Krunoslav (Stjepan) Draganović, svećenik, povjesničar i političar, rođen je 30. listopada u Brčkom 1903. godine. Osnovnu školu je završio u Travniku, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je pet semestara na Politehnici u Beču, a 1925. prelazi na studij teologije u Sarajevo gdje uskoro završava bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1928. kao svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Od 1932. do 1935. studirao je crkvene znanosti o kršćanskom Istoku i o islamu na Papinskom Orijentalnom Institutu u Rimu na kojemu je i obranio doktorat o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičnom području za vrijeme osmanske vladavine. Ta je disertacija objavljena na njemačkom jeziku 1937. godine. (Draganović, Krunoslav, Massenübertritte von Katholiken zur Ortodoxie im kroatischen Sprachgebit zur Zeit der Türkenherrschaft, Pontificium Institutum Orientalium Studiorum, Rim, 1937). Nakon studija obavljao je različite crkvene dužnosti, a od 1940. profesor je crkvene povijesti na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kao povjesničar bavio se i statistikom i kartografijom pa je sastavio kartu Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini te napisao Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji. (Draganović, Krunoslav, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Akademija Regina apostolorum, Sarajevo, 1939).
Nakon uspostave ustaškog režima i njihove Nezavisne Države Hrvatske (NDH), od svibnja 1941. postao je članom Ravnateljstva zavoda za kolonizaciju te je kao izaslanik NDH u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomagao pri povratku zarobljenih hrvatskih vojnika iz bivše jugoslavenske vojske. Osnovao je Odbor za primanje slovenskih izbjeglica, kojemu je bio predsjednik dvije godine, sa zadatkom organiziranja pomoći za oko 14 500 izbjeglica iz Slovenije koji su pobjegli u strahu od njemačkog okupatora. Krajem 1941. godine imenovan je od strane Episkopata članom Vjerske komisije za prelaske na katoličku vjeru. Od kraja kolovoza 1943. djelovao je u Rimu kao predstavnik Crkve, ali i NDH u hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njene kapitulacije. U posljednje dvije godine Drugoga svjetskog rata uspostavljao je veze i slao podatke američkim i britanskim diplomatima u Rimu, kao i savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje, pri čemu je tražio očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Uz znanje Vatikana obilazio je zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima su se nalazile hrvatske izbjeglice kojima je pomagao u osiguravanju najnužnije humanitarne pomoći, ali i u spašavanju života, kao i u odlasku u druge zemlje. U tim akcijama je pomogao i brojnim nižim dužnosnicima ustaškog režima i propale NDH. Pri tome je počeo sakupljati vrijednu dokumentaciju i svjedočanstva o blajburškim događajima i stradanjima hrvatskoga naroda na kraju i nakon Drugog svjetskog rata.
Ostavši u emigraciji aktivno se uključio u politički rad te je 1950. sudjelovao u osnivanju Hrvatskog narodnog odbora u Münchenu. Od 1953. je uglavnom djelovao u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu kojeg je 1958. morao napustiti zbog pritiska jugoslavenskih vlasti na katoličke biskupe u Jugoslaviji kojima je postavljen uvjet da će svećenici iz Jugoslavije na studije u ovaj Zavod smjeti ići jedino ako iz Zavoda ode Draganović. Naime, jugoslavenske komunističke vlasti su iseljeno hrvatsko svećenstvo smatrale jednim od svojih glavnih neprijatelja što je utjecalo i na razvoj crkveno-državnih odnosa u Jugoslaviji. Kako se Krunoslav Draganović posebno isticao, često je bio predmet spora u crkveno-državnim odnosima (Akmadža, Sarajevo 2014). U prvoj polovici 1960-ih vođeni su pregovori Svete Stolice i Jugoslavije o normalizaciji odnosa, a u tom kontekstu Draganoviću je 1963. bio uskraćen boravak u Italiji iz koje je uskoro preselio u Austriju. Pregovori Svete Stolice i Jugoslavije o normalizaciji odnosa završeni su potpisivanjem protokola 1966.
Od 1964. Draganović je živio u Pressbaumu nedaleko od Beča gdje je započeo intenzivnije istraživati arhivsku građu pripremajući se za pisanje poslijeratne povijesti hrvatskoga naroda. U tom razdoblju komunistička vlast u Jugoslaviji napadala ga je tvrdeći da je Draganović ne samo ustaša, nego čak jedan od ideologa ustaškog režima, ratni zločinac i Pavelićev intimus optužujući ga da je pomogao brojnim ustaškim i nacističkim ratnim zločincima da pobjegnu od ruke pravde. Takve se nedokazane tvrdnje i danas iznose u nekim knjigama (Aarons i & Loftus 1998, Škoro 2000, Levenda 2012, Rašeta, 2014, Rašeta 2015,). Miroslav Akmadža (Povijesne kontroverze, 2016) smatra da takve tvrdnje nisu utemeljene, što je Draganović i sam dokazivao za svoga života. Naime, poznati lovac na nacističke zločince Simon Wiesenthal (1908. – 2005.) Draganovića je 1965. u ljubljanskom Delu proglasio ratnim zločincem, a 1967. prozvao je Draganovića da je spašavao nacističke zločince, između ostalog i zloglasnog Adolfa Eichmanna (1906. – 1962.), na što je Drganović Wiesenthalu zaprijetio sudskom tužbom nakon koje je Wiesenthal povukao svoju klevete (Akmadža 2010, 40, Jareb 2014, 292, Akmadža 2016). Prema Akmadži, Draganović nije imao veze sa spašavanjem nikoga tko je proganjan za ratne zločine po međunarodnim nalozima, naročito one koji su vezani za suđenje u Nuernbergu. Sigurno je da je pomagao nekim nižim časnicima i drugima koji su dolazili tražiti njegovu pomoć, iz raznih vojska, jer je on usmjeravao svoju pomoć ljudima iz zemalja u kojima su komunističke stranke preuzele vlast. Činio je to zato što nije vjerovao da će u tim zemljama objektivno suditi ljudima koje progone. I zato je pomagao bez nekih posebnih kriterija svima koji su dolazili iz takvih zemalja. Najviše je bilo onih koji su dolazili iz Jugoslavije, ali bio je tu i niz ljudi iz raznih drugih država iz Istočnoga bloka (Akmadža 2016). Tvrdnje da je on organizirao bijeg Ante Pavelića u emigraciju također nisu istinite, i ničim dokazane (Jareb 2014, Akmadža, 2016).
U rujnu 1967., pod nerazjašnjenim okolnostima, pojavio se u Jugoslaviji gdje je neko vrijeme bio stavljen pod nadzor policije i ispitivan, ali je uskoro pušten na slobodu i nije sudski proganjan. Oslobođen optužnice da je ratni zločinac po Zakonu o amnestiji, koji je Jugoslavija donijela u ožujku 1962. Nekoliko godina proveo je u samostanu u okolici Sarajeva, zatim kratko u Zagrebu, a onda u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu gdje je živio i radio kao profesor, pod stalnim policijskim nadzorom i bavio se crkvenom poviješću na Visokoj bogoslovnoj školi sve do svoje smrti 5. srpnja 1983. godine.
Draganovićevo političko djelovanje i spašavanje osoba koje je progonila komunistička vlast u Jugoslaviji nije bio jedini razlog zbog kojeg je smatran neprijateljem režima. Draganović je kao povjesničar skupljao podatke i dokumentaciju s ciljem da napiše knjigu o masovnim zločinima Jugoslavenske armije (JA) u Bleiburgu i na Križnome putu 1945., odnosno krajem i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Krunoslav Draganović je kao povjesničar svjesno stvarao svoj arhiv koji se danas nalazi raspršen na više lokacija (Rim, Sarajevo, Zagreb). U HDA se nalaze preslike onog dijela njegove arhive koja se odnosila na spomenuta stradanja.