prvi iz Jugoslavije pridružio se hrvatski znanstvenik Ivan Supek. Godine 1963. osnovana je Jugoslavenska pagvaška grupa kao dio međunarodnoga pokreta.

Vježbe:

Na početku nastave:

Što činiš za zaštitu okoliš? Misliš li da je zaštita okoliša još uvijek važna u manje slobodnim političkim porecima kao što su diktature (npr. selektivnom sakupljanju otpada itd.)?

Kakve su mogućnosti javnog govora u diktaturama?

kakvim ste prosvjedima, političkim ili nekim drugim okupljanjima, ste čuli u prošlosti ili nedavno?

Koje postojeće organizacije za zaštitu okoliša poznajete?

COURAGE Registar:

Istražite povijest Pagvaškog pokreta i njegov utjecaj na Hrvatsku. Pripremite prezentaciju o tome!

Pronađite zbirke, osobe, dokumente vezane za ekološke pokrete i pokušajte rekonstruirati neke događaje! Zadatak možete izvršiti Power point prezentacijom ili grupnim radom, na velikim plakatima pomoću crteža, fotografija, plakata; možete pripremiti prosvjedne transparente ili napisati životopise sudionika.

Pročitajte knjigu Ova jedina zemlja i napravite prezentaciju o tome.

Točno ili netočno? Odgovorite uz pomoć COURAGE Registra! Ako su informacije netočne, pronađite točne odgovore!

Ivan Supek i Rudi Supek su braća.

Tema izložbe Žene u društvu je ekološka katastrofa grada Rusea u Bugarskoj i aktivna uloga žena u ekološkim pokretima.

Najveća ekološka knjižnica Mađarske, Knjižnica Udruge kulturnih inovacija može se naći u okrugu Újbuda, pored MU kazališta.

Dokumenti o ekološkim prosvjedima u Omišu 1979. čuvaju se u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu u fondu Službe državne sigurnosti.

Njemačka grupa Initiativgruppe Leben osnovana je 1987. godine u Leipzigu, iz već postojeće Radne skupine za zaštitu okoliša. Pored ekoloških pitanja, grupa se bavila građanskim pravima i politikom.

Zabavni zadaci:

• Sašij retro torbu od stare odjeće koju planiraš baciti. Pripremi plakate i transparente od otpada, čepova i naljepnica za boce za zamišljeni ekološki prosvjed. Važno je da ne kupiš ništa za tu svrhu i da koristiš samo postojeće otpadne materijale.
• Nakon učenja iz COURAGE Registra, formirajte male skupine. Skupine dobivaju kratke informacije s pitanjima o osobama, događajima, grupama i muzejima koji su sudjelovali u ekološkim kretanjima (postupno se krećući od jednostavnijih do složenijih informacija). Ako neka skupina zna odgovor, trebaju ga staviti na papir i pokazati ga nastavniku/nastavnici. Ako je odgovor točan, skupina ima pravo bacati zgužvani papir u košaru za papir u sredini sobe. Ako uspiju ubaciti papir u košaru, dobivaju jedan bod. Skupina koja prikupi najviše bodova je pobjednik.

Na primjer:

János Gyurkó

1. odrastao u Pestlőrincu kao najstariji sin od sedmero braće i sestara, u katoličkoj, intelektualnoj obitelji. Njegova je majka bila liječnica, njegov otac bio je glavni kemijski inženjer Budimpeštanske farmaceutske tvornice.
2. Obranio je 1986. doktorsku disertaciju pod naslovom „Tipologija mađarskih crkava u eri Árpádovića godine na Tehničkom sveučilištu u Budimpešti, Arhitektonski fakultet.
3. Godine 1980. sudjelovao je u brojnim samostalnim inicijativama kao autor i distributer samizdata te kao vrijedan volonter pokreta Dunavski kruga i Transilvanska solidarnost.
4. Godine 1987. – 1988. odigrao je ključnu ulogu u prikupljanju podataka za dokumentaciju od 400 stranica koju su pripremili desetci volontera te je sudjelovalo u prezentaciji o ugroženoj multikulturalnoj baštini Transilvanije.
5. Godine 1993. postao je ministrom zaštite okoliša i regionalnog razvoja u mađarskoj vladi.