autor György Mészáros

Uvod

U razdoblju državnog socijalizma, umjetnost (umjetničko izražavanje, aktivnosti i forumi) bila je važna i za prenošenje režimske ideologije i za kulturni otpor protiv nje. U drugim nastavnim jedinicama, možete također vidjeti kako su razne umjetničke aktivnosti i artefakti  služili kao sredstva za kontrolu ili kao prilike za cvjetanje opozicije (umjetnička događanja, proizvodi, krugovi, samizdati, supkulturni izrazi, itd.).

Književnost je također bila dio ove priče. Književna djela u širem smislu (pjesme, romani, predstave, ali i riječi pjesama), forumi i zajednice autora, događanja, itd. bili su važni tekstovi i  “prostori” u režimu. U ovim tekstovima i “prostorima”, propaganda, službena ideologija, službena estetika (načela ljepote) i poetika (teorije književnih formi) bile su izražene i susretale su ideologiju, estetiku i poetiku opozicije.

Ako proučavamo književnost nekog razdoblja, možemo bolje razumjeti njegovu povijest. Međutim, glavni cilj ove nastavne jedinice nije produbiti povijesno razumijevanje socijalističkih režima, već razumjeti kako je ovo ispreplitanje kontrole, ideološkog utjecaja, opozicije i otpora djelovalo na onovremenu književnost. Nastavna jedinica fokusirana je na estetiku tekstova, ne na kontekst u kojem su bili proizvedeni i predstavljeni. Ukratko, ovo je nastavna jedinica iz književnosti s povijesnim dimenzijama, a ne nastavna jedinica iz povijesti s primjerima iz književnosti. Bilo bi nemoguće skicirati razne scene i književne tekstove u pojedinim zemljama. Stoga, nastavna jedinica može pružiti samo neke ilustracije i primjere ovih složenih tendencija. Premda se književnost sastoji od različitih žanrova, u ovoj ćemo se nastavnoj jedinici fokusirati na pjesničke tekstove jer su oni najpristupačniji izvori za izravnu interpretaciju.

Četiri teksta i njihova interpretacija

Molim vas pročitajte u dodatku odlomke iz pjesama Stihovi za sjećanje na revoluciju; Čovjek sjekira; Angažman  i Da sam ja ruža (u dodatku), ako je moguće bez istraživanja njihovog konteksta ili autora i pokušajte odgovoriti na ova pitanja prije nego nastavite s  nastavnom jedinicom:

• koji su te osjećaji preplavljivali kad si čitao svaki od stihova?
• što su tebi osobno značili stihovi?
• molim te pokušaj identificirati simbole u odlomcima:

vulkan, čudo, priviđenje, rušenje kapitala; sjekira, zaposlenje, zastava, vjetrovi

• ako ne razumiješ značenje ovih simbola pokušaj ih potražiti ili pitaj za pomoć svoga učitelja
• koju vrstu poruke imaju stihovi u odnosu na državni socijalizam?
• koji se tekstovi prilagođavaju službenoj ideologiji, a koji joj se suprotstavljaju? I kako? Koliko je eksplicitna poruka u tekstovima?
• što misliš koji je kronološki slijed tekstova i kada su oni nastali? (pokušaj pogoditi barem desetljeće ili razdoblje: koji dio 20. stoljeća? Nije problem ako ne znaš točan odgovor, ovo nije provjera tvoga znanja povijesti, već da se otkriju tvoji dojmovi o tekstovima i razdobljima)

Zanimljivo je razmotriti kontekst triju pjesama. One su poredane kronološki. Naravno, to su samo odlomci, tako da nije moguće skicirati potpunu i detaljnu interpretaciju pjesama, no dotični stihovi dovoljni su za razumijevanje nekih elemenata interpretacije u kontekstu državnog socijalizma.

Četvrta pjesma (Da sam ja ruža) su riječi pjesme Jánosa Bródyja i temelje se na melodiji mađarske pučke pjesme. Pjesma je objavljena 1973. godine na albumu Znakovni jezik Zsuzse Koncz, no bio je zaplijenjen i zabranjen nakon samo dva tjedna. Stihovi imaju figurativno značenje. Oni utjelovljuju tipičnu tendenciju kulturne opozicije 1970ih, koja je pokušavala izraziti svoju kritiku prema političkom režimu na implicitan način uz uporabu dvosmislenih termina. Međutim, metafora koja je korišten au ovoj pjesmi bila je “preočita” za organe socijalističke propagande. Stih o ulici nije bio samo jednostavno interpretiran kao tekst protiv rata, već se smatrao aluzijom na poraženu revoluciju 1956. u Mađarskoj /tenkovi se odnose na sovjetske tenkove na ulicama Budimpešte). Zastava i njezina napetost smatrale su se simbolima otpora protiv ideoloških i političkih utjecaja iz inozemstva (uglavnom iz Sovjetskog Saveza: zbog toga je publika u vrijeme kasnijih koncerata pjevala pjesmu s verzijom “istočnih vjetrova”, dok je originalni tekst spominjao “sve vjetrove”).

Treća pjesma (Angažman) nalazi se u registru. Pjesma je bila kolektivni rad čitave jedne grupe. Oni su je pokušali objaviti u Rumunjskoj 1974.godine, ali su ih spriječili cenzori. “Prvo je bila objavljena dvije godine kasnije u promijenjenoj formi u zapadnoeuropskom časopisu Akzente. Zeitschrift für Literatur (No. 6/1976; Totok 2001, 22–23). Pjesma koristi igru riječi za sugeriranje sveprisutnosti prisile u društvu u kojem su živjeli i kao takva predstavlja suptilnu kritiku odnosa između države i njezinih građana u Ceaușescuovoj Rumunjskoj. Autori su se poigravali sa značenjem njemačke riječi Engagement (angažman) koja se u pjesmi može razumjeti i kao zaposlenje i kao (ideološka) predanost. U drugom dijelu pjesme autori otvoreno i ironično govore o prisilnom karakteru odnosa država-građanin u društvu u kojem su živjeli, i o nemogućnosti građanina da modificira ovaj odnos bilo u ideološkom bilo u praktičnom smislu.”(http://cultural-opposition.eu/registry/?uri=http://courage.btk.mta.hu/courage/individual/n252)

Pjesma pokazuje kako represija utječe na svakodnevni život, ljudsko ponašanje i kako duboko prožima društvo, privatne živote ljudi i čak njihove ličnosti. Ovo je slično onome što Orwell prikazuje u svom poznatom romanu 1984.

Iz današnje perspektive, prve dvije pjesme mogu se činiti socijalističkom propagandnom književnošću, međutim to izvorno nije bio slučaj. Druga pjesma (Čovjek sjekira) Attile Józsefa postala je žrtvom cenzure u međuratnoj Mađarskoj: zaplijenili su je desno-orijentirani konzervativni kulturni politički ideolozi godine 1931. Prikazuje eksplicitnu opoziciju, ali u ranijem povijesnom periodu, kada su komunističke ideje bile proganjane, a sami komunisti kriminalizirani. Attila József bio je član komunističke partije izvjesno vrijeme i napisao je nekoliko pjesama s anti-kapitalističkim, anti-establišmentskim sentimentima, međutim, umro je 1937.  godine – mnogo prije nego što je komunizam postao državna ideologija u Mađarskoj. On je jedan od najpoznatijih mađarskih pjesnika.

Slično, prva pjesma (Stihovi u spomen revolucije) koje je napisao poznati češki pjesnik i nobelovac Jaroslav Seifert 1923. godine za petu godišnjicu sovjetske revolucije, dakle, ne za vrijeme državnog socijalizma. Seifert je također bio član komunističke partije , ali se kasnije distancirao od službene partijske linije.  Pjesmu je napisao u svojem ranom periodu kada je još idealistički gledao na komunizam i nadao se da će Sovjetski Savez donijeti novo razdoblje sreće za radničku klasu i ugnjetavane ljude. takvih ljudi bila je stalna tema u njegovoj književnosti tijekom života. Obje pjesme bile su izvorno pjesme političkog otpora. Međutim, Čovjek sjekira je npr. bio korišten na komunističkim svečanostima i u školi se poučavala kao važna pjesma, postala je dio neke vrste propagandne književnosti. Ovi primjeri pokazuju kako su književni tekstovi mogli biti korišteni u različite političke svrhe, a možemo također vidjeti da značenje teksta ovisi o njegovom utjecaju, recepciji i kontekstima.

Kontekst: svijet književnosti za vrijeme državnog socijalizma

Prije nego što pogledamo više primjera estetike socijalističkog razdoblja, korisno je baciti oko na razne forme svijeta književnosti u ovom periodu bez da duboko ulazimo u temu. Glavni elementi konteksta književne proizvodnje sastojali su se od izdavačkih kuća, novina, udruženja pisaca, događanja i kontrolirajućih institucija države i partije.

Izdavačke kuće imale su važnu ulogu jer su objavljivale međunarodna djela, nove talentirane i stare etablirane pisce te su tako vršili stvarni utjecaj na ono što su ljudi mogli čitati; sve naravno pod ideološkom kontrolom. Pored službenih izdavačkih kuća, postojale su i podzemne izdavačke kuće popu poljske NOWA.

Časopisi su bili važni prostori gdje su mogli biti objavljivani kratki romani, pjesme i eseji, a također i mjesto gdje su se mogle držati debate i diskusije. Ove periodike pružale su platformu raznim vrstama književnih djela i kritičara. Neke od njih često su pomicale granice ideološke kontrole i zbog toga su bile zabranjivane u određenom periodu, npr. Književne novine u Jugoslaviji, Mozgó Világ i Tiszatáj u Mađarskoj.

Književne novine. Izvor: Sanja Radović

Društva pisaca predstavljala su važne organizacije gdje su bile zastupljene tendencije konformizma službenoj liniji kao i opozicija ili kritička gledišta. Ponekad, čak i poslije aktivnog sudjelovanja u sovjetizaciji književnosti, ona su mogla konstruirati određenu unutarnju autonomiju i čak se oduprijeti nametnutim politikama u post-staljinističkom periodu (npr. Moldavsko društvo pisaca ili Litvansko društvo pisaca). Osamdesetih godina 20. stoljeća neka su društva bila važna mjesta za rastuću  kritiku i opoziciju protiv režima (npr. Mađarsko društvo pisaca s njegovim godišnjim kampom pisaca u Tokaju).

Događanja  poput promocija knjiga, susreta umjetnika i kongresa pisaca bila su druga platforma gdje se moglo saznati o debatama, scenama i trendovima književne produkcije u zemlji. na primjer, u nastavnoj jedinici o vjerskoj opoziciji, poljski Umjetnički tjedan je već bio spomenut kao događaj neslaganja i opozicije.  Kongresi društava pisaca bili su događaji za debatu, konfrontaciju ili kulturnu opoziciju. Za vrijeme 5. kongresa Litvanskog društva pisaca 1970. godine, starija generacija pisaca kritizirala je svoje mlađe kolege jer se njihov “modernistički” stil nije fokusirao na sadržaj kako se očekivalo u socijalističkom realizmu (vidi dolje), te su njihovu poziciju nazivali “formalizmom”. Pet godina ranije, tj. 1965., za vrijeme Kongresa Moldavskog društva pisaca različite generacije su sklopile savez i kritizirale rusifikaciju moldavske kulture. u svakoj zemlji postojale su institucije koje su kontrolirale književnu produkciju. Na primjer, Ideološka komisija Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centralni komitet Latvijske komunističke partije, ili u Mađarskoj, ugledan političar zadužen za pitanja kulture György Aczél (član partijskoga Centralnog komiteta), čije su odluke formirale kulturno-umjetnički život u Kádárovoj eri. (ovdje je događaj iz Aczélove ere).

Važno je primijetiti da se nekoliko “nacionalnih” izdavačkih kuća moglo naći u zapadnim zemljama. Ondje su se izdavala ona djela koja su bila (ili bi bila) zabranjena u dotičnoj zemlji (tamizdat), i postojalo je nekoliko pisaca koji su emigrirali ili pisali književnost u egzilu  (npr. Milan Kundera, Ivan Blatny ili Danilo Kiš). Neki od ovih pisaca bili su (ponovno) otkriveni nakon pada režima.

Konformizam

Nije uvijek jednostavno definirati što je prilagodba uz ideološku liniju značila u okviru književnosti. S jedne strane, eksplicitna kritika protiv režima i njegove ideologije sigurno da nije bila dozvoljena, takod a su ključna književna djela ostala neobjavljena (npr. pjesme Knutsa Skujenieksa napisana u pritvoru) ili zabranjene (npr. slučaj Tiszatája) i /ili distribuirane u samizdatima.  (npr.  pjesme Petka Ogoyskog). S druge strane, postojala su očekivanja vezana za sadržaj i estetiku od strane partije i službenih “arhitekata” kulturnog života, no ova očekivanja nisu uvijek bila nametnuta, tako da su književnost kao umjetnost i umjetnička produkcija mogle zadobiti određenu autonomiju i slobodu, posebno poslije staljinističkog perioda. I, kao što ćemo vidjeti u odlomcima o socijalističkom realizmu i opoziciji, granice konformizma i opozicije nisu uvijek bile jasne.

Također je važno napomenuti da su u raznim periodima državnog socijalizma mjere kontrole također bile drugačije. Direktnija propagandna književnost koja je predstavljala apsolutni i očiti konformizam i podložnost režimu bila je pojačano prisutna samo u razdoblju najtvrđe represije.

Propagandna književnost

Pojam propaganda obično se koristi u negativnom smislu. Može se definirati kao način komunikacije koji želi utjecati na društvo i prenijeti određene poruke ili ideje, često na manipulativan način. Propagandna književnost predstavljena je kao pjesme, drame, romani i druga književna djela, itd. koja sadrže takva ideološke i manipulativne značajke. Ova vrsta književnosti bila je osobito prisutna u prvom (staljinističkom) periodu režima, no ondje gdje je kult ličnosti bio jak (kao u Ceausescuovoj Rumunjskoj) ostala je važna čak i u kasnom socijalizmu. Najekstremniji oblici propagandne književnosti često su bili slavljeničkog karaktera. Slavili su uspjehe partije ili Sovjetskog Saveza ili veličinu vođe. Pedesetih godina 20. stoljeća autori su mogli biti prisiljeni pisati propagandna djela, a čak i ako nisu bili natjerani, osjećali su se prisiljenim. Na primjer, Mađar Gyula Illyés koji je potajno napisao snažnu oporbenu pjesmu godine 1950., imao je prilog u svesku koji je bio pozdrav mađarskom autoritarnom vođi za njegov 60ti rođendan 1952. godine. Društva pisaca u velikoj su mjeri pridonosila promociji propagandne književnosti u staljinističkom periodu. (vidi gore).

Propagandna literatura često donosi jednostavnu, lako razumljivu poruku. Dogmatska je i često slijedi unaprijed određene sheme. Ova djela ostaju vrlo povezana s periodom u kojem su bila napisana i objavljena jer su brzo bila zaboravljena. Kulturna memorija i kanon u istočnoj Europi odbacili su propagandnu književnost te je sada teško pronaći primjere na Internetu (pogotovo u engleskom prijevodu). Međutim, zanimljivo je čitati primjere ove književnosti i upoznati njezine posebne estetske karakteristike. Zbog svojih tekstova, pjesme iz komunističkog razdoblja mogu se smatrati dijelom ove propagandne literature. Poruka tekstova naglašena je snagom glazbe. Neki su dijelovi dostupni na Internetu, a u nekim su zemljama postigli neku vrstu popularnosti; čini se da sadrže komičnu vrijednost i mlađe generacije pjevaju ih s nekom ironije, dok ih se neki članovi starije generacije sjećaju s određenom nostalgijom. Njihova recepcija danas je potpuno drugačija nego u socijalističkom razdoblju.

Socijalistički realizam

Socijalistički realizam bio je estetski stil nametnut od strane režima. Suprotstavljanje ovom stilu u  samizdat ili tamizdat publikaciji značilo je opoziciju nasuprot autoritarnom sustavu (kao u tamizdat publikaciji Što je socijalistički realizam? koja propituje njegove osnovne pretpostavke. Međutim, socijalistički realizam nije bio jednostavna ideološka i dogmatska estetika, imao je različite forme i ne može se opisati samo jednim nizom nametnutih kriterija. Socijalistički realizam također je prešao granice socijalističkih zemalja, a usvojili su ga i zapadni pisci (poput Luisa Aragona i do neke mjere Pabla Nerude). U prijašnjim odlomcima mogao/la si već razumjeti neke od dimenzija ovog pristupa umjetnosti (i književnosti). Maksim Gorky, ruski pisac i jedan od najpoznatijih predstavnika sovjetskih socijalističkih realista održao je govor za vrijeme Kongresa Društva pisaca 1934. godine o ulozi književnosti u socijalizmu. Neke rečenice iz ovoga govora pokazuju da se iza ove estetike može naći čisti projekt emancipacije i društvene mijene u odnosu na radničku klasu:

“Kultura kapitalizma nije ništa drugo doli sustav metoda usmjeren na fizičku i moralnu ekspanziju i konsolidaciju moći buržoazije nad svijetom, ljudima, svjetskim bogatstvima i prirodnim snagama. Buržoazija nikad nije razumjela značenje procesa kulturnog razvitka kao potrebu za razvojem cjelokupne mase čovječanstva. (…) Seljaci i radnici bili su lišeni prava na obrazovanje – prava da razvijaju svoj um i volju prema spoznaji života, prema mijenjanju životnih uvjeta, prema stvaranju podnošljivijeg radnog okruženja. Škole su obrazovale i još uvijek obrazuju samo poslušne sluge kapitalizma koji vjeruju u njegov integritet i legitimnost.“^[1]

U namjeri da ispune ovaj cilj, umjetnost i književnost bi trebale slijediti određene smjernice u skladu s ovim kongresom i ova su načela bila temelj socijalističkog realizma.

Prema ovim smjernicama, socijalistička književnost trebala bi biti:

• realistična: predstavljajući realnost kapitalizma i radničke klase, posebno tipičnih figura i scena iz svakodnevnog života;
• proleterska: relevantna za radnike, povezana s njihovim životima;
• predana ideologiji: služeći ideologiji koja može izložiti sramoti kapitalističke (netočne) ideološke konstrukcije;
• društveno aktivna/revolucionarna: imajući za svrhu unaprijediti društvenu mijenu;
• politički predana: podupirući Partiju u njezinom nastojanju da porazi kapitalizam.

Ovo su, naravno, samo neke općenite tvrdnje koje su se primjenjivale na različite načine u skladu s različitim društveno-političkim situacijama. Kao što smo već vidjeli, za vrijeme staljinističkoga razdoblja kontrola je bila stroža i direktnija propaganda je bila važna, premda su i u tim vremenima bila objavljivana različita djela koja nisu bila prilagođena ovim estetskim načelima. Drugi faktori utjecali su na očekivanja u različitim zemljama i u različito vrijeme, npr. u nekim sovjetskim državama sovjetizacija je također značila rusifikaciju. Režim je također imao različite stavove prema nacionalnim tendencijama u različitim kontekstima. Ponekad se gurao internacionalizam, a u drugim kontekstima nacionalna je književnost bila priznavana i podupirana.

Npr. u Jugoslaviji, gdje su ideološka ograničenja prema književnosti oslabjela već od 1949 (zbog Titova razlaza sa Staljinom), Ivo Andrić je uživao privilegiranu poziciju u književnom životu, dok je istovremeno uživao i međunarodno poštovanje (dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine). Premda je njegova proza bila realistična, to nije bio tipičan primjer socijalističkog realizma. Neki ljudi optuživali su ga zbog oportunizma.

Druga važna figura bio je hrvatski pisac Ivan Aralica koji je bio kritičan prema režimu bez obzira što je bio član partije i politička figura nekoliko godina. Pokazivao je kako je režim stvarao dogmatsku svijest u marginaliziranim ljudima i da je ta dominacija iskorjenjivala stare moralne kodove bez da ih je zamijenila novim. Kasnije, kad je bio prisiljen napustiti svoje političke položaje, zanimao ga je odnos između pojedinca u vlasti kao u romanima Duše robova, Psi u trgovištu, Okvir za mržnju, itd.

U Mađarskoj Gyula Illyés bio je jedan od najpoznatijih autora jer je imao lijeve poglede i pripadao je među pisce “iz naroda”. Drugi mađarski pjesnik, Ferenc Juhász, također je imao slične realistične i folklorističke korijene, i kao takav je postao istaknuta figura u mađarskoj književnosti. Ponekad je primao podršku i priznanje, ali je također ponekad bio napadan u vrijeme socijalističkog perioda. Ovi su napadi bili posebno potaknuti činjenicom  da se njegov stil drastično promijenio pedesetih godina kad je uveo novi mitski stil u mađarskoj književnosti. Jedan od najzanimljivijih primjera u kojima su granice između opozicije i konformizma ostale netransparentne bila je Pjesma za odrasle Adam Ważyka, objavljena u službenom časopisu Društva poljskih pisaca. To je bila socrealistička pjesma, no kritizirala je staljinizam te postala čisto disidentska pjesma, pogotovo u svojoj recepciji (njezino javno optuživanje od strane partije i široka distribucija).

Molim te, pročitaj tekst i pokušaj odgovoriti na sljedeća pitanja:

• Koja su socrealistička obilježja pjesme? Pokušaj usporediti gore navedene kriterije i tekst.
• Kako je izražena kritika i pojačana tekstom?

Poetika otpora i opozicije

U gore spomenutoj pjesmi Adam Ważyka može se vidjeti kao primjer poetika opozicije. Ona koristi službeni socrealistički žanr i njegov je sadržaj usuglašen s marksističkom ideologijom, ali kritizira dotični politički sustav. usprkos tome, ni poetike otpora nisu bile jednoobrazne. U ovom odlomku vidjet ćemo neke primjere toga. Međutim, također vrijedi primijetiti da književni otpor nije uključivao samo pitanje poetike. Utjecao je na svakodnevnicu ljudi, karijeru, zdravlje, i u nekim ekstremnim slučajevima koštao je život neke autore (poput slučaja Grzegorza Przemyka  kojeg je 1983. ubila policija). No cilj ove nastavne jedinice je interpretirati tekstove u svjetlu i kontekstu povijesnih događanja, a ne povijesna događanja u svjetlu tekstova. Stoga ćemo u zadnjem dijelu ove nastavne jedinice vidjeti neke estetske forme opozicijske književnosti i ponudit ćemo dva konkretna teksta za interpretaciju.

Neki tekstovi predstavljaju konkretne kritike sustava, dok neki slave ili komemoriraju disidentskog heroja (npr. mađarskog premijera Imru Nagya za vrijeme revolucije 1956. godine, koji je bio osuđen na smrt 1958.) Mađarski pjesnik Gáspár Nagy (važna opozicijska figura u književnosti) objavio je pjesmu protiv restrikcija slobode tiska i još jednu drugu koja je bila čisti poziv za ponovni ukop Imre Nagya. Obje su pjesme bile cenzurirane.

Neki tekstovi javno optužuju djela tvrde režimske represije poput knjige Gherla Rumunja Paula Gome koja govori o njegovom pritvoru ili knjige Pitesti Virgila Ierunce koja predstavlja “preodgoj” putem mučenja koristeći narative bivših zatvorenika. Ova djela bila su objavljena u ne-socijalističkim zemljama.

Drugi su tekstovi ispitivali granice cenzure. Npr. pjesma za djecu Ane Bladiane koja govori o njezinom vlastitom mačku, Arpagicu. On je opisan “kao superzvijezda kome svi kliču, koga svi pozdravljaju s tradicionalnim kruhom i solju uz veliku pompu kamo god pošao. dok svi oko njega slušaju njegove naredbe.” Ove scene podsjećale su ljude na Ceauşescuove (rumunjski diktator) radne posjete posvuda po zemlji.

Ana Bladiana, izvor: http://www.bloodaxebooks.com/ecs/category/ana-blandiana

Neke bi pjesme iskliznule cenzuri i bile objavljene jer cenzori nisu razumjeli čistu opozicijsku poruku teksta. Ovo je bio slučaj s pjesmom Gerharda Ortinaua: Ulična balada o deset dijelova govora o tradicionalnoj gramatici  koju je napisao na njemačkom jeziku. Njezino objavljivanje bilo je moguće također zahvaljujući liberalizaciji i relativnoj autonomiji kulturnih institucija u Rumunjskoj tijekom kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Pjesma opisuje diktaturu preko metafora i igra riječi, s apsurdnim izjavama poput “zamjenica je bila uhapšena”, a nekonformizam je izražen i preko slovkanja, poput izbjegavanja uobičajenog pravila da se imenice u njemačkom jeziku pišu velikim slovom.

Drugi tekstovi nisu bili tako direktni u svojoj kritici političkog režima. Koristili su suptilnije alegorije, metafore i figurativne izraze koji su sadržavali disidentske poruke: npr. tekstovi koji su ponuđeni na kraju ovoga dijela, ili samizdatsko djelo Petka Ogoyskog u kojem je kritika sakrivena u obliku alegorijskih pučkih pripovijedaka, viceva, pjesama i aforizama. U drugim slučajevima indirektnog otpora, odabran i predstavljen sadržaj ej bio drugačiji od onoga što se očekivalo po partijskim smjernicama (nacionalne vrijednosti i dimenzije naspram internacionalizacije; naglašena osobna i individualna sloboda, itd.).

Jedna od samizdatih publikacija Petka Ogoyskog: Tritsvetie. Trohi ot hlyab. Stihove i aforizmi [“Tricolour. Bread Crumbs. Poems and Aphorisms”] Sofia, 1981.). Izvor: Anelia Kassabova

Rukopis pjesme Knutsa Skujenieksa napisane u pritvoru iz koje je nastala zbirka pjesama “Sjeme u snijegu”. Izvor: Nacionalna knjižnica Latvije.

Druga metoda književnog otpora bilo je prevođenje strane književnosti koja je predstavljala različitu estetiku i donosila novi sadržaj u lokalni književni svijet, često ne na liniji službene kulturne politike. za to je zanimljiv primjer bivši predsjednik države Árpád Göncz koji je pored drugih disidentskih aktivnosti prevodio mnoge autore i tekstove, uključujući Tolkinovog Gospodara prstenova.

Konačno, čista estetska opozicija bila je također prisutna za vrijeme državnog socijalizma. To je značilo kritiziranje socijalističkog realizma i skiciranje druge vrste estetike, ili jednostavno slijeđenje druge poetike kao autora. Što se tiče kritike socijalističkog realizma, već smo spomenuli članak  Andreia Siniavskog u kojem je odbio ideju da književnost ne bi trebala samo sudjelovati u društvenom aktivizmu, već bi trebala tražiti da se definira i transformira realnost. Druga slična vrsta opozicije predstavljena je u Manifestu socijalističkog nadrealizma. Ovaj manifest sadržava element promjene i društvene transformacije socijalističkih estetika, ali ih povezuje s iracionalnom, razdraganom spontanošću. Treći pristup slijedi podzemni časopis ‘brulion’ koji je osporavao i socijalistički režim i disidentsku supkulturu prihvaćanjem postmodernizma (karakteriziranog propitivanjem humanizma modernosti s fragmentacijom, tekstualnim igrama, odbijanjem evidentnih značenja, paradoksom, nepouzdanim naratorima, autorskom autoreferentnošću).

brulion: književni i kulturni časopis. Iz zbirke poljskih “underground” publikacija u Poljskoj knjižnicu POSK u Londonu.

Bilo je mnogo autora koji su se preko svoga djela snažno suprotstavljali smjernicama službene estetike. Između ostalih, vrijedi spomenuti postmoderne, tekstualno fragmentirane romane Pétera Esterházyja  ili subverzivno, samorefleksivni i “anti-estetički” stil  Györgyja Petrija (on je bio važna ikona opozicije i samizdat književnosti sedamdesetih i osamdesetih godina u Mađarskoj), ili predstave “ludog pjesnika”  Jiříja Fiala , čiji se neovisni životni stil može smatrati protestom.

Molim te, pročitaj sljedeće tri pjesme u Dodatku:

Vizma Belševica: Zapisi o Henriku de Lettisu na marginama Livonske kronike

Edvard Kocbek: Mikrofon u zidu

Knuts Skujenieks: Maslačku koji cvate u studenom

Svaka od njih ima izvjesnu opozicijsku dimenziju izraženu na prilično različite načine:

Vizma Belševica: Zapisi o Henriku de Lettisu na marginama Livonske kronik

Rolf Ekmanis piše o Belševicinoj pjesmi: “ [Pjesma] stavlja intenzivan, optužujući pjesnički komentar pored pobožne trinaestostoljetne kronike i priča priču o pljačkanju, paležu, silovanju i ubojstvu koje je maloj naciji nanijela velika i moćna nacije u ime ideologije – ovdje kršćanstva. (…) Smatra se da je Livonska kronika, poznata na izvornom latinskom jeziku kao Heinrici Chronicon Livoniae, napisana između 1225. i 1227. godine i opisuje uglavnom napredovanje njemačkog osvajanja Livonije između 1180. i 1227. godine. Premda se događaji zbivaju prije nekih osamsto godina, Belševicini poetizirani “zapisi” su jasno suvremeni. Citirajući latvijskog pjesnika i kritičara Gunara Saliņša među elementima koji daju Belševicinoj priči izuzetnu suvremenost je “konspirativna žurnost s kojom Henrik zaokuplja čitatelja. U ovome se Belševicina koncepcija uvelike razlikuje od načina na koji se većina ostalih latvijskih pjesnika bavila sličnom povijesnom građom. Dok tradicionalne herojske epske balade, bez obzira kako sjajno napisane, obično predstavljaju prošlost kao nešto vrijedno spomena, a ipak udaljeno i neiskupljivo, Belševicina pjesma pruža/donosi povijest s neposrednošću emitiranja vijesti o trenutnoj političkoj i osobnoj krizi.”

Što za tebe znači “pisanje bilješki na marginama”? Jesi li ikada to učinio, pogotovo da napišeš drugačiju interpretaciju od originalnog teksta? S kojim ili kakvim tekstom? Kako se ovi zapisi u pjesmi razlikuju od “originala” i što ova različitost govori o režimu? Kako može književnost ponuditi mogućnost da se piše ili izražava mišljenje koje je u suprotnosti sa službenim tumačenjima? Koje su granice ove vrste izraza?

Edvard Kocbek: Mikrofon u zidu

Edvard Kocbek bio je slovenski kršćanski socijalist koji se pridružio Titovom partizanskom pokretu otpora. Pao je iz političke milosti godine 1952. zbog svoje zbirke novela Strah i hrabrost, koja je sadržavala priče o moralnim dilemama partizanskog pokreta (nešto što se nije propitivalo u Titovo doba). Tijekom sljedećih desetljeća trpio je od cenzure i nadzora. Njegova situacija je grafički prikazana u pjesmi “Mikrofon u zidu”.

Posveti posebnu pažnju slikama šutnje i (povišenog) glasa u pjesmi. jesi li ikad imao slično iskustvo (ili si čuo o sličnom iskustvu od drugih) kada si sam (ili oni) bio prisiljen šutjeti ili si sam (ili oni) ostao šutjeti kao oblik otpora, a ti (oni) si htio reći: “dolazi moje vrijeme,/sramotim te i psujem,/prikrivač, obmanjivač, trovač,…” i “jesam to što jesam”… Kako je to iskustvo drugačije od onoga opisanoga u pjesmi? Razmotri također povijesne okolnosti nastanka pjesme. Što čini osvetu u pjesmi? U kojem smislu pjesma može biti osveta (promisli i o dugoročnom karakteru i re-interpretacijama pjesničkih tekstova)?

Knuts Skujenieks:Maslačku koji cvate u studenom

Kao što je gore spomenuto, Knuts Skujenieks je pisao pjesme u gulagu za vrijeme svog pritvora između 1963. i 1969. To je vrlo različita vrsta opozicijske književnosti. Ova pjesma nije direktni protest kao prve dvije. Kao što je pjesnik napisao (citirano u registru): “Inicijalni šok i protest postepeno su se pretvorili u borbu u zatvoru unutar mene samoga”.

Kako metafora cvjetajućeg maslačka izražava ovu unutarnju borbu? Što znači “dom” u ovoj situaciji zatvora? Koja vrsta osobnog otpora i opozicije je opisana u ovoj slici? Možeš li je povezati sa svojim iskustvom otpora? Kako je ova pjesma mogla biti opozicijska ako je bila objavljena tijekom sedamdesetih godina u Litvi? Kako bi se (objavljeni tekst) razlikovao od otpora koji je pjesnik izrazio u pjesmi?

Zadaci:

• Ako si proučavao Orwellov roman 1984, pokušaj analizirati kako su se mehanizmi propagande koji su u njemu opisani mogli primijeniti na propagandne tekstove koje si sam pronašao.
• Napiši (individualno ili u grupi) parodiju propagandnog pjesništva.
• Potraži u registru pisce koji su bili dio tvoga školskog programa književnosti (u tvojoj zemlji) i pogledaj u kojem su kontekstu spomenuti. Kakav je bio njihov odnos s režimom? Pripremi pisani ili usmeni sažetak.
• Grupni projekt: pretraži periodiku ili kratke romane (individualno ili u grupi): odaberi temu (može biti nešto tekuće) o čemu bi volio izraziti kritičko mišljenje i kreiraj nešto što izražava otpor ili opoziciju. Nakon što to pročitaš, raspravi s drugima kako bi se to moglo razlikovati od opozicijske književnosti koju si proučavao. Pokušaj pronaći tekuće primjere “opozicijske književnosti” i učini isto. Pokušaj identificirati neke poznate značajke opozicijske književnosti u razdoblju socijalizma.

Dodaci: tekstovi

Stihovi u sjećanje na revoluciju

(odlomak)

The autumnal mist in the walls of the street

was swiftly broken by metal files of automobiles,

and red banners, of which there were thousands,

above the heads of the crowd fused into a blazing fire,

and those were not long telescopes on the lookout tower,

nor was there hardly a bearded astronomer,

those were gun carriages of cannons, as Red Guardists sought

to tear down to its foundations the old order,

and on the horizon, on street pavement, and in poor soil,

as well as in the human palm,

they discovered the five-pointed star, which will shine

like the morning star from afar,

it was no dormant volcano that erupted and yet Europe

trembled,

and rattle did the windows of governments and departments,

it was no lava, which was flowing tepid all about in streams,

it was blood, blood, blood of humans,

to that polyphonic melody we listened with piety,

and fools in those days we did not believe,

thinking that all this was not at all possible,

that it was not force, but that it was a miracle,

and when overnight within reach

a new land suddenly emerged,

we thought it was a mirage.

(…)

[Izvor: Seifert, J. (1999). Early Poetry of Jaroslav Seifert. Northwestern University Press]

Čovjek sjekira

(odlomak)

– Come on, blow down the capital, do not wail,

do not cry for any small shards!

If you hit around the fate,

the genteel peasantry screams –

the wide ax smiles.

[my own literal translation]

Angažman

(odlomak)

I’ve been employed for too long

I don’t want to be employed anymore

I have also been employed too long

yes

with you

also with you

I am no longer employed

I am not employed either

yes yes, me neither

in vain, who was once employed

remains employed forever

[Izvor: http://cultural-opposition.eu/courage/individual/n25267]

Da sam ja ruža…

(odlomak)

If I was a street, dear, I’d be always pristine.

Every blessed night, in the light I would bathe.

And if one day tanks stomped their tracks upon me.

With a cry, the earth would collapse underneath me.

If I was a flag, dear, you’d never see me waving.

I’d be wrathful with all the wind around me.

I’d only be happy if they stretched me tightly.

So, I wouldn’t be the play-thing of all the winds (another version: the Eastern winds) around me.

[Izvor: https://lyricstranslate.com/en/ha-en-rozsa-volnek-if-i-was-rose.html#ixzz5ImLJpbKZ]

Adam Ważyk: Pjesma za odrasle

14.

They shouted at the ritualists,

they instructed,

enlightened, and

shamed the ritualists.

They sought the aid of literature,

that five-year-old youngster,

which should be educated

and which should educate.

Is a ritualist an enemy?

A ritualist is not an enemy,

a ritualist must be instructed,

he must be enlightened,

he must be shamed,

he must be convinced.

We must educate.

They have changed people into preachers.

I have heard a wise lecture:

“Without properly distributed economic incentives,

we’ll not make technical progress.”

These are the words of a Marxist.

This is the knowledge of real laws,

the end of utopia.

There will be no novels about ritualists,

but there will be novels about the troubles of inventors,

about anxieties which move all of us.

This is my naked poem

before it matures

into troubles, colors, and odors of the earth.

15.

There are people tired of work,

there are people from Nowa Huta

who have never been in a theater,

there are Polish apples unobtainable by Polish children,

there are children scorned by criminal doctors,

there are boys forced to lie,

there are girls forced to lie,

there are old wives thrown out of homes by their husbands,

there are exhausted people, suffering from angina pectoris,

there are people who are blackened and spat at,

there are people who are robbed in the streets

by thugs for whom legal definitions are sought,

there are people waiting for papers,

there are people waiting for justice,

there are people who have been waiting for a long time.

On this earth we appeal on behalf of people

who are exhausted from work,

we appeal for locks that fit the door,

for rooms with windows,

for walls which do not rot,

for contempt for papers,

for a holy human time,

for a safe home,

for a simple distinction between words and deeds.

We appeal for this on the earth,

for which we did not gamble with dice,

for which a million people died in battles,

we appeal for bright truth and the corn of freedom,

for a flaming reason,

for a flaming reason,

we appeal daily,

we appeal through our Party.

[Izvor: http://konicki.com/blog2/2009/06/04/june-4-a-poem-for-adults-by-adam-wazyk/]

Vizma Belševica:

Zapisi o Henriku de Lettisu na marginama Livonske kronike

[Izvor: http://www.lituanus.org/1970/70_1_03.htm ]

Edvard Kocbek:

Mikrofon u zidu

Tako, sada smo sami,

nema više nikoga osim nas.

Ipak te neću ostaviti,

nećeš se odmoriti i smiriti,

sada tek počinje tvoj posao,

slušat ćeš moju šutnju,

moja šutnja je rječitija,

u njoj si osuđen na ponor istine.

Slušaj sada kao što još nisi,

zvijer bez očiju i jezika,

avet jedino s ušima.

Moj duh govori bez glasa,

nečujno viče i urliče

od radosti što si ovdje

i što ne čuješ, Velika Sumnjo,

pohlepna za otkrivenjima.

Moja šutnja otvara knjige

i opasne rukopise,

rječnike i proroke,

stare istine i zakone,

zgode o vjernosti i mukama,

ne možeš se odmoriti,

moraš gutati, užasno proždireš,

sve jače se daviš,

uho ti je sve umornije,

a ipak me ne možeš prekinuti

i ništa mi ne možeš odgovoriti,

dolazi moje vrijeme,

sramotim te i psujem,

prikrivač, obmanjivač, trovač,

oskvrnitelj, sužanj, sotona,

stroj, smrt, smrt,

proždireš svoju sramotu

i ne možeš prestati

i odgovoriti mi,

jer si avet,

jer imaš samo uši

i samo izdajnički trbuh,

a nemaš jezika ni istine,

ne možeš mi reći slabić,

ne možeš mi reći silnik,

ne možeš izgovoriti milost, očaj,

ne možeš viknuti prestani,

sav si usijan od ropskog bijesa,

pozdravljam te, osakaćeno biće,

kažem ti dobro je da si ovdje,

neizrecivo mi je drago

da si noć i dan u zidu,

prokleti produžetak,

odbačeno uho Velike Sumnje,

pakleni trbuh neljudske sile

koji noć i dan podrhtava od slabosti,

sada si probudio moju moć,

moju jedinstvenu i nepodijeljenu moć

ne mogu ti predbaciti

ništa drugo do sama sebe,

jesam to što jesam,

nemir i traženje,

otvorenost i bol,

neprestano jedno te isto,

vjera, ufanje, ljubav,

tvoja velika protusumnja,

jesam to što jesam,

ne možeš me razdijeliti

i učiniti me dvojnikom,

nikada me nećeš uhvatiti

u laži ili računu,

nikada nećeš biti krvnik moje savjesti,

neprestano ćeš proždirati moju radost

te tu i tamo moju žalost,

zato što si mi neprijatelj,

moj neplodni bližnji,

do te mjere drugačiji i nečovječan

da se ne možeš istrgnuti s lanca

ni poludjeti ili počiniti samoubojstvo.

Sada vidim

da sam te izmučio,

tvoj rep se umirio,

ali to je tek početak

moje osvete_r

moja prava osveta je pjesma,

nikad me nećeš otkriti i prepoznati, nijedno svjetlo ne svijetli ušima,

uši su oživjele s vjetrom

i s nestajanjem

i s nestajanjem će utihnuti,

a ja sam jezik-plamen,

oganj koji se upalio

i neće prestati plamtjeti

i paliti.

Prijevod: Božidar Brezinščak Bagola

Izvor: str. 81-84

Knuts Skujenieks:

Maslačku koji cvate u studenom

If you know you must bloom

Don’t ask if the time has come

Don’t ask if the time has gone

If you know you must bloom

Heed the voice coursing in you

When sap disturbs your roots

When your greenness torments you

Heed the voice coursing in you

Lift up your yellow crown

Muddle plans and calendars

Muddle rules, muddle minds

Lift up your yellow crown

With you, we feel we are home

You bloomed unasked

You bloom unasking

With you, we feel we are home

[Izvor: Knuts Skujenieks: Seed in Snow. Lannan BOA Editions, 2016, translated by Bitite Vinklers]

^[1] Izvor: https://www.marxists.org/archive/gorky-maxim/1934/soviet-literature.htm

Igre