COURAGE

povezivanje zbirki

Andrej Aplenc je rođen 2. rujna 1930. u Ljubljani. Potječe iz stare obitelji slovenskih liberala. Otac mu je bio profesor na gimnaziji, a majka učiteljica. Imao je dva brata. Otac i majka su bili simpatizeri partizanskoga pokreta, ali nisu sudjelovali u njemu. Aplenc je dva puta bio zatočen na Golom otoku. Prvi put u vrijeme gimnazijskih dana, a drugi put u studentsko doba. Bio je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i sudjelovao je u omladinskim brigadama gdje je bio i zapovjednik čete. Godine 1947. ili 1948. isključen je iz SKOJ-a radi zalaganja za slobodniji pristup u radu organizacije (kao zapovjednik čete dopustio je organizaciju plesnjaka). Među učenicima u školi i dalje se nastavio zalagati za veću slobodu mladih što je rezultiralo time da je godine 1949. po prvi put završio na Golom otoku radi preodgoja. Proveo je godinu dana na Golom otoku i onda je pušten. Nakon godinu i pol dana na slobodi pozvan je na razgovor u UDBU (Uprava državne bezbednosti) kako bi se vidjelo kakav je njegov stav prema svemu doživljenom na Golom otoku i koji je njegov odnos prema ostalim internircima iz Ljubljane koji su tada pušteni na slobodu. Nakon što je pri razgovoru odbio dati tražene informacije, po drugi je put poslan na Goli otok i tamo je proveo naredne dvije godine.

Nakon povratka s Gologa otoka imao je problema pri uključivanju u društvo, u početku mu je bilo onemogućeno studiranje. Počeo se baviti planinarenjem, te po vlastitim riječima - u njemu pronašao duhovnu ravnotežu i mir. Kasnije se vratio na Fakultet strojarstva (Fakulteta za strojništvo) i završio ga. Bilo mu je ponuđeno mjesto asistenta na fakultetu, ali pod uvjetom da uđe u Partiju što Aplenc odbija i odlazi u Švicarsku (imao je putni list). Tamo se oženio s američkom Slovenkom i s njome odlazi u Ameriku. U Americi je magistrirao strojarstvo. U Sloveniju se vraća 1990-ih. Sudski je rehabilitiran i isplaćena mu je odšteta za boravak na Golom otoku. Autor je monografije Prodaja Slovenije (Mladinska knjiga, 1997.), te suradnik tjednika Demokracija.

Ivan Aralica rođen je 10. rujna 1930. u Promini kraj Knina, a pučku školu pohađao je u Puljanima. Potječe iz seljačke obitelji u kojoj je otac Filip služio kao vojnik u artiljerijskoj pukovniji Kraljevske vojske u Otočcu, a majka je bila domaćica. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u dobi od 14 godina pridružio se kao kurir partizanskim postrojbama, a nakon što su partizani osvojili Knin, nastavio je školovanje. Gimnaziju je započeo u Kninu, ali ga je otac u drugom razredu ispisao kad je izgubio pravo na đački dom zbog procjene da je „kulački sin“, tj. sin bogatog seljaka. Po očevoj volji ponovno je upisao prvi razred Elektrotehničke škole u Zagrebu iz koje je bio izbačen iz političkih razloga (neprimjereno komentiranje kolektivizacije). Nakon toga nastavlja školovanje u Učiteljskoj školi u Kninu (popularno nazvanoj „preparandiji“) koju završava 1953. godine. Neko je vrijeme radio kao učitelj po dalmatinskim selima. Paralelno uz rad na školi studirao je južnoslavenske jezike i književnost na Sveučilištu u Zadru, na kojem je i diplomirao 1961. godine. Karijera mu je i dalje bila vezana za učiteljsku profesiju, pa je stekavši diplomu uspio odmah postati ravnateljem Učiteljske škole u Zadru, čije je mjesto 1965. zauzela Pedagoška gimnazija. Savezu komunista Aralica ipak pristupa 1951. godine, smatrajući, kako sam kaže, da je to članstvo bilo nužno za bilo kakvo političko djelovanje: „A središte sveukupne političke moći od vrha do najniže ćelije društva, do poduzeća, škole, mjesne zajednice i kućnog savjeta, bilo je u partijskim organizacijama.“ (Slobodna Dalmacija, 14. travnja 1992.)   

U intervjuima i političkim esejima Aralica naglašava 1966. kao prijelomnu godinu kada je nakon „afere prisluškivanja“ Tita pao Aleksandar Ranković, šef Službe državne sigurnosti, i bio održan Brionski plenum (Četvrta plenarna sjednica  Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (CK SKJ)). Taj je događaj uz pratnju privredne reforme i „sveopće liberalizacije društva“ prema Aralici doveo do tzv. „rotacije kadrova“, tj. do smjene generacija na rukovodećim političkim položajima, od čega je i on sam kao školovani kadar i ravnatelj škole imao koristi te ušao u politiku i postao aktivan u Općinskoj konferenciji SKH u Zadru. (Aralica, 2015: 125)

Štoviše, od 1969. do 1972. Aralica je bio i zastupnik u Saboru SR Hrvatske (Ured za kulturu), a 1970. po drugi je put biran za zamjenika predsjednika Općinske konferencije SKH Zadar. Ujedno je bio i predsjednikom ogranka Matice hrvatske Zadar te neko vrijeme odgovorni urednik Zadarske revije (od broja 3/71). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća biva uklonjen s mjesta ravnatelja Pedagoške gimnazije, ali ostaje raditi kao profesor te se povlači iz političkog i javnog života i posvećuje se književnom radu. Istovremeno je isključen iz Saveza komunista. Nakon pada komunizma i uvođenja višestranačja godine 1990., vraća se u politiku kao podupiratelj HDZ-a i politike Franje Tuđmana i na izborima 1993. postaje saborskim zastupnikom i potpredsjednikom Županijskog doma Sabora do 2000. Član je HAZU-a od 1992. godine i dobitnik je više književnih nagrada.

Aralica priznaje da je njegov književni rad usko vezan za vlastito životno iskustvo i stvarni život koji se odvijao oko njega. U svojim djelima on je, uz povijesnu tematiku, obrađivao teme poslijeratnih društvenih promjena i egzistencijalne drame marginalaca iz zaleđa. Književni povjesničar Velimir Visković naglašava da je Aralica već šezdesetih godina pisao izrazito kritički intonirane pripovijetke „u kojima analizira moduse dogmatske svijesti, licemjerja kao rezultante dominacije takve svijesti, te poremećaja etičkih normi; stari je moralni kodeks destruiran, a novi nije konstruiran.“ Smatra da je Aralica krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bio jedan od rijetkih pisaca kojega su zanimale društvene promjene i tzv. „dnevna“ problematika i problemi kolektivnog i osobnog morala (Visković, 1987: 7). Prema Krešimiru Nemecu, za neke teme poput „devijantnih procesa u socijalističkom političkom sustavu, razgradnji tradicionalnoga morala, propadanje sela“ bila je potrebna i doza hrabrosti. Ipak, takva društveno-kritička proza s naglašenim moraliziranjem (Svemu ima svoje vrijeme, 1967.; A primjer se zvao Laudina, 1969.; Filip, priča o orahovu kovčežiću, 1970.; Ima netko siv i zelen, 1977.) nisu naišle na šire zanimanje javnosti, kao što će to biti slučaj s historiografskom fikcijom u čijem će središtu biti „velike teme“ poput „bezumlja moći, odnosa ideologije i umjetnosti, umijeća vladanja, nacionalnog identiteta, herojstva i etosa pojedinaca i kolektiva, sudara vjera, kultura, civilizacija, itd.“ (Nemec, 2010: 367-68)

Nakon vlastitoga iskustva s uklanjanjem iz političkoga života 1972. godine, u središte književnoga interesa stavlja odnos vlasti i pojedinca, što je vidljivo u njegovoj prvoj uspješnici Psi u trgovištu 1979. objavljenoj u HIT biblioteci nakladničke kuće „Znanje“ u kojem je vladavinu Josipa Broza Tita prikazao i utjelovio u liku sultana Sulejmana Veličanstvenog kao osobu koja ne preže ni od čega da zadrži titulu vladara. „Zar mislite da bih ikada napisao Pse u trgovištu da nisam bio sudionik Hrvatskog proljeća! […]?“, ustvrdio je Aralica u jednom intervjuu iz 2004. (Aralica, 2004.) Nakon toga, do raspada Jugoslavije Aralica piše romane Put bez sna, 1982.; Duše robova, 1984.; Graditelj svratišta, 1986.; Okvir za mržnju, 1987.; Asmodejev šal, 1988.; Tajna sarmatskog orla, 1989. Premda svjesno izbjegava izravno politizirane teme koje bi mogle iritirati predstavnike režima, ipak biva uvučen u skandale koje opisuje njegova zbirka, ponajprije vezano za dobivanje nagrade Ivan Goran Kovačić i scenarija za film Život sa stricem. Visković primjećuje da je publicitet dobiven tim dogmatskim napadima koji nisu toliko bili usmjereni na djela, koliko na političku osobu pisca i njegovo sudjelovanje u Hrvatskom proljeću, te su zasigurno pridonijeli rastu interesa javnosti za Araličin opus (Visković, 1987: 10).

Nakon osamostaljenja Hrvatske, teme Araličinih romana i pripovijesti izrazito su domoljubne, počevši od preokupacije Domovinskim ratom (Gdje pjevac ne pjeva, 1996.), tabu tema poput Bleiburga (Četverored, 1997.), i tzv. roman s ključem (Ambra, 2001.; Fukara, 2002.) u kojima se obračunava sa svojim protivnicima. Aralica je u knjigama kompilirao svoje političko-publicističke tekstove iz novina i časopisa (Zadah ocvalog imperija, 1991.; Sokak triju ruža, 1992.; Spletanje i raspletanje čvorova, 1993.; Što sam rekao o Bosni, 1995.) u kojima je ponekad polemički analizirao teme poput srpskog imperijalizma, stvaranja neovisne hrvatske države, odnosa nacionalne države i kulture te zašto su multietničke države osuđene na propast.

Tema uništavajućeg djelovanja partijskih dogmi u kombinaciji s ljudskim zlodjelima na sudbinu pojedinca česta je tema u djelima Ivana Aralice (Kepec, Okvir za mržnju) (Pešorda, 2016: 149). U romanu Anastazija: oluje u tihom ozračju (2016.) Aralica u dijaloškom obliku nalik filozofskom romanu opisuje razmišljanje zatvorenog, dogmatskog uma podređenog Partiji (utjelovljeno u Anastaziji Rubić). Kroz ženski lik Anastazije, Aralica je prikazao post-revolucionarni, mekši karakter Partije koja je promijenila metode djelovanja, ali ne i svoj karakter. (Pešorda, 2016: 155) Na predstavljanju knjige Aralica je iznio tvrdnju „da je hrvatska književnost ostavila neobrađen komunizam onakav kakav je bio. „Zato i ja danas, jer se njegovi modeli javljaju u svakodnevnici, pišem o tom komunizmu.“ (Aralica, 2017) Ipak, u ocjeni komunističke ideologije, poretka, pa čak i mentaliteta koji preživljava i u vrijeme demokratske hrvatske države, Aralica je najjasniji u svojim političkim esejima, Mentalni komunist (2012.) i Smrad trulih lešina (gdje se obračunava sa svojim političkim protivnicima). U poznoj dobi Aralica nastavlja s objavljivanjem romana, pa je tako na zagrebačkom Interliberu nedavno predstavio roman Farell.

Aralica je sebe smatrao oporbenjakom u doba komunizma, a i disidentom. Prema njegovim riječima, premda je formalno bio članom Partije, nije dijelio svjetonazor svojih drugova. Referirajući se na latinsko značenje riječi disident (od dis-sedeo = razići se od stola), ustvrdio je tijekom intervjua: „Sjedio sam s njima za istim stolom, ali nisam bio s njima, nisam bio iskren komunist!“

Sva djela Ivana Aralice.

Ivo Banac rodio se u Dubrovniku 1. ožujka 1947. godine, a 1959. emigrirao je u New York (SAD) gdje je završio isusovačku gimnaziju Loyola. Kasnije je studirao na isusovačkom Sveučilištu Fordham gdje je i diplomirao 1965. godine. Magistrirao je 1971. i doktorirao 1975. na poslijediplomskom studiju iz povijesti na Sveučilištu Stanford Kalifornija. Od 1977. do 2009. predavao je povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu Yale, New Haven, Connecticut, gdje je umirovljen kao profesor emeritus na katedri vezanoj uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee. Od 1994. do 1999. djelovao je kao redoviiti profesor povijesti na katedri vezanoj uz posebnu zakladu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (University Professor), gdje je upravljao i Institutom za Jugoistočnu Europu. Od 2008. redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1990. dopisni je član HAZU-a. Autor je brojnih knjiga, eseja i članaka među kojima se ističu knjige: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika (1984., nagrađena nagradom „Wayne S. Vucinich“ Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija, hrvatski prijevod objavljen 1988.) i Sa Staljinom protiv Tita: Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (1988., nagrađena nagradom „Josip Juraj Strossmayer“ zagrebačkog sajma knjiga Interliber), Hrvati i crkva : kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti (2013.).

Ivo Banac potječe iz obitelji koja se nije slagala s komunističkim režimom. Djed s majčine strane je stradao u zatvoru Lepoglava 1948., nakon što su ga vlasti osudile na 20 godina zatvora. Zbog toga je njegova obitelj napustila Jugoslaviju, prvo otac 1947., a onda on i njegova majka 1959. godine. Banca su pratile tajne službe komunističke Jugoslavije zbog njegova povjesničarskog rada i zbog njegovih veza u hrvatskom iseljeništvu. Upravo se u vrijeme događanja oko Hrvatskog proljeća 1971. godine zatekao u Zagrebu na istraživanju za svoju disertaciju. Međutim, zbog svoje povjesničarske karijere nije javno istupao protiv režima jer bi mu to onemogućilo istraživanja u arhivima u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih. To nije značilo da nije bio protiv jugoslavenskog komunističkog režima i da se privatno nije družio sa emigrantima kao što je bio Bogdan Radica ili disidentima kao što je bio Franjo Tudjman. Njegova je knjiga Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, objavljena na hrvatskom 1988. godine izazvala u krugovima komunističkih vlasti i partijske inteligencije negativna raspoloženja. Čak su neki iz vlasti tražili i zabranu te knjige, ali su na kraju ipak popustili i knjiga je objavljena. Miloševićev Beograd i Šuvarov Zagreb u Bančevoj knjizi vidjeli su dekonstrukciju i velikosrpske i jugoslavenske nacionalne ideologije.

Banac smatra da je emigracija kao dio kulturne opozicije imala veliku ulogu u demokratizaciji komunističkih režima u Hrvatskoj i u Istočnoj Europi, s posebnim naglaskom na djelatnost poljske emigracije. Isto tako smatra da je nezamislivo govoriti o hrvatskoj povijesti nakon 1945. bez uzimanja u obzir djelovanje hrvatske političke emigracije. Prema njemu je utjecaj emigracije bio presudan u pogledu ideje samostalne i demokratske hrvatske države. Tako je disident Franjo Tuđman intenzivno, što otvoreno, što tajno komunicirao od 1960-ih s hrvatskom političkom emigracijom, između kojih posebno s Radicom. Povijest hrvatske političke emigracije Banac dijeli na dva razdoblja: od 1945. do Hrvatskog proljeća 1971. godine i razdoblje nakon toga. Tada se u emigraciji pojavljuje generacija koja je bila odgojena pod jakim utjecajem marksizma, što za ovu prijašnju nije bio slučaj. Budući da bez djelovanja hrvatske političke emigracije nije moguće integralno govoriti o hrvatskoj povijesti u razdoblju komunističkog režima (1945. - 1990.), Radicu drži za jednog od glavnih osobnosti hrvatske političke emigracije nakon 1945. Zbog toga njegovu zbirku smatra iznimno važnim izvorom za istraživanje povijesti kulturne opozicije, upravo zbog njegovih brojnih i intenzivnih veza sa svijetom političke emigracije i disidentskim krugovima.

Ante Beljo rođen je 1946. u selu Veliki Gornji Ograđenik u općini Čitluk, Bosna i Hercegovina. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Širokom Brijegu. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je fiziku, ali je studij prekinuo godine 1967. kad je emigrirao u Austriju, a potom u svibnju 1968. u Kanadu. U Sudburyju, glavnom gradu sjevernog Ontarija, osim svog redovitog posla, bio aktivan sudionik hrvatskim emigrantskih organizacija u Sjevernoj Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama. Jedan je od osnivača i promicatelja Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza, a bio je aktivan u radu Amnesty Internationala. U vrijeme uvođenja višestranačja u Hrvatskoj (1989. – 1990.), uključio se u rad Hrvatske demokratske zajednice u Kanadi. Godine 1990. vratio se u Hrvatsku, a u siječnju 1991. osnovao je Hrvatski informativni centar navladinu organizaciju sa zadatkom informiranja strane javnosti i hrvatskog iseljeništva o zbivanjima u RH i BiH te Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu. Od svibnja 1993. do kraja lipnja 2000. godine obavljao je dužnost ravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Bio je zastupnik u Saboru Republike Hrvatske u dva saziva (izabran 1995. i 2000.). Godine 1995. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti.