COURAGE

povezivanje zbirki

autor György Mészáros

Vjera, crkve (zajednice) i režim

„Vjera je opijum za narod“. To je jedna od najcitiranijih rečenica Karla Marxa. Marx je želio analizirati na koji način vjera funkcionira kao ideologija koja pomaže prihvaćanju hijerarhijskih struktura u  društvu. Kasnije je ta filozofska analiza bila korištena kao ideološko opravdanje za politiku socijalističkih režima protiv vjere i crkava. Istina je da je jedna od temelja za takvu politiku bila ateistička ideologija koja je vjeru zamislila kao negativan čimbenik u izgradnji socijalističkog društva. S druge strane, ta politika bila je vezana uz vrlo složene povijesne čimbenike i društvene okolnosti, a njih nisu pokretale isključivo ideologije. Neki od tih čimbenika bili su:

• utjecaj SSSR-a (uključujući politiku protiv crkava ili u slučaju Rumunjske i Jugoslavije izgradnja dobrih odnosa s Pravoslavnom crkvom nasuprot lošim odnosima s Katoličkom crkvom)
• jak društveni i politički utjecaj crkava  te posjedovanje značajnih imanja određenih crkava prije 1945. (zbog socijalističkog gospodarstva utemeljenog na državnom odnosno društvenom vlasništvu, država je nacionalizirala crkvene posjede)
• važnost utjecanja na mentalni sklop stanovništva (posebno radničke klase)
• potreba za razvojem nove, kolaborantske elite

Ta politika može se sagledavati kroz političko djelovanje protiv vjerskih zajednica zbog političkih razloga (nekada čak više nego ideoloških). Takvu interpretaciju podržava činjenica da su postojale vrlo različite strategije djelovanja prema vjerskim zajednicama ovisno o vremenu i prostoru. Nemoguće je ocrtati samo jedan model za cijeli prostor za cijelo promatrano razdoblje. Npr. u Rumunjskoj su nakon 1947. država i Komunistička partija smatrale Rumunjsku pravoslavnu crkvu saveznicom koja može pomoći u izgradnji dobrih odnosa sa SSSR-om kroz svoje veze s Ruskom pravoslavnom crkvom. U Jugoslaviji je Komunistička partija Jugoslavije ocijenila sebi korisnim obnoviti strukturu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, demontiranu tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je poglavar Katoličke crkve, papa, rezidirao u Vatikanu i bio izvan dosega komunističkih režima tako je on bez iznimke bio smatran opasnim protivnikom režima, što se prenosilo na cijelu Katoličku crkvu, čiji su brojni redovi (Isusovci, franjevci, salezijanci) također imali svoja sjedišta u Rimu. Zbog uklopljenosti Rima u Zapad ona je bila doživljavana nositeljicom opasnih zapadnih utjecaja. Protestantske crkve nisu bile centralizirane, a pravoslavne crkve su bile organizirane u vlastite nacionalne patrijarhate.

Zanimljivo je uočiti koliko su različiti bili drugi čimbenici u vezi s vjerskim pitanjima. Zbirka o vjerskim zajednicama Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj spominje poticanje na nacionalnu mržnju kao oblik „neprijateljske djelatnosti“ Crkve. Premda je to naravno iskrivljen pogled na ono što se događalo u crkvama, istina je da su nacionalne i vjerska obilježja često bila povezana. Slučaj turske zajednice u Bugarskoj pruža ne samo primjer takve veze, nego pokazuje koliko se odnos režima s vremenom iz temelja mijenjao.

Unatoč različitim pristupima, postojale su tipične strategije od strane režima i tipične strategije (načini nošenja s okolnostima) samih vjerskih zajednica. Potonje su dio šire povijesti kulturne opozicije u kojoj su vjerske zajednice igrale važnu ulogu u svim zemljama. Cilj ove lekcije je pomoći razumjeti neke tipične strategije socijalističkih  režima prema vjeri i  vjerskim zajednicama i proučiti različite načine kulturne opozicije tih zajednica kao primjere.

Kontrola i ograničenja

U svakoj od zemalja uključenih u projekt postojala je odlučnost režima da kontrolira različite vjerske zajednice i ograniči njihovu djelatnost. Većina crkvenih posjeda i ustanova je bila nacionalizirana, obrazovne mogućnosti su ograničene. Npr. u Hrvatskoj je Katolički bogoslovni fakultet, jedan od tri fakulteta s kojima je osnovano Zagrebačko sveučilište 1874. bio isključen iz sastava Sveučilišta 1952. Crkveni tisak stavljen je pod strogi nadzor, a vrlo često je i crkvena hijerarhija stavljana pod kontrolu. Npr. u Hrvatskoj su stavljani prislušni uređaji i umetani doušnici na biskupske sastanke i rezidencije. Režim je predstavljao ograničenja i progon vjerskih zajednica u pogledu slobode djelovanja i vlasništva kao modernizacijski projekt koji je razdvajao crkvu i državu. U stvarnosti, država i Partija su kroz kontrolu vjerskih zajednica i drastično ograničavanje njihove autonomije stavljale te iste vjerske zajednice pod vlastitu kontrolu. Sloboda pojedinaca da prakticiraju svoju vjeru bila je također ograničena. Jedna od tipičnih mjera, bilo je ukidanje pojedinih vjerskih zajednica. Npr. Grkokatolička crkva u Rumunjskoj je prisilno priključena Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi (vidi slučaj Cornee Doine). Katolički vjerski redovi poput isusovaca, franjevaca i salezijanaca zabranjeni su u Čehoslovačkoj i  u sovjetskim republikama. Manje crkve i pokreti, često smatrani sektama, bili su također stavljani izvan zakona (npr. grupa Opće bijelo bratstvo u Bugarskoj). U Mađarskoj samo su tri muška crkvena reda (benediktinci, franjevci i pijaristi) i jedan ženski (školske sestre) dobila odobrenje za nastavak djelovanja s po dvije konfesionalne škole ostavljene svakom od redova. U drugim zemljama poput Poljske i Jugoslavije redovi su mogli nastaviti djelovati, ali s raznim ograničenjima: npr. nisu mogli posjedovati škole. Službe državne sigurnosti često su nadzirale i kontrolirale vjerske zajednice i arhivirale podatke o njihovim „opasnim“ aktivnostima. Primjer takva djelovanja imamo u Hrvatskoj (zbirka Službe državne sigurnosti). Zanimljive podatke o nadzoru nad „sektama“ (kršćanskim zajednicama) moguće je naći u Mađarskoj. Državna sigurnost u Mađarskoj novačila je doušnike među vjerskim vođama i stvarala atmosferu straha u kojoj nije bilo moguće sa sigurnošću znati ne podnosi li neki drugi član ili vođa vjerske zajednice izvješća o njihovim razgovorima i djelatnosti. U nekim zemljama, stvoreni su drugačiji mehanizmi nadzora s manje ograničenja, što je bilo posebno karakteristično za razdoblje konsolidacije. S izborom Ivana XXIII, Sveta Stolica je promijenila svoju politiku i pokušala je surađivati sa socijalističkim zemljama, taj novi smjer nazvan je Istočnom politikom Svete Stolice za što se rabi i njemački izraz Ostpolitik. Primjer djelovanja u razdoblju konsolidacije režima je Komisija za vjerske zajednice Skupštine općine Vinkovci, koja je pratila aktivnosti vjerskih zajednica, a kasnije je promicala dijalog između crkve i države.

No, treba primijetiti da je u drugim državama (posebno u SSSR-u) represivna kontrola ostala snažna, čak i u tom razdoblju. Određenim konfesijama uskraćeno je  pravo na postojanje i bile su prepuštene pripajanju od strane drugih zajednica (poput već spomenutih grkokatolika u Rumunjskoj i grkokatolika u Ukrajini pripojenih pravoslavlju odnosno pentekostalaca u Latviji koji su prisiljeni pripojiti se baptistima) ili ih e jednostavno tretiralo kao ilegalne sekte.

U nekoliko zemalja državne vlasti kontrolirale su i imenovanja i rad katoličkih biskupa. U Mađarskoj je primjerice rad svakog katoličkog biskupa kontrolirao državni službenik kojega je imenovao Državni ured za vjerske poslove. U katoličkom žargonu ti službenici su bili poznati kao „brkati biskupi“ (katolički svećenici u pravilu nisu nosili brkove, pa je taj izraz ukazivao da je državni službenik laik, koji je vodio dijecezu poput biskupa).

Osim nadziranja crkvi, država i Partija vodile su protuvjersku propagandu, oslikavajući crkve, crkvene vođe i vjerska uvjerenja u negativnom svjetlu. Primjeri sovjetske protuvjerske propagande su dostupni.

Progon

Kontrola i progon su se izmjenjivali, premda je teško uvijek jasno razdvojiti kontrolu od progona. Smrtne kazne, ubijanja, deportacije, osude i mučenja vjerskih vođa i uglednih članova zajednica u svakom slučaju treba smatrati progonom. Neki od kontrolnih mehanizama spomenutih u prethodnom poglavlju popraćeni su jasnim progonima, poput prisilnog priključenja Grkokatoličke crkve u Transilvaniji Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi ili ukidanja vjerskih redova u Čehoslovačkoj i Mađarskoj s deportacijama, premještanjima i osudama. Vjerske velikodostojnike se često osuđivalo na montiranim, javnim sudskim procesima, npr. Józsefa Mindszentyja u Mađarskoj, Alojzija Stepinca u Hrvatskoj, odnosno Josefa Berana u Češkoj. Nekada se zatvaralo bez suđenja, npr. primasa Poljske Stefana Wyszyńskog. Mindszenty i Stepinac su postali simbolima otpora komunističkom režimu.

U većini zemalja otvoreni progon bio je prisutniji na početku zaključno s 1950.-ima, kada su se tek uspostavljale komunističke diktature jer tada je trebalo slomiti otpor crkve. Ovaj dokument iz Hrvatske donosi pregled vjerskih službenika osuđenih u Hrvatskoj od 1944. Do 1951. klerici i ostali vjernici bili su zatvarani, mučeni, deportirani ili napadani čak na ulici poput ljubljanskog biskupa Antona Vovka kojeg su komunistički batinaši napali na kolodvoru 1952., polili benzinom i živoga zapalili što je bilo dio kampanje protiv katoličkih biskupa tako da su iste godine u Hrvatskoj fizički napadnuti šibenski biskup Ćiril Banić, hvarski biskup Miho Pušić, senjski biskup Josip Pavlišić, zagrebački pomoćni biskup Ivan Salis-Seewis i drugi, npr. u BiH. Živko Kustić je osuđen na sudu 1975. zbog objavljenog članka, a Smiljana Rendić je višekratno otpuštana s poslova u državnim poduzećima i u konačnici prisilno umirovljena, da bi 1972. bila sudski osuđena zbog verbalnog delikta. No, progoni su ostali jako, posebno u državama SSSR-a, a pogubljenja, ubojstva i osude događale su se sve do kraja socijalizma. Npr. poljski svećenik Jerzy Popiełuszko ubijen je 1984.

Koegzistencija i suradnja

Unatoč ograničenjima i prijetnji eliminacijom, vjerske zajednice nastavile su živjeti pod socijalističkim režimima. Uz otpor i oporbu, zajednice su bile sposobne pronaći načine kako preživjeti, supostojati pa čak i surađivati sa sustavom. Čak i pod teškim uvjetima, bilo je pokušaja pronalaženja načina za suživot, što pokazuje pismo iz 1959., litavskog svećenika, oca Aliulisa.

Otac Aliulis Vaclovas

Različite strategije koegzistencije su bile:

• nastavljanje rada u postojećim institucijama i organizacijama (crkvama, školama, bogoslovnim fakultetima, zakonitim crkvenim organizacijama i odborima)
• čuvanje sjećanja: arhiviranje (Arhiv Saske crkve i Emilian Cioran u Rumunjskoj)
• dopušteni tisak i izdavačka djelatnost (Glas koncila i Kršćanska sadašnjost u Hrvatskoj)
• gradnja novih crkava ili restauracija starih poput Crne crkve u Braşovu

Crni toranj i Crna crkva u Brasovu u Braşovu, 1936

(https://orasulmemorabil.ro/biserica-neagra-4/ )

U potonjoj zbirci moguće je pratiti različite strategije režima prema vjerskoj zajednici: ograničenja, kontrolu, trpeljivost i suradnju. Priča predstavlja rijedak primjer da je režim dopustio nacionalnoj manjini vođenje vlastite inicijative, a reprezentativan je i za veze između religioznosti i etniciteta.

Neki vjerski vođe i predstavnici gledali su preko samog opstanka i suživote u smjeru suradnje s režimom. U više zemalja (Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, BiH), stvorena su primjerice udruženja katoličkih svećenika koja su trebala poslužiti za izgradnju nacionalne crkve lojalne režimu, a nasuprot Svetoj Stolici i samim domaćim biskupima. U tim pokretima bilo je pojedinaca s različitim pogledima, od onih sklonih nekim komunističkim idejama npr. Svetozar Rittig u Hrvatskoj, preko onih koji su tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavili dodir s Komunističkom partijom i onih koji su u takva udruženja ušli zbog podlijeganja mučenju ili torturi do onih koji su se pridružili zbog sukoba sa svojim biskupom, a znatan je bio broj onih koji su se odlučili na strategiju preživljavanja kroz društvo „Dobri pastir“ u BiH na način da se po vlastitim riječima „majmuniraju“ kako bi zadovoljili zahtjeve režima vjerujući da će zauzvrat osigurati dovoljno autonomije svojem djelovanju i povećati i broj prilika za crkvene aktivnosti. Druga metoda kolaboracije bila je pristati biti doušnikom službe državne sigurnosti unutar crkve. Godinama kasnije, za nekoliko crkvenih vođa otkriveno je da su bili suradnici tajnih službi. Premda je bitno naglasiti da mađarski kler nije bio natprosječno zastupljen među doušnicima službe državne sigurnosti, brojke u  registru su impresivne, prema Arhivu Mađarske državne sigurnosti, ukupno je u crkvama djelovalo 1799 doušnika, a „oko 1970. godine, preko 60% mađarskog episkopata se sastojalo od informatora, a najmanje 80% mađarskih nadbiskupa imenovanih  nakon 1969. bili su doušnici.“   Szilárd Keresztes, koji je od 1988. do 2007. bio biskup grkokatoličke biskupije, prethodno je bio doušnik. Ta otkrića dovela su do ozbiljnih rasprava u crkvi i društvu o tome kako se nositi s prošlošću podijeljenih vjerskih zajednica tijekom proteklog režima. Progonjeni i progonitelji bili su dio iste vjerske zajednice. Neki su se opirali ponudama za suradnju. Aurel Cioran je primjerice odbio surađivati s rumunjskom službom sigurnosti Securitate premda je država dopustila posjetiti brata u Parizu.

Opozicija i otpor

Osuđeni, mučeni ili ubijeni (poput Mindszentya, Popiełuszkoa i Stepinca) postajali su simboli otpora za različite vrste kulturne opozicije.

Kardinal József Mindszenty

Velečasni Jerzy Popiełuszko

Za vrijeme progona i strogih ograničenja, mnoge vjerske zajednice i njihovi vođe nastavili su rad u ilegali. Tajni život postao je pravilo za mnoge zajednice, čega je zabranjena organizacija kalvinisitičke mladeži iz Pasaréta u Mađarskoj primjer. Redovnici i redovnice su organizirali molitve, sastanke, okupljanja međusobna ili s drugim vjernicima (tajna zato što im je bilo zabranjeno djelovati među mladeži). Postojale su tajne mreže s tajno imenovanim vođama, vjerski samizdat i različite aktivnosti poput duhovnih vježbi skrivenih pod plaštem planinarskih izleta. Te mreže često su imale dodira sa stranim središtima i zajednicama, a za uzvrat su primale određenu pomoć.

Lutka Doine Cornee (Izvor: UB Collection of COURAGE Photographs. Autor: Cristian Pătrășconiu

Bilo je pokušaja komunikacije sa zapadnim svijetom i crkvama, ali nije bilo lagano, jer su granične kontrole bile vrlo stroge. Lutka Doine Cornee u kojoj je disidentica krijumčarila tekstove u inozemstvo opisujući uvjete u kojima je živjela grkokatolička zajednica u Rumunjskoj, je primjer kreativnog rješenja problema.

Doina Cornea (http://epochtimes-romania.com/news/doina-cornea-intotdeauna-vine-o-generatie-care-spala-pacatele-generatiei-anterioare—63704)

Ostali tipovi tajnih zajednica nastavili su postojati i djelovati poput ezoterične grupe Općeg bijelog bratstva i turske manjine u Bugarskoj (potonja se borila za ljudska i vjerska prava).

Nove zajednice su se također rađale. U Mađarskoj su tajni samostan cistercitskih redovnica osnovali Ödön Lénárd i Ágnes Tímár,, a pijarist György Bulányi osnovao je i vodio Bokorsku temeljnu zajednicu. Potonja je bila opsežna i važna zajednica koja je nudila alternativu ako prakticirati katoličku vjeru u sklopu malih temeljnih zajednica. Ta se zajednica istovremeno sukobljavala s mjesnom katoličkom hijerarhijom i Svetom Stolicom u pitanju prigovora savjesti kod služenja vojnog roka.

György Bulányi, 1968

Mnogi od onih koji su radili u svojim zajednicama ili im bili vođama bili su suočeni sa zatvaranjima, deportacijama ili pogubljenjem. Cistercit Ödön Lénard, utemeljitelj samostana u Kismarosu, bio je najduže zatvoreni svećenik  u Mađarskoj. Njegova korespondencija s bratom pokazuje njegov duhovni otpor tijekom zatvorskih godina.

Oporba je često bila pomagana i ohrabrivana iz inozemstva. Emigrantski kler i neke organizacije pokušavale su politički utjecati na vjerske zajednice i promicati vjerska prava u tim zemljama. No, te intervencije nisu uvijek bile dobro primljene od strane članova zajednice u socijalističkim zemljama, kao što pokazuje primjer organizacije Akcija svjetla. Njezine akcije u inozemstvu u korist zajednica u Latviji,  kritizirali su neki vjernici i članovi klera, jer su se bojali da će te pokušaje vlasti iskoristiti kao bi ih progonile odnosno pooštrile kontrolu.

Život Árona Mártona, rimokatoličkog biskupa u Rumunjskoj, pokazuje različite oblike progona, ograničenja i supostojanja. Stavljen je u kućni pritvor 1956. u kojem je ostao do 1967. Nastavio je uporno raditi tijekom različitih razdoblja i postao je simbolom otpora u Rumunjskoj, u kojoj je njegova ličnost nadišla vjerske i narodnosne pregrade.

U kasnom socijalizmu, manji oblik oporbe pojavio se u obliku katoličkih laičkih pokreta poput karizmatika i fokolara. Te zajednice za razliku od temeljnih zajednica nisu nailazile na neprijateljstvo biskupa i klera, premda su ostale relativno neovisne o crkvenoj hijerarhiji. Te zajednice sa svojim prilično autonomnim organizacijama predstavljale su prostore kontrakulture u odnosu na kulturu propisanu od strane države u kasnom socijalizmu. Zbirka Istvána Kamarása, nudi bogate uvide u život tih zajednica i pokreta te socio-kulturni i crkveni kontekst 1980.-ih u Mađarskoj.

Tajno pripremane i tiskane vjerske publikacije bile su česta metoda kulturne oporbe. Dobre primjere vjerskog samizdata predstavljaju zbirka slovačkog samizdata i katolički tisak u Litvi.

Zahvaljujući  kvaliteti publikacija, vjerski samizdat nije privlačio pozornost samo vjernika, već i inteligencije. Na primjer, u novinama Rūpintojėlis  katoličke oporbene mreže bio je i članak o razvoju književnosti u sovjetskoj Litvi.

Još nekoliko inicijativa pokazuje kako je disidentska inteligencija našla veze s vjerskom oporbom u različitim kontekstima. U Litvi je otac Stanislovas stvorio mjesto koje je privuklo mnoge ljude iz redova inteligencije. Njegov rad na restauraciji popraćen filozofskom kulturom stvorio je alternativnu stvarnost.

Otac Stanislovas

Takav neizravan oblik oporbe (povezan ne samo s vjerskim otporom) imao je različite oblike, poput rada oca Stanislovasa ili aktivnosti vezanih za vjersku umjetnost (poput Poljskih tjedana kršćanske kulture i umjetničkog svećeništva) koji su mogli pružiti alternative kontrakulturne prostore autonomije, slobode i oporbe u manje brutalnim godinama režima.

Vjerski događaji su općenito pružali mogućnost za neizravno izražavanje oporbe vladajućem sustavu. Susret mladeži u Nagymarosu u Mađarskoj je bio vrlo tipičan primjer toga. Imao je isključivo vjerski karakter bez izravnih političkih

dimenzija, ali je prenosio različitu moralnost od one koju je propagirala vladajuća Partija i predstavljao je alternativno iskustvo pokreta mladeži nasuprot iskustvu koje je pružala komunistička mladež.

Zadaci:

• pogledaj rezultate istraživanja za izraz „vjerski aktivizam“ u Registru i pokušaj naći primjere različitih strategija, predstavljenih u lekciji: oporba i otpor (tajni sastanci, tajne zajednice, vjerski samizdat, mučeništvo, komunikacija sa svijetom preko granice, organizacija zajednica i pokreta), „meka“ oporba (vjerski pokreti koji nisu u izravnoj oporbi, umjetnička djelatnost, arhiviranje i dokumentiranje); pokoravanje i kolaboracija (svećenička udruženja prijateljska prema režimu, špijuniranje u vjerskim zajednicama, slijeđenje državnih direktiva u vjerskim stvarima); „meka“ suradnja i supostojanje (komunikacija s državom i Partijom, dijalog). Ponekad je moguće aktivnosti kategorizirati pod različitim strategijama.
• pokušaj naći primjere vjerskog izdavaštva i samizdata iz vlastite zemlje u Registru. Napravi kratku prezentaciju različitih publikacija, pokušaj pronaći druge izvore (izvan Registra) i u svojoj prezentaciji iskoristi ono što si već naučio u lekciji o samizdatu
• pogledaj priču o Crnoj crkvi u Registru i napravi kreativnu vizualnu prezentaciju različitih strategija prisutnih u priči, s obje strane i režimske i sa strane zajednice
• prikupi različita mišljenja o vjerskim grupama u svojim kontekstima (obitelj, prijatelji, poznanici) i s pomoću svog nastavnika identificiraj različite stavove prema vjeri (npr. odbijanje, poštovanje prema karitativnoj djelatnosti, poštovanje različitih pogleda, snažno pripadanje određenoj grupi, snažno vrednovanje samo jedne vjerske zajednice nasuprot ostalima, indiferentnost, gledanje na vjeru i vjersku djelatnost kao na štetne za društvo itd.) i njihov odnos prema vjerskim slobodama i u vezi s poštovanjem vjerskog pluralizma. Pokušaj utvrditi sličnosti i razlike između tih stavova i režimskih stavova odnosno interpretacija prema vjeri i vjerskim grupama
• odaberi tipične osobe predstavljene u lekciji (progonjeni redovnik, kolaborant, mučenik, vjerski vođa koji želi suradnju itd.) i s pomoću nastavnika igrajući ulogu pripremi zamišljenu raspravu među tim osobama. Pripremi se za raspravu s argumentima o prednostima i manama te moralnim problemima različitih strategija, a osobe bi trebale predstaviti svoje argumente u raspravi koju bi moderirao moderator.
• skupni projekt: prikupi obavijesti u svom mjesnom okruženju o vjerskim zajednicama, zanimljive priče tijekom socijalističkog razdoblja (koristeći analizu dokumenata, intervjue, književne antologije i sl.) i pripremi spomenicu o vjerskoj oporbi. Spomenice mogu biti vrlo različite: umjetnički rad, proslava, javno predavanje ili okrugli stol organiziran od strane učenika, manja izložba, manji igrokaz i sl. U spomenici treba uključiti obavijesti i saznanja stečena tijekom procesa.
• pogledaj ovu zbirku i pronađi primjere različitih strategija predstavljenih u lekciji.
• komparativno usporedi slučajeve Alojzija Stepinca i Józsefa Mindszetyja?

Ideje za H5P zadaće:

• označi istom bojom države na karti s istom dominantnom crkvom
• poveži slike s imenima i zemljama (Aliulis, Bulányi, Kustić, Lénard, Mindszenty, Popiełuszko, Rendić, Stepinac)
• pronađi kartu žarišta s pitanjima (crkveni redovi nisu smjeli djelovati: Čehoslovačka; osam katoličkih škola: Mađarska; najveći broj ubijenih svećenika: Jugoslavija, ukidanje grkokatoličke crkve: Rumunjska)
• označi svjetove (u tekstu Registra učenik treba označiti imena konfesija)
• osobni kviz: koju vrstu osobe bi odabrao i za koju vrstu strategije vjerske zajednice bi se sam odlučio
• vremenik najvažnijih događaja spomenutih u tekstu
• popuni svijet s jednim od važnih tekstova iz lekcije