COURAGE

povezivanje zbirki

Milko Valent je hrvatski književnik i kulturni djelatnik rođen u Zagrebu 1948. godine. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost, a od 1976. djeluje kao profesionalni pisac. Kao kulturni djelatnik zainteresiran je za kulturna događanja u Zagrebu, od početka kazališnoga festivala Eurokaz prati njegov rad, a svoje dojmove o Eurokazu objavljuje u knjizi Eurokaz  ̶  užareni suncostaj.

Gordana Vnuk diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a po struci je dramaturginja, članica HDDU-a. Magistrirala je na Université de Bourgogne (Francuska) na temu kulturnih politika. Kazalištem se počela baviti još u gimnaziji gdje je bila članica dramske grupe XVI. engleske gimnazije, a na prvoj godini Filozofskog fakulteta prelazi u grupu Coccolemocco koja je tada započinjala festival Dani mladog teatra. Paralelno s radom na festivalu sudjelovala je i u kazališnim predstavama – Jedan dan u životu Ignaca Goloba i u recitalu Čega nema tog se ne odreci. Gordana Vnuk kasnije radi na filmu u međunarodnim koprodukcijama Jadran filma s holivudskim producentskim kućama (MGM, Paramount Pictures, itd.). Zarađene novce ulaže u putovanja i gleda predstave diljem Europe gdje nova generacija umjetnika radikalno mijenja europski kazališni pejzaž. Priliku da viđene inovacije pokaže u Zagrebu pružila je Univerzijada. Organizacijskom komitetu nudi već gotovi program koji postaje dio kulturnih događanja za vrijeme sportske manifestacije. Tako je 1987. održan prvi Eurokaz. Narednih 30-ak godina Vnuk će biti direktorica festivala Eurokaz, te će bavljenje teatrom obilježiti njezinu profesionalnu karijeru kojoj će pridodati i vođenje kazališta u Chapter Arts Centre u Cardiffu (Wales, Velika Britanija) te poziciju intendantice jednog od najvećih kulturnih centara u Europi, Kampnagela u Hamburgu (Njemačka). Od 2009. predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Godine 2013. primila je francusko odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti koje je jedno od najviših francuskih priznanja za javno djelovanje i doprinos u području umjetnosti.  

Društveni angažman Gordane Vnuk odbijao je partijsku i stranačku uniformnost, dragi su joj lijevi anarhizam i praxisovska stamenost, a u ranom marksizmu ne vidi ni danas ništa loše. Specifičnu političnost družine Coccolemocco najbolje je objasnio Branko Matan u tekstu „Ključić u ruci Marina Carića“: „Nešto se, nadalje, zbivalo s politikom. Bili smo politični, ali nimalo ifskovski. Možda bi se moglo reći da se s nama, tj. Coccom, Kuglom, pomalo i skopskim Teatrom Roma, teatar odmaknuo prema samome sebi, da bi se zatim vraćao u političko polje – ne više kao saveznik ili protivnik, nego kao netko nov i nesvodiv, analitičan na svoj način i iznutra superioran.“ (Matan, Eurokaz: 2002.).

Djelovanjem kroz teatar nastojala je sa svojom kazališnom skupinom utjecati na društvo i afirmirati njihov pogled na svijet – „jedan socijalizam, ali s ljudskim likom u kojem su stvari pravednije raspoređene i u kojima se čovjek bolje osjeća“. (Vnuk, Intervju, 26. siječnja 2018.).

Za Gordanu Vnuk kulturna opozicija je „svaka opozicija protiv ljudske gluposti, ali ponajprije mediokritetstva bez obzira na ideološki predznak. I dok u politici poluznanje i polutalent, kao mjerljivi znakovi mediokritetstva, donose probitke, pa i protiv ljudske gluposti, u kulturi ta dva znaka rade u prilog neslaganju, i to u smislu da se jedna hrpa ne želi ili ne zna složiti na drugu hrpu. Nama u Hrvatskoj više nedostaje kultura (takovog) slaganja, a manje neslaganja. Ili, da podastrem jedan citat Branka Gavelle, istina, odnosi se na književnost, ali da ga se proširiti na kulturu uopće, toliko drag drugom redatelju Brezovcu: „Mislim da je razvojna nejednomjernost karakteristika malih književnosti, a ne njihova kvantitativna zaostalost.“ U kazalištu svi su se napeli oko neslaganja s politikom; bolje bi bilo da se slažu, onako kako vješti pokeraši miješaju/slažu karte: hrpa iz lijeve ruke i hrpa iz desne spajaju se u jedan špil. Pa tako lice jedne karte gleda naličje druge. I igra započinje.“ (E-mail Lidiji Bencetić, 25. veljače 2018.). 

Anton Vovk bio je slovenski svećenik, ljubljanski (nad)biskup. Rođen je u istoj kući kao i slavni slovenski pjesnik France Prešeren (1800. – 1849.), budući da su bili rodbinski povezani preko Vovkove bake. Pohađao je gimnaziju u Kranju i ušao u sjemenište u Šentvidu. Posvećen je za svećenika 1923. Služio je kao kapelan u Metliki i Tržiču. Postao je župnikom Tržiča. Kanonikom je imenovan 1940. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata predsjedao je odborom čija je zadaća bila pomagati svećenicima protjeranima iz njemačke okupacijske zone Slovenije u Ljubljansku pokrajinu. Rektorom sjemeništa imenovan je 1944. godine.

U lipnju 1945. postao je vikarom Ljubljanske biskupije jer je biskup Gregorij Rožman pobjegao iz zemlje pred komunističkim režimom. Za ljubljanskog pomoćnog biskupa posvećen je 1. prosinca 1946. Na željezničkom kolodvoru u Novom Mestu komunistički aktivisti polili su ga benzinom i zapalili. Papa Ivan XXIII. uzdigao je Ljubljansku biskupiju na čast nadbiskupije 22. prosinca 1961. Anton Vovk je umro 7. srpnja 1963. Vovkova primarna briga i posao bila je voditi Ljubljansku (nad)biskupiju u svojstvu biskupa. On je tvorac, odnosno primatelj znatnoga dijela gradiva Zbirke Antuna Vovka. 

Očuvanje skupljenog gradiva smatrao je do to mjere važnim da je tajio postojanje vlastitoga tajnog dnevnika čak i najbližim suradnicima. Režim je njegovu djelatnost doživljavao neprijateljskom pa je pripremio i napad na njega polijevanjem benzinom i spaljivanjem. Sam Vovk nije javno izazivao režim, osim što je javno iznosio kršćansko učenje. Svrha prikupljanja materijala je bila očuvanje uspomena za opomenu budućim naraštajima.   

Ludvík Vaculík was a writer and columnist. During the Second World War he worked at the Baťa factory in Zlín, studied at a shoemaking school and a business school for foreign trade. After the war he graduated from the Political and Social College. Upon returning from military service, he became editor of Rudé právo (Red Law), and later also worked in Czechoslovak radio. During the 1960s, he attracted attention in the editorial office of the Literární noviny (Literary Newspapers), later renamed Literární listy (Literary Letters) and then Listy (Letters), the most important periodical of the reformed intelligence. He remained at Listy until its ban in 1969.

Ludvik Vaculík was a member of the Communist Party; he joined in 1945. At the first meeting he knew he had made a bad decision. He did not like kind of people he met there, but he did not want to quit because he hoped he would have an influence from within. He did not like the Communist regime abusing the idealism of its supporters. At IV. writers’ congress in 1967 he spoke about the post-war development of Czechoslovakia and he was particularly critical. He declared that "no human question has been resolved in our country in twenty years." After this performance, he was expelled from the party.

In 1968, he wrote he proclamation, "Two Thousand Words". He also became a signatory of Charter 77. After the Prague Spring was suppressed, he was banned from publishing for 20 years. Conservative communists called him a platform for counter-revolution.

Vaculík did not emigrate from Czechoslovakia, but took over the samizdat edition of forbidden literature, Edice Petlice (founded in 1972).  For the next two decades, Vaculík was one of the leading dissidents and writers who were officially banned, but their works and ideas spread through samizdat or in foreign editions. After 1989 he continued his creative work. His best-known works include, for example, Český snář (Czech Dream Book) (1981), which is a narrative about life in dissent, or a novel for young people, Morčata (The Guinea-Pigs) (1973), which explores human marginalization. This work has been translated into eleven foreign languages. Český snář deals with everyday experiences of the late '70s, but also increasing pressure from the State Security following the formation of Charter 77, of which Vaculík was a founding member. At the same time, Vaculík wrote highly-valued feuilleurs, one every month. Their readers were predominantly people from dissident circles. Separate editions were published only after 1989 in two collections, Spring is Here and August Year. Vaculík was one of the most persecuted writers in Czechoslovakia. He lost his job and was forbidden from publishing. However, he did not emigrate even after the occupation in 1968.

In 1996 he was awarded the Order of T. G. Masaryk III. class. In 2008, he was awarded the State Prize for Literature, “for his literary and publicist work so far, taking into account the prose piece ‘Hodiny klavíru’ (‘Piano Lessons’)”

Éva Vadas was a Salesian nun and Bokor member. She entered the Social Mission Society/ Szociális Missziótársulat in 1935. She visited and helped people in hospitals and jails, and she also helped other families and did administrative work. She learned about the aims and principles of Bokor in 1948, and after the dissolution of the convents in 1950, she found the ideas of social responsibility and charity which Bokor represented very close to her own vision. She had to work in a factory. During these years, she organized the communities and helped spread the samizdats of György Bulányi. She was imprisoned from 1952 to 1956. After her release, she remained a member of Bokor up to her death. The collection of the Bokor base community is based on Éva Vadas’ documents. She contributed to the work of the community as a typist. She typed the Bokor samizdats, for example, the issues of Christmas Present /Karácsonyi ajándék (KARAJ).