COURAGE

povezivanje zbirki

autorica Barbara Hegedüs

Obilježja cenzure

Poslije Drugoga svjetskog rata, cenzura je postala ključni alat za održavanje totalitarnih režima koji su došli na vlast u srednjoj i istočnoj Europi. Njezin cilj bio je ograničiti i filtrirati informacije dostupne publici. U svakoj od država Istočnoga bloka mehanizam je djelovao na sličan način: postojalo je vijeće pod izravnom kontrolom komunističke partije koje je provodilo funkcije cenzure, premda sam termin “cenzura” nije bio korišten. Aktualna praksa i doseg cenzure varirali su tijekom vremena i od države do države. Premda je mogla privremeno omekšati ili se intenzivirati ovisno o političkim promjenama, njezin karakter i ciljevi ostali su dosljedni

Premda su sva područja umjetnosti trpjela pod cenzurom u vrijeme komunizma, to se posebno odnosilo na filmsku industriju. Filmska poduzeća bila su nacionalizirana i filmske autore je kontrolirala državna kulturna politika. U većini zemalja nije bila uobičajena otvoreno nasilna represija, ali su brojni kritični ili oporbeni intelektualci i umjetnici bili izolirani i stigmatizirani kao izdajnici. Umjetnici su naučili kako da zamagle svoje poruke u namjeri da izbjegnu cenzuru – kritika prema sustavu nije se pokazivala direktno u njihovim filmovima, već implicitno. Mnogo puta ovi su filmovi predstavljali povijesne događaje koji su aludirali na paralele sa sadašnjošću – cenzorima je bilo puno teže da im nađu zamjerke, a pažljivi gledatelji su mogli razumjeti aluzije. tako su ti filmovi mogli oprezno kritizirati režim preko kodiranog jezika. Film Miklósa Jancsóa Golaći (Szegénylegények)  iz 1966. godine događa se u vrijeme nakon mađarske revolucije i rata za neovisnost 1848.-1849. godine, ali predstavlja manipulativni karakter diktature. Preko motiva ispitivanja, zastrašivanja i prokazivanja, aluzije prema revoluciji 1956. godine i uspostavljanje Kádárove ere prilično su očite.- Obje ere, ona Alexandera Bacha u Habsburškom Carstvu poslije 1849. godine i uspostavljanje Kádárove ere poslije 1956. godine bile su tzv. “mekane diktature”, koje su primjenjivale sofisticirane i osvetom pokretane tehnike vlasti, i obje je podržavao prvenstveno vojni i doušnički sustav.

Ovi istočnoeuropski filmovi dobivali su ugledne nagrade nebrojeno puta na međunarodnim festivalima. Film Andrzeja Wajde Željezni čovjek (Czlowiek z zelaza, 1981) osvojio je nagradu Zlatna palma u Cannesu, a govori o rađanju pokreta Solidarnosti. Film Majka Ivana od anđela (Matka Joanna od aniolow) Jerzyja Kawalerowicza  iz 1961. godine osvojio je nagradu žirija u Cannesu za priču o egzorcizmu smještenu u srednji vijek. Ferenc Kósa osvojio je nagradu za najboljeg režisera u Cannesu za film Deset tisuća dana (Tízezer nap), koji slijedi sudbinu dvojice ljudi, mađarsko selo i njegove seljake, u periodu od 30 godina. Strogo kontrolirani vlakovi (Ostře sledované vlaky) Jiříja Menzela iz 1967. godine pričaju grotesknu priču o zaboravljenim ljudima koji rade na željezničkoj stanici u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Film Romana Polanskog Nož u vodi (Nóz w wodzie) iz 1962. godine bio je nominiran za Oskara – uznemirujući triler koji je smješten na jedrilicu, potpuno izoliranu od svijeta, sa samo tri uloge. Miloš Forman bio je nominiran za Oskara 1968. godine za film Gori, moja gospođice (Hoří, má panenko): film priča priču o provincijalnom vatrogasnom balu koji se pretvara u tragikomičan fijasko. István Szabó bio e nominiran nekoliko puta za ovu nagradu koju je konačno dobio za film Mefisto iz 1981. godine. Film raspravlja o odnosu između umjetnika i vlasti u Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća.

Međutim, oporbene aktivnosti i kritika imali su svoje granice. Vlasti nisu tolerirale bilo kakvo propitivanje legitimnosti socijalizma, i čak dugo vremena nije bilo moguće oslikavanje staljinističkih zločina. Nije bilo preporučljivo kritizirati Sovjetski savez, hvaliti revolucije ili osuđivati intervencije. Socijalistička cenzura bila je često nemilosrdna prema prikazivanju erotike, tzv. “odstupanjima” od normi ili ono za što su službenici vjerovali da je odstupanje – poput LGBT-a.

Filmska cenzura bila je stroža u Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj i Bugarskoj nego u Mađarskoj i Jugoslaviji. Umjetnici u gore spomenutim državama iskusili su mnogo grublja ograničenja. U Jugoslaviji, Čehoslovačkoj i mađarskoj umjetnici su imali više slobode premda je i ona bila periodično pooštrena, posebno zbog izvanrednih političkih događaja – praškoga proljeća ili poljske ‘68.

Sovjetski Savez

Vladimir Iljič Lenjin 81870.-1924.) smatrao je film najvažnijom umjetničkom formom (u značenju – najučinkovitijeg propagandnog sredstva) socijalizma. Autoritarna kontrola filmova u Sovjetskom Savezu ostala je stroga sve do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Filmovi su mogli koristiti jezik na način da ga je prethodno (ili poslije) odobrila cenzura ili su se sami filmski autori navikli na očekivanja cenzure. Rušenje tabua imalo je ozbiljne posljedice i moglo je povući za sobom odlazak u emigraciju ili pritvor.

Jedan od najvećih sovjetskih režisera, Sergei Einstein, sam predani vjernik komunizma, bio je je prisiljen više se puta javno autocenzurirati. Andrei Tarkovsky je također bio izvrgnut strogim ograničenjima. Njegovi scenariji bili su neprestano odbijani u šezdesetim i sedamdesetim godinama, dok su sama snimanja bila često ometana i njegovi su filmovi bili grubo kritizirani. Tarkovsky je konačno emigrirao iz Sovjetskog Saveza 1984. godine.

Mihal Kalik, autor sovjetskoga novog vala koji je bio poslan u gulag, imao je kratku erotsku scenu u svom filmu Čovjek slijedi sunce (Chelovek idet za solntsem 1961), koju nije odobravao Hruščov, prvi vođa partije i Sovjetskoga Saveza. Kao posljedica, pored zabrane ovoga filma, i sljedeća dva filma tog režisera bili su također povučeni iz javnosti.

Sovjetski amaterski film imao je više slobode u usporedbi s filmovima proizvedenim u službenom okviru i mogao si je priuštiti veća odstupanja od propisanih zahtjeva i ideologije. Jedan od njegovih najpoznatijih predstavnika bio je litvanski rock pjevač i filmski autor  Arturas Barysas-Baras (1954-2005). Barysas-Baras ekstravagantno se oblačio i ponašao, ali je usprkos tome uspio izmaći sukobima s režimom jer je bio ozbiljno kratkovidan, i štoviše, njegov otac bio je zaposlenik u uredu litvanskoga premijera. Godine 1979. njegov film Jos Meilé (Njezina ljubav) bio je izvrgnut ozbiljnoj cenzuri koja je dovela do njegovog isključenja iz sudjelovanja na festivalima i njegov film je bio zabranjen godinu dana.

Vidmantas Gaigalas,predsjednik Društva litvanskih amaterskih filmskih autora  spominje drugoga filmskog autora, Norvaišasa, koji je prikazao Vytisa (“bijelog viteza”), litvanski grb (koji je sovjetski režim zabranio) u svom filmu. Ovo se računalo kao ozbiljno kršenje tabua i slijedile su ozbiljne sankcije.

Jugoslavija

U Jugoslaviji nije bilo zakona o cenzuri premda se u njegovom nedostatku provodila na nekoliko složenih načina. Autocenzura je bila uobičajena – filmski autori poštivali su načela cenzure u produkciji filmova, međutim, vlasti se nisu kompletno ustručavale od otvorene odmazde.

Politička satira Branka Marjanovića Ciguli Miguli iz 1952. kritizirala je karakter birokracije sovjetskog tipa i zbog toga je bio zabranjen 25 godina. Film jednog od osnivača jugoslavenskoga crnog vala, Dušana Makavejeva, W.R.: Misterije organizma, iz 1971. godine, bio je zabranjen 15 godina zbog ironičnog portretiranja rigidnosti komunističkoga režima. Film Plastični Isus (1971.) srpskog režisera Lazara Stojanovića je drugi najpoznatiji film crnog vala. Prema mišljenju cenzora s ovim je filmom režiser prekršio ne samo političke i seksualne tabue te uvrijedio jugoslavenskog vođu Tita, već je provocirao i cijeli socijalistički sustav. Plastični Isus nije samo bio zabranjen, već je i Stojanović kao primjer bio izveden na sud  i osuđen na tri godine zatvora.

Srpski redatelj Želimir Žilnik bio je također član jugoslavenskoga crnog vala. Godine 1969. osvojio je nagradu Zlatni medvjed u Berlinu za svoj film Rani radovi (1969.) koji je prikazao posljedice sovjetske invazije na Čehoslovačku 1968. godine. Ranih sedamdesetih godina pobjegao je u zapadnu Njemačku da izbjegne cenzuru i vratio se u Jugoslaviju tek krajem toga desetljeća.

Bugarska

Bugarska kinematografija ostala je unutar okvira koje je definirao uspostavljeni sovjetski obrazac, dok je poslije mađarske revolucije 1956. godine porasla represija u javnoj sferi. Binka Dimitrova Željazkova, prva bugarska režiserka, može se smatrati kontroverznom figurom – zna se da je bila predana komunistkinja i da je primila nekoliko službenih nagrada, usprkos svojih filmova koji su promišljali korupciju i povrede vlasti, te o kontradikcijama između komunističke ideje i socijalističke države. Njezin prvi film,  Život protječe mirno…/partizani (Zhivotut si teche ticho) iz 1957. godin, koji je producirala zajedno sa svojim mužem, Hristom Ganevom, bio je zabranjen – nije bilo dopušteno pisati ili čak govoriti o njemu. Jedan od razloga za njegovu zabranu bilo je to što su komunisti bili prikazani kao grešni ljudi od krvi i mesa, ne kao bezbojni heroji. Njihov sljedeći zajednički film Bili smo mladi (A byahme mladi, 1961) također je govorio o komunizmu u kritičkim tonovima, ali otkad je osvojio ugledne međunarodne nagrade, bio je nagrađen i u Bugarskoj. Međuti, partijsko vodstvo odbijalo je  njezine naredne filmove jedan za drugim. Zavezani balon (Privarzaniyat balon) iz 1967. godine bio je zabranjen nakon svoje premijere i Željazkovoj je bilo zabranjeno snimati filmove sljedećih pet godina. Godine 2002. snimljen je dokumentarac o režiserki pod naslovom Binka: ispričati priču o šutnji (Бинка. Да разкажеш приказка за мълчанието).

DDR

Premda je istočnonjemački ustav, prihvaćen 1949 i proširen 1968. godine, u načelu omogućavao slobodu mišljenja i tiska, restriktivna formula (prava mogu biti ostvarena samo ako su u skladu s ustavom) davala je mogućnost partiji da zabrani filmove koji joj nisu bili po volji, pozivajući se na javni ukus ili nacionalnu sigurnost. Kurt Maetzig, koji je također producirao propagandne filmove, režirao je film Zečić to sam ja (Das Kaninchen bin ich, 1965). Priča o mladiću koji je bio osuđen zbog protudržavnih provokacija bila je bunkerirana zajedno s 11 drugih filmova  i klasificirana kao štetna na temelju odluke XI. kongresa Partije socijalističkog jedinstva Njemačke.

Film Trag kamenja (Spur der Steine, 1966) Franka Beyera mogao se pogledati samo tri dana nakon premijere i uskoro nakon toga bio je stavljen na crnu listu. Ista je sudbina snašla film Samo nemoj misliti da vrištim (Denk bloß nicht, ich heule, 1965) Franka Vogela jer su vlasti osudile prikaz kritički nastrojenih mladih ljudi izvrgnutih represiji unutar istočnonjemačkog školskog sustava.

Čehoslovačka

Čehoslovačka je također sanjala o “socijalizmu s ljudskim licem” i slično kao u Mađarskoj težila producirati privlačnu selekciju nagrađivanih filmova za međunarodnu publiku, sve dok sovjetska okupacija 1968. nije završila ovo zlatno doba. Film Drahomira Vihanova Izgubljena nedjelja (Zabitá nedele, 1969) nije bio distribuiran i nije mu čak bilo dozvoljeno da bude prikazan u inozemstvu. Slovački filmski režiser Elo Havetta postao je ovisnik o alkoholu i drogama te  počinio samoubojstvo nakon što su dva njegova filma bila zabranjena. Evaldu Schormu, Ivanu Passeru i Janu Nemecu bilo je zabranjeno režirati, dok su Ševe na niti (Skřivánci na niti, 1969) Jiříja  Menzela i Gori, moja gospođice (Hoří, má panenko, 1968) by Miloša Formana, koji je kasnije emigrirao u SAD, bili bunkerirani. Menzelov film osvojio je nagradu Zlatni medvjed na Berlinskom festivalu 21 godinu kasnije, tj. 1990.

Čehoslovački amaterski filmovi, slično jugoslavenskima, bili su mnogo smjeliji i provokativniji u usporedbi sa službenom kinematografijom. Rudolf Mihle radio je kao poznati amaterski režiser koji je prvenstveno producirao dokumentarce i filmske novosti. Premda nije bio stavljen na crnu listu filmskih autora, cenzori su opstruirali nekoliko njegovih filmova Bez imena (1964.), a Mini-povijest 1918–1968 (1968.) ,a Prvi sati okupacije (1968.) bili su dodani listi zabranjenih filmova.

Poljska

U poljskoj filmska poduzeća nisu bila nacionalizirana i filmski autori su često sami tražili institucionalnu potporu za snimanje svojih filmova. U drugoj polovini šezdesetih godina, nakon nekoliko liberalnih godina otvorenih eksperimentu, situacija je postala napeta. Godine 1968. pojačali su se politički sukobi unutar partije i kolale su različite ideje vezane za mogućnosti filmskog stvaralaštva. No, čistke nisu zaobišle niti svijet kinematografije. Nekoliko je režisera bilo stavljeno na crnu listu ili su bili prisiljeni sebe javno kritizirati da izbjegnu da ih se etiketira kao izdajice naroda. Vlasti su restruktirirale filmske časopise, sveučilišta i studije te zamijenile stare kadrove stare kadrove s provjerenim novim kadrovima. Zabrana filma Ruke gore!  (Rece do góry) Jerzyja Skolimowskog iz 1967. godine bio je zlokoban znak. Djelo od Skolimowskog bilo je prognano iz zemlje zajedno sa samim režiserom koji je bio osuđen kao nepoželjan zbog svog prikaza staljinističke ere u prošlosti. Film Željezni čovjek  (Człowiek z żelaza, 1981) Andrzeja Wajde bio je zabranjen u svim socijalističkim zemljama premda je osvojio glavnu nagradu na filmskom festivalu u Cannesu.

Mađarska

Nakon revolucije 1956. godine  György Aczél postao je ključna figura u vremenu konsolidacije kao gotovo jedini šef mađarske kulturne politike sve do ranih osamdesetih godina. Njegova prosudbena direktiva “zabrane, tolerancije, podupiranja” definirala je umjetnike od šezdesetih godina naovamo. Postojalo je nekoliko ključnih filmova koje je Aczél dao tolerirati i dozvoliti da se nominiraju na međunarodnim festivalima, ali on je i zabranio nekoliko filmova.

U isto vrijeme, na inicijativu mladih režisera godine 1961. osniva se  Béla Balázs  Stúdió (BBS) i to je bilo mjesto gdje su diplomanti filmskih škola mogli proizvoditi filmove bez obaveze da ih prikazuju. Ova mjera predostrožnosti osigurala je veliku slobodu za filmske autore koji su trebali izručiti svoje filmove cenzorima tek nakon njihova završetka, a studio je nudio posao i neslužbenim režiserima.

Film Sándora Sáre Izbačeni kamen (Feldobott kő, 1968.) događa se pedesetih godina. odmah je bio zabranjen, najviše zbog otvorenog predstavljanja situacije Roma i postupanje s njima u Mađarskoj. Istovremeno, kratkometražni film Cigani  (Cigányok, 1962) je bio najprije zabranjen, ali je kasnije dobio zeleno svjetlo nakon što je osvojio nagradu na festivalu u Oberhausenu 1968. godine.

Film Agitatori (Agitátorok, 1969.) Dezsőe Magyara, također produciran u Béla Balázs Studiju bio je osuđen na istu sudbinu kao djelo koje je prikazivalo revolucionarnu praksu u svjetlu psihologije terora.

https://www.youtube.com/watch?v=vH4N_MJ2vvE

Film Svjedok (A tanú 1969.) Pétera Bacsóa, sa svojim satiričnim prikazom  Rákosi ere, bio je bunkeriran deset godina i mogao je biti javno projiciran po prvi puta 1979. godine u  Közgáz klubu Ekonomskog sveučilišta, premda je bio prikazan tri puta pred prepunim auditorijem.

https://videa.hu/videok/filmklub/film-animacio/a-tanu-reszlet-zYyzjZNd3RYdqNvo

Rumunjska

Gotovo da i ne postoji rumunjski socijalistički film na koji bi djelovali međunarodni utjecaji i unutarnje inovacije. Stroga cenzura nije tolerirala nikakvu kritiku , čak i u obliku alegorije, i brzo bi je srezala u korijenu. Dosljedno tome, vrjednijim filmovima bio je dodjeljivan arhivski status tijekom desetljeća. Film Luciana Pintiliea Rekonstrukcija (Reconstituirea, 1968.) ubraja se u rijetke iznimke jer je eksplicitno ocrtavao brutalnost režima, bez kompromisa, i bio je stavljen na crnu listu odmah nakon što je bio završen.

Međutim, od osamdesetih godina naovamo državna je cenzura počela postepeno gubiti na važnosti i konačno je bila eliminirana nakon 1990. godine s raspadom državnih socijalističkih partija.

Dolje navedene vježbe koje se odnose na gornji tekst mogu dalje proširiti i produbiti znanje o kritičnim i zabranjenim filmovima u okviru domaće zadaće, kao individualno istraživanje.

Zadaci u registru

1. Pronađi daljnje filmove i režisere u COURAGE registru koji su u svojim filmovima ili na televiziji raspravljali o temama koje su režimu bile “neugodne” (hrvatski primjeri: Nikša Fulgosi, Krsto Papić).
2. Sakupi onoliko informacija koliko možeš u COURAGE registru o filmu Plastični Isus i njegovim tvorcima. Pripremi prezentaciju o tome!
3. Pogledaj Béla Balázs Studio (BBS)! pronađi vezu između Sándora Sáre i drugih BBS režisera u registru! Ako imaš mogućnosti, pogledaj BBS istraživački arhiv i pripremi izvještaj o njemu!
4. Točno ili netočno? Provjeri u registru! Ako je informacija netočna, napiši točan odgovor!

• sociolog Istvány Kemény proučavao je situaciju Roma u Mađarskoj i nakon što je u izlaganju objasnio da postoje društvene grupe koje žive u siromaštvu, njegov je akademski rad bio potpuno sabotiran.
• Gábor Bódy koristio je u svom diplomskom radu Američki torzo (Amerikai anzix, 1975.) specijalnu tehniku, tzv. “rezanje svjetla” da film izgleda arhaičnije.
• poljski fotograf Tytus Filipowicz nagovorio je Jacka Nicholsona da 1981. godine na festivalu u Cannesu nosi bedž poljskog pokreta Solidarnost.
• među ostalima, ukrajinski novinar Viacheslav Chornovil govorio je javno protiv hapšenja 1965. godine i odabrao projekciju filma Sjene zaboravljenih predaka Sergeia Parajanova kao mjesto za svoj protest.
• Duro Smicberger bio je šef odbora z akontrolu i odobravanje javnih projekcija u Socijalističkoj Republici Estoniji.

5. Pronađi u registru fotografije sa snimanja filma Cséplő Gyuri (1978.)! Složi fotografije po redu kojim želiš i stvori priču iz redoslijeda fotografija!

Daljnje vježbe:

– pripremi prezentaciju o kinematografskim utjecajima i stilovima filmskog stvaralaštva koji su utjecali na mađarsko i čehoslovačko kino šezdesetih godina!

– usporedi sljedeće filmske isječke! Kakav je ton njihove kritike, koje elemente naglašavaju?

(npr. Svjedok, Crni Petar, Sretni Danijel, Ljubavi jedne plavuše)

– pogledaj sljedeće filmske isječke! Kako je oslikana omladina?

(npr. Vreme stoji, Crni Petar, Sretni Danijel, Ljubavi jedne plavuše, Pepeo i dijamanti)

Popis osoba:

Aczél, György  1917.-1991., Mađarska, kulturni političar.

Arturas Barysas-Baras 1954.-2005., Litva, filmski autor, rock pjevač.

Bacsó, Péter 1928.-2009., Mađarska, filmski režiser.

Beyer, Frank, 1932.-2006., Njemačka, filmski režiser.

Forman, Miloš 1932.-, Češka, filmski režiser.

Ganev, Hristo Kostadinov, 1924.-, Bugarska, pisac.

Havetta, Elo 1938.-1975., Slovačka, filmski režiser.

Gaigalas, Vidmantas 1957.-, Litva, šef Udruženja litvanskih autora amaterskog filma.

Jancsó, Miklós 1921.-2014., Mađarska, filmski režiser.

Kalik, Mihail 1927.-2017., Rusija, filmski režiser.

Kawalerovicz, Jerzy 1922.-2007., Poljska, filmski režiser.

Khrushchev, Sergeevich Nikita, 1894.-1971., Rusija, političar.

Kósa, Ferenc 1937.-, Mađarska, filmski režiser.

Lenjin, Vladimir Iljič 1870.-1924., Rusija, političar, revolucionar.

Magyar, Dezső 1938-, Rusija, filmski režiser.

Maetzik, Kurt, Germany, 1911.-2012., filmski režiser.

Makavejev, Dušan  1932-, Srbija, filmski režiser.

Menzel, Jiří 1938.-, Češka, filmski režiser.

Mihle, Rudolf 1937.-2008., Češka, filmski režiser.

Nemec, Jan 1936.-2016., Češka, filmski režiser.

Passer, Ivan 1933.-, Češka, filmski režiser.

Pintilie, Lucian 1933.-, Rumunjska, filmski režiser.

Polanski, Roman, 1933.-, Poljska, filmski režiser.

Sára, Sándor 1933.-, Mađarska, filmski režiser.

Schorm, Evald 1931.-1988., Češka, filmski režiser.

Skolimowski, Jerzy 1938.-, Poljska, filmski režiser.

Stojanović, Lazar 1944.-2017., Srbija, filmski režiser.

Szabó, István, 1938.-, Mađarska, filmski režiser.

Tito, Josip Broz 1892.-1980., Jugoslavija, politički vođa.

Vihanová, Drahomíra 1930.-2017., filmska režiserka.

Vogel, Frank, 1929.-1999., Njemačka, filmski režiser.

Wajda, Andrzej 1926.-2016., Poljska, filmski režiser.

Željakova, Binka Dimitrova 1923-2011, Bugarska, filmska režiserka.