Božidar (Božo) Novak (Hvar, 18. svibnja 1925. – Zagreb, 26. lipnja 2013.) bio je hrvatski novinar i publicist, aktivan i na drugim područjima javnoga djelovanja. Prema biografiji u njegovoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, nakon gimnazije u Splitu i Zagrebu, 1946./1947. godine završio je u Beogradu Višu političku školu, novinarsko-diplomatski smjer. Studirao je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Novinarstvo je studirao u Salzburgu (seminar američkih studija) i usavršavao se na studijskim putovanjima u Engleskoj, SAD-u, Austriji, Italiji, Čehoslovačkoj, SSSR-u i Japanu.

Novinarsku karijeru započeo je u svibnju 1945. u Slobodnoj Dalmaciji u Splitu. Pisao je vijesti, izvještaje, komentare, vanjskopolitičke izvještaje i putopise. Bio je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, unutarnjopolitički urednik Novinske agencije Jugopress i Vjesnika, od 1955. do 1963. glavni urednik lista Vjesnik, a od 1963. do kraja 1971. direktor Novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća Vjesnik. Po preuzimanju te funkcije, inicirao je pokretanje Vjesnikove novinske dokumentacije zbog poslovnih potreba te novinske kuće i njezinih redakcija. U dva je mandata bio predsjednikom Društva novinara Hrvatske i Saveza novinara Jugoslavije, a u razdoblju 1966. – 1969. zastupnik u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.

U 1960-ima i početkom 1970-ih, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kritički javno djeluje u odnosu na komunistički režim. Zbog toga mu je u razdoblju 1972. – 1990. zabranjen svaki novinarski i javni rad. O tome je pisao u spomenutoj knjizi „Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću“, te povodom njezine objave, opširno govorio u intervjuu za Nacional u lipnju 2005. Kako sam navodi, u prvi otvoreni sukob s režimom ušao je 1962. godine, kada je na plenumu jugoslavenskih novinara u Prištini 16. i 17. travnja te godine, u ime Društva novinara Hrvatske istupio sa zahtjevom za razbijanje saveznog unitarističkog informativnog sustava, ukidanje podjele listova i medija na savezne, republičke i provincijske, odbacivanje doktrine o „štampi kao partijskoj transmisiji“ i postavke Moše Pijade o „novinaru kao univerzalnom neznalici“, te zahtjevom za odustajanje od partijske direktive po kojoj jugoslavenski listovi ne smiju međusobno polemizirati. Kao posebno kriznu i nemirnu za hrvatsko novinarstvo i medije općenito, dalje navodi 1969. godinu, u okolnostima normalizacije odnosa Jugoslavije i SSSR-a, narušenih godinu ranije intervencijom na Čehoslovačku. Vjesnik tada negativno piše o nazočnosti sovjetske flote u hrvatskim vodama i njenu boravku u hrvatskim lukama i brodogradilištima, uslijed čega sovjetska Komunistička partija i Vlada kao uvjet za normalizaciju međudržavnih i partijskih odnosa traže discipliniranje tiska, posebno Vjesnika, uz obrazloženje da je antikomunistički. Na sastanku s Josipom Brozom Titom na Brijunima 16. lipnja 1969. godine, kojem su prisustvovali i direktori medijskih kuća, kao predsjednik Saveza novinara Jugoslavije, Novak je odbacio Kardeljev prijedlog zakona o informiranju koji je predviđao jači utjecaj Komunističke partije na medije, te se založio za daljnje otvaranje i liberalizaciju novinstva. Iste godine odbija u Vjesniku tiskati rukopis o slučaju Andrije Hebranga, koji je recenzirao i za tisak preporučio sam Josip Broz Tito. Kako dalje navodi, u proljeće 1971. godine odbio je zahtjeve iz saveznog vrha za smjenom tadašnjeg glavnog urednika Vjesnika Milovana Baletića, uslijed tzv. „hrvatske špijunske afere“, akcije saveznih obavještajnih službi kojom se pokušalo kompromitirati hrvatski nacionalno-demokratski politički vrh da surađuje s ustaško-emigrantskim centrom Branka Jelića u Berlinu. Krajem 1971. godine, uslijed sloma Hrvatskoga proljeća i represije nad njegovim sudionicima, prisilno je umirovljen uz, kako navodi, „veliku medijsku diskreditirajuću kampanju“. Najprije je dao ostavku u partiji, a zatim i kao direktor Vjesnika, a u osudi od strane partijske organizacije Vjesnika sugeriralo se njegovo uhićenje, pod optužbama da je „maspokovac, kontrarevolucionar, tehnomenadžer, truli liberal i da nije slušao Tita i Bakarića.“ 

Za razdoblje od 18 godina (1972. – 1990.) u kojem mu je zabranjen svaki novinarski i javni rad, opisuje da se bavio ribarenjem, čitanjem knjiga, te izrezivanjem članaka iz novina. Uz podršku očeva prijatelja Grge Novaka (Hvar, 2. travnja 1888. – Zagreb, 7. rujna 1978.), hrvatskog povjesničara i arheologa te tadašnjeg predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, bavio se istraživanjem i pisanjem o povijesti hvarskoga ribarstva u srednjem vijeku. Osvrćući se na to, disidentsko razdoblje svoga života, reći će da su ga „profesionalno ubili, a onda osudili da živi.“

Od 1990. godine ponovno javno djeluje, aktivno se zalažući za medijske slobode i demokratske vrijednosti kroz angažman u civilnim udrugama: Hrvatskom novinarskom društvu, Građanskoj inicijativi za slobodu javne riječi, Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava, Institutu otvoreno društvo, Centru za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Godine 2005. dobio je Nagradu Miko Tripalo za doprinos razvoju demokracije i slobode medija, a 2010. godine Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava dodijelio mu je nagradu za životno djelo.   

Napisao je i objavio nekoliko knjiga te pedesetak radova iz povijesti novinarstva i o problematici novinarstva, zaštiti i promicanju slobode medija.