Oblikovanje sigurnosno-obavještajnog sustava buduće komunističke Jugoslavije započelo je u okviru partizanskog pokreta 1941. godine, a formalnim datumom osnivanja obavještajne službe smatra se 13. svibnja 1944. godine, kada je osnovano Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). Nakon donošenja Ustava FNRJ 31. siječnja 1946. godine, započela je njezina reorganizacija razdvajanjem na civilnu i vojnu službu. Dio OZNE, Odsjek II koji se bavio sigurnosnom i protuobavještajnom djelatnošću, preimenovan je u Upravu državne bezbjednosti (UDBA) i 13. ožujka 1946. godine iz Ministarstva narodne obrane FNRJ prešao u Ministarstvo unutrašnjih poslova FNRJ (Radelić 2015., str. 96). Nakon Četvrtog plenuma Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanog 1. srpnja 1966. godine na Brijunima (Brijunski plenum), UDBA za Hrvatsku djeluje pod imenom Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH (SDS RSUP SRH), a posredno je bila podređena Saveznom sekretarijatu unutarnjih poslova (SSUP). Sve do tada bila je u isključivoj nadležnosti saveznih tijela. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima od 18. travnja 1991. godine, poslove SDS-a RSUP-a SRH preuzela je Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova RH (SZUP) koja, kako se navodi na mrežnim stranicama Sigurnosno-obavještajne agencije RH, „izrasta u suvremenu službu koja ni legislativno, a ni praktično, svoje zadaće više ne provodi praćenjem građana suprotnoga političkog mišljenja, već štiti Ustavom utvrđeni poredak cjelokupne RH od protuustavne i protuzakonite djelatnosti.“
Sigurnosno-obavještajno pitanje u komunističkoj Jugoslaviji/Hrvatskoj tretirano je ponajprije kao partijsko pitanje (Radelić 2015., str. 80) te su u oblikovanju i organiziranju obavještajne i protuobavještajne djelatnosti ključnu ulogu imale partijske organizacije. Prema Z. Radeliću, KPJ je sigurnosno-obavještajni sustav partizanskog pokreta, osim u cilju što učinkovitije zaštite od neprijatelja i prikupljanja obavijesti od vojnog interesa, od samih početaka izgrađivala u skladu sa svojim revolucionarnim ciljevima te postupnom izgradnjom jedinstva partijske i državne vlasti (Radelić 2015., str. 104). Potpuno ovladavanje sigurnosno obavještajnim službama bila je bitna pretpostavka uspješnog obračuna KPJ-a s pripadnicima neprijateljskih vojski i pokreta te suparničkih stranaka i pojedinaca u borbi za osvajanje vlasti, obnovu Jugoslavije i njenu temeljitu reorganizaciju u skladu s marksističkom ideologijom o izgradnji besklasnog društva (Radelić 2015., str. 74-75). Isto zaključuje i G. Akrap, navodeći da je jugoslavenski sigurnosno-obavještajni sustav u potpunosti bio u funkciji ostvarenja od političko-vojnog vrha postavljenih ciljeva i zadaća koji su bili „na liniji Partije.“ Bio je snažno centraliziran sustav čije se ishodište nalazilo u samom vrhu Partije. Posjedovao je izvršno-represivne ovlasti (protjerivanje, iseljavanje, preseljavanje, podnošenje prijava, uhićivanje, zatvaranje, mučenje, likvidiranje), te ustrojavao i razvijao ustrojbene jedinice zadužene za organizirano eliminiranje (likvidiranje) svih protivnika sustava. U skladu s tim vođena je i kadrovska politika, prema kojoj se služba popunjavala s Partiji najodanijim kadrom (Akrap 2016., str. 59-63). U partijskim dokumentima iz prvih poratnih godina, o UDBI se govorilo kao o tijelu za zaštitu zakonitosti, negirajući nehumana obilježja njezina djelovanja.
Kako opisuje D. Mikšić, središnja razdjelnica u ustroju i nadležnosti Službe bio je spomenuti Brijunski plenum održan 1966. godine kojim se uputilo na nepravilnosti u njezinu radu nakon čega je proveden preustroj. Ustroj republičkih centara i središnjica SDS-a bio je preslika ustroja saveznog SDS-a. Organizacijsku mrežu razvijao je preko republičkih sekretarijata za unutarnje poslove (RSUP), a oni svoju preko središnjica SDS-a i njihovih ispostava. Glavno središte SDS-a za Hrvatsku nalazilo se u Zagrebu, a postojalo je i 10 područnih centara: Bjelovar, Gospić, Karlovac, Osijek, Pula, Rijeka, Sisak, Split i Varaždinu te ispostave u Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Šibeniku, Vinkovcima i Zadru. Operativnu razinu unutar SDS-a pokrivala je mreža operativnih radnika te njihovih veza: informatora i suradnika. SDS se sastojao od nekoliko uprava, odnosno odjela. Četiri glavne uprave bavile su se unutarnjim neprijateljem, neprijateljskom emigracijom, stranim obavještajnim službama te tehnikama praćenja i prisluškivanja (Iseljeništvo. Vodič kroz fondove i zbirke Hrvatskoga državnog arhiva, str. 406).
Pravilima Službe državne sigurnosti od 30. siječnja 1967. godine kao njezina temeljna djelatnost naznačeno je prikupljanje, dokumentiranje, evidentiranje i analiza podataka i obavijesti u svrhu otkrivanja i sprječavanja tajne i organizirane neprijateljske djelatnosti stranih obavještajnih službi, jugoslavenske emigracije, pojedinaca, skupina i organizacija u zemlji i inozemstvu usmjerenih na potkopavanje i rušenje Ustavom utvrđenoga poretka (Leljak 2016., str. 377-378).