COURAGE

povezivanje zbirki

Goran Pavelić Pipo rođen je 1954. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je anglistiku i fonetiku, dok je na istome fakultetu magistrirao opću lingvistiku. Od 1991. godine bio je djelatnik Hrvatske vojske te je 2012. godine umirovljen u činu pukovnika. Iako u mirovini, nastavio se baviti fotografijom. Prve poduke iz fotografije dobio je od roditelja koji su radili kao profesionalni fotografi. Fotografijom se počeo ozbiljnije baviti 1974. godine. Vrlo brzo postao je članom uredništva omladinskoga lista Polet, te je kao fotograf lista počeo pratiti zbivanja na jugoslavenskoj novovalnoj sceni. Kvalitetu njegovih fotografija prepoznale su i druge jugoslavenske tiskovine koje su počele objavljivati njegove fotografije. Za mlađe generacije prvi susret s Novim valom, osim kroz glazbu, bile su upravo fotografije Gorana Pavelića Pipa. Fotografije poput Azrinog nastupa u Kulušiću ili Jure Stublića pred Zvečkom postale su antologijske jer najbolje opisuju duh tadašnjega vremena. Bitna odrednica tadašnjega duha bio je fizički izgled mladih koji je bio radikalno suprotan fizičkom izgledu koji je propagirala Komunistička partija. Sliku uredno obučenih i počešljanih omladinaca, zamijenila je slika neurednih i provokativno odjevnih omladinaca koji su kroz modni izričaj izražavali neslaganje s režimom.

Dubravka Peić Čaldarović rođena je 1955. u Dubravi kraj Vrbovca. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je povijest i sociologiju 1980. te je 1996. magistrirala na Odsjeku za povijesne znanosti istoga fakulteta. Od 1986. radila je u Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu gdje je bila voditeljicom Zbirke dokumenata i pečata. Nakon integracije Muzeja revolucije naroda Hrvatske i Povijesnoga muzeja Hrvatske u Hrvatski povijesni muzej postaje voditeljicom Zbirke heraldike i sfragistike. Početkom 2006. postala je voditeljicom Dokumentarne zbirke II. Hrvatskoga povijesnog muzeja koju vodi i danas. Autorica je više samostalnih izložbi i brojnih kataloga Hrvatskoga povijesnog muzeja i drugih muzeja u Hrvatskoj. Bila je predstavnica Hrvatskoga povijesnog muzeja na edukativnim projektima zagrebačkih muzeja organiziranim povodom Međunarodnoga dana muzeja 1997. – 1998. te je inicirala brojne heraldičke i genealoške muzejske radionice. Sudjelovala je na 17 znanstveno-stručnih skupova s područja heraldike, povijesti i muzeologije od kojih je deset bilo međunarodnih. Članica je nekoliko profesionalnih udruženja poput International Council of Museums (ICOM), Društva za hrvatsku povjesnicu, Sekcije za kulturni turizam Hrvatskoga muzejskog društva. Također, jedna je od osnivačica Hrvatskoga grboslovnog i zastavoslovnog društva. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)

Marija Petener-Lorenzin rođena je u Puli 1949. godine. Diplomirala je talijanski jezik s književnošću i fonetikom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a godine 1975. zapošljava se u pulskoj Naučnoj biblioteci (današnja Sveučilišna knjižnica u Puli), a od 1995. radi kao voditeljica knjižnice Filozofskog fakulteta u Puli (tadašnji Pedagoški). Bila je predsjednicom Društva bibliotekara Istre, članicom uredništva časopisa CIP-bilten, pokrenula je časopis Vijesti bibliotekara Istre, surađivala u Istarskoj enciklopediji, te je autorica više knjiga i radova. (Peterner-Lorenzin: 2006) Autorica je bibliografije časopisa Istarski borac/IBOR.

Olivera Petrović (1952. – 2012.) bila je srpska novinarka i novinska urednica. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu. Radila je u časopisima Zdravo, Intervju, Ana i Bazar. Između ostaloga, u časopisu Intervju pisala je feljtone o cenzorskim praksama u bivšoj Jugoslaviji. 

John I. (Ivan) Pintar rođen je 1904. u Chicagu. Kao trgovački poduzetnik 1933. nastanio se u Zagrebu gdje je od 1937. bio direktorom podružnice jedne anglo-američke kemijske kompanije. Komunistički režim u Jugoslaviji uhitio ga je ujesen 1946. i početkom 1947. u političkom suđenju osudio na smrt strijeljanjem pod optužbom da je američki špijun. Zahvaljujući posredovanju američkih vlasti i ambasade, kazna mu je smanjena na 20 godina robije s prisilnim radom. Nakon odležane četiri godine koje je proveo u zatvoru u Lepoglavi i u Srijemskoj Mitrovici, 4. prosinca 1950. pušten je na slobodu nakon ustrajnog napora Ministarstva vanjskih poslova SAD-a i veleposlanika SAD-a u Beogradu Georga V. Allena. Nakon povratka u SAD (New York) napisao je i 1954. u Buenos Airesu objavio knjigu o komunističkom režimu i svojem zatvorskom iskustvu pod naslovom Četiri godine u Titovu paklu. Knjigu u kojoj kritički progovara o komunističkom režimu u Jugoslaviji posvetio je svim žrtvama komunizma.