Prema svjedočanstvu Marija Matijevića, predmeti u zbirci Velikoga jubileja iz 1976. godine bili su postupno prikupljani u razdoblju od četrdeset godina. Članovi obitelji Matijević i Mihalj (obitelj Matijevićeve supruge Petre) bili su aktivni sudionici velike nacionalne proslave koja se održala u rujnu 1976. u dalmatinskom gradu Solinu, kolijevci srednjovjekovnoga hrvatskog kraljevstva. Članovi obitelji primili su priznanja za svoje sudjelovanje pa većina predmeta iz zbirke potječe iz onoga vremena.
Svoj konačni oblik zbirka je dobila u pripremi i realizaciji izložbe Odjeci zavjeta - četrdeset godina (ne)stalnog srca koju je Mario Matijević postavio 8. listopada 2016. u Solinu prilikom proslave 40. godišnjice ovoga lokalnog događaja. U cilju obogaćivanja obiteljske baštine s dodatnim stvarima, Matijević je od 2014. godine počeo digitalizirati oko 100 odabranih fotografija iz četiri fotoalbuma (od kojih svaki sadrži oko 100 fotografija) koji se danas čuvaju u arhivi župe Gospe od Otoka. Osim toga, Matijević je skenirao materijal iz suvremenoga katoličkog tiska (Glas Koncila, Veritas, Kana) koji je promovirao Jubilej i izvještavao o tom događaju. Isto tako, nabavio je digitaliziranu kopiju VHS filmske snimke samoga događaja (u vlasništvu nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost).
Matijević namjerava učiniti ovu zbirku dijelom većega projekta čiji je cilj očuvanje sjećanja na ove velike događaje u urbanoj povijesti Solina. Od 2017. godine Matijević upravlja zbirkom u ime Društva prijatelja baštine Solina (osnovao ga je sam Matijević), a zbirka se još uvijek čuva u njegovoj kući u Solinu. Zbirka je važna za istraživanje nacionalne povijesti vjerskoga aktivizma u razdoblju socijalističke Hrvatske, a do sada je korištena samo za spomenutu izložbu (2016.). (Intervju s Marijem Matijevićem)
Veliki jubilej bio je velika nacionalna proslava koju je osmislila Hrvatska biskupska konferencija, a organizirala Splitsko-makarska nadbiskupija predvođena nadbiskupom Franom Franićem. Njezin je glavni cilj bio obilježavanje trinaest stoljeća prvih susreta Hrvata sa Svetom Stolicom i tisućite obljetnice smrti hrvatske kraljice Jelene († 8. rujna 976.) koja je dala sagraditi najstarije poznato hrvatsko marijansko svetište i crkvu sv. Stjepana, mauzolej hrvatske kraljevske obitelji na Gospinom otoku u Solinu. Dana 12. rujna 1976. u Solinu se okupilo 100 000 katolika vjernika iz Hrvatske i inozemstva, uključujući i Majku Terezu. Mjesto slavlja predložila je Splitsko-makarska nadbiskupija. Događaj je pratio crkveni dvotjednik Glas Koncila s puno fotografija kako se može vidjeti na naslovnici 19. rujna 1976. godine.
Projekt proslave prvi je put bio zamišljen 1965. godine, no put ka njegovoj provedbi, koja će uskoro postati nacionalna, bio je spor i oprezan. Najprije su bile objavljene samo informacije o proslavi obljetnice gradnje spomenute crkve. Godine 1975., uoči jubilarne godine, najavljena je namjera proslave „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ s proglašavanjem godine Velikog zavjeta [vjernosti Hrvata prema Bogu] što je dokumentirano u brošuri Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i na naslovnici Glasa Koncila od 26. listopada 1975.
Solinski događaj značio je i početak Velike devetnice pod nazivom „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Crkveni autori opravdavali su svoje slavlje isključivo vjerskim, odnosno teološkim argumentima: povezivali su „crkveno-povijesne, euharistijske i marijanske elemente“ koji su bili presudni za „hod u povijesti spasenja Božjeg naroda.“ Glavna namjera bila je obnova vjere Crkve u Hrvata koja se u novije vrijeme suočila s „manifestacijama sekularizacije, urbanizacije, industrijalizacije i ateizacije.“ (NEK, 1984: 23) Takav teološki pogled na povijest bio je suprotstavljen marksističkoj viziji koju je promicala država. Domagoj Šubić u svojim je komentarima na tisućitu godišnjicu svetišta kraljice Jelene za časopis Crkva u svijetu napisao: „Naše shvaćanje povijesti, posebno feudalnih odnosa, priznajemo, nije sklono nekadašnjima, pa prema tome ni posebnom kultu kraljeva i kraljica. No to nipošto ne znači da ćemo se mi danas odreći svoje prošlosti, svog povijesnog korijenja u ovom tlu.“ (Šubić, 1975: 369)
Devetogodišnja slavlja trajala su sve do 1984. godine, kada je 9. svibnja 1984. u Marija Bistrici organiziran posljednji Nacionalni euharistijski kongres kojem je prisustvovalo 400 000 hodočasnika. Na ovom kongresu zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u svojoj je propovijedi javno zagovarao poštivanje ljudskih prava riječima: „Nije to ni opozicija ni neprijateljsko djelovanje, nego dosljedno naviještanje evanđeoske ljubavi i pravde u slobodi.“ (Banac, 2013: 129)
Reakcija režima na zbivanja u Solinu bila je tišina, a manifestacija je ignorirana u službenom tisku. Službeni stav hrvatskoga povjerenika za vjerske poslove Ivana Lalića bio je da su „sve crkvene aktivnosti bile strogo vjerske i stoga zakonite.“ (Perica, 2000: 547) Ipak, povjerljivi dokument iz redova Saveza komunista Dalmacije označio je solinsku proslavu kao „nacionalističku eskalaciju i regrupiranje poraženih nacionalističkih snaga oko Katoličke Crkve.“ (Perica, 2000: 547) Historiografska vrednovanja Velike devetnice naglašavaju činjenicu da su ove velike pastoralne mobilizacije pripomogle pripremanju puta za neovisnost Hrvatske. (Banac, 2013: 121 i Perić, 2000: 563) Prema mišljenju Ive Banca, „hodočašća su bila najveći religijski mediji otpora vlastima, ali ujedno i najbolji izraz političkoga katolicizma.” (Banac, 2013: 128) Mario Matijević vidi masovnu mobilizaciju kao nastavak hrvatskoga proljeća: „Pokret [proslave Velikog jubileja] treba gledati u svjetlu hrvatskog proljeća i buđenja nacionalnog identiteta, što je izazvalo brojna [kasnija] događanja, kao što su proslave u Kninu i Ninu.“ U samostalnoj Hrvatskoj pokret se ugasio. (Intervju s Marijem Matijevićem)
Povjesničar religije Vjekoslav Perica izričito tumači Veliku devetnicu kao „nacionalistički masovni pokret“, „simboličku revoluciju“ pod pokroviteljstvom „klerikalnih snaga“: „Nakon neuspjeha svjetovne liberalne hrvatske nacionalističke revolucije (1967. ̶ 1971.), Katolička Crkva u Hrvata preuzela je upravljanje hrvatskim pitanjem. Kao revolucija u stvaranju, Velika devetnica – „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ - promicala je političku agendu kroz vjerski ritual i nanovo ispisivanje povijesti hrvatskog naroda.“ (Perica, 2000: 562)
Za novinara i publicista Darka Hudelista Velika devetnica ili „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ bio je crkveni pokret koji je „senzibilizirao najšire hrvatskoga pučanstva (dakako, ponajprije vjernike) za velike, tektonske promjene (i u svijetu, i u Jugoslaviji) što će ubrzo nastupiti.“ (Hudelist, 2015) Za Hudelista pokret je bio neka vrsta „mirne ofenzive Katoličke Crkve“ u Jugoslaviji. (Hudelist, 2015)
S druge strane, crkveni teolozi na čelu s Tomislavom Šagi-Bunićem, koji je napisao biskupsku poslanicu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata (1976.), oštro su odbili bilo kakvu mogućnost poticanja prekomjernoga nacionalizma (za koji se Crkvu optuživalo od vremena suzbijanja hrvatskoga proljeća 1971. ̶ 1972.). u suvremenim katoličkim učenjima: „Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. Drugi Vatikanski koncil (1962. ̶ 1965.) našao je također za shodno da upozori vjernike da se čuvaju „pretjeranog nacionalizma“ (Dekret o misijama, čl. 15,6), a i Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi.” (Šagi-Bunić, 2013: 226)
I dalje: „… nacionalizam je bar sumnjiv u očima katolika, ali nipošto nije sumnjiva ljubav prema domovini i prema narodu, nije sumnjiv patriotizam, nego je upravo dužnost svakog vjernika da gaji ljubav prema domovini, samo bez zadrtosti, kako kaže Koncil (Gaudium et spes, 75,4).“ (Šagi-Bunić 2013: 231)
