COURAGE

povezivanje zbirki

Bogdan Radica se rodio u Splitu 26. kolovoza 1904. godine. Bio je pisac, publicist, novinar i povjesničar i jedan od najistaknutijih hrvatskih emigranata poslije 1945. Nakon što je završio klasičnu gimnaziju u Splitu, pohađao je studije na sveučilištu u Ljubljani (1923.-1924.). Zatim je otišao nakon toga u Firencu gdje je nastavio studije povijesti i prava. Njegov prvi posao bio je u Parizu gdje je radio kao izvjestitelj Obzora, dnevnog lista iz Zagreba. Slijedeće godine postao je dopisnikom beogradske Avala. Godine 1930. otišao je u Atenu kao poslanik za tisak Kraljevske ambasade Jugoslavije. Također je bio aktivan član P.E.N kluba, kada je otišao u Ženevu kao član jugoslavenske delegacije pri Ligi Naroda (1934.-1939.). Krajem 1940. preselio se u Washington, SAD gdje je od 1941. radio u tiskovnom uredu Kraljevine Jugoslavije u New Yorku. Tada je počeo pisati u američkom tisku. Razlog zašto je on morao otići u SAD bila je knjiga Agonija Evrope koja je izdana u Beogradu 1940. jer je bila veoma kritična prema nacionalsocijalizmu i fašizmu. Osim toga, njegove obiteljske veze sa Guglielmom Ferrerom dovele su do diplomatskog pritiska iz Njemačke i Italije na Jugoslaviju, da se Radicu makne u inozemstvo.

Distancirajući se u Drugom svjetskom ratu od jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, zalagao se za priznavanje partizanskog pokreta. S jugoslavenskim partizanskim pokretom bio je povezan tijekom svog ratnog zalaganja u SAD-u za priznanjem Josip Broza Tita. Neposredno po završetku rata vratio se u Beograd, gdje je bio dodijeljen ministru Kosanoviću za inozemni tisak u Ministarstvu informiranja. Nakon obilaska Splita i Zagreba, razočaran posljedicama komunističke revolucije u Hrvatskoj, odlučio je kao intelektualac građanskog usmjerenja trajno izbjeći u SAD. U svojim se tekstovima protivio ne samo komunističkom uređenju, nego i Jugoslaviji kao državi, postavši nakon rata zagovornik samostalne hrvatske države. Politički je bio blizak emigrantskom HSS-u, a svojim člancima u američkom tisku 1946. donio je prve vijesti Zapadu o komunističkoj revoluciji u Jugoslaviji. Zbog toga ga je javno napadao sam jugoslavenski komunistički vrh, predsjednik Tito i njegova ministar Aleksandar Ranković. Pred komitetom američkog Senata održao je 1947. predavanje o komunizmu u Jugoslaviji, protiveći se američkoj potpori Titu.

Zbog ratnih i poratnih veza s jugoslavenskim komunističkim režimom američko je državljanstvo dobio tek 1957. Na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju radio je od 1950. do 1974. kao profesor europske moderne povijesti. Tijekom godina ostvario je plodnu publicističku aktivnost u emigrantskom tisku, posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji, u kojoj je u vremenu 1955. – 1990. objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Imao je svoju kolumnu u 80 novina. Neke od emigrantskih novina u kojima je također surađivao bile su Nova Hrvatska, Journal of Croatian Studies, Slobodna riječ, Danica, Hrvatski dom i dr. Objavljivao je članke i eseje na razne teme o Jugoslaviji i komunizmu i u brojnim američkim časopisima i novinama, kao što su The New Leader, The New Republic, Chicago Tribune, The American Mercury, The Reader's Digest, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, The Commentary, The Freeman, The Challenge, Journal of Central European Affairs i dr.

Autor je mnogobrojnih eseja i nekoliko knjiga, među kojima su Sredozemni povratak (1971.), Hrvatska 1945. (1974.) te Živjeti nedoživjeti - Uspomene hrvatskog intelektualca kroz moralnu i ideološku krizu Zapada (Knjiga I, 1982; Knjiga II, 1984). Sve ove knjige su bile zabranjene od komunističkog režima, jer su u njima izrečene kritike jugoslavenskog političkog i društvenog sustava. Tijekom boravka u egzilu dopisivao se s istaknutim hrvatskim političkim emigrantima (Vinkom Nikolićem, Jurom Petričevićem, Brunom Bušićem, Mirkom Vidovićem, Nikolom Čolakom, Antom Kadićem, Jakšom Kušanom, Zlatkom Markusom i dr.), ali i sa disidentima iz Hrvatske i Jugoslavije (Franjom Tuđmanom, Milovanom Đilasom, Mihajlom Mihajlovom). U nekoliko je navrata sudjelovao u televizijskim raspravama o Jugoslaviji te na sastancima američkih povjesničara. Bio je članom brojnih međunarodnih organizacija kao što su: The International PEN Club, The International League for Human Rights, The Comittee for the Free World, Liberal International i dr. Također i emigrantskih i disidentskih organizacija Croatia Academy of America, Hrvatskog narodnog vijeća i Demokratskog komiteta za pomoć jugoslavenskim disidentima. Hrvatsku je prvi puta nakon 1945. posjetio u srpnju 1990., nakon čega je predsjednik Tuđman imenovao u komisiju za izradu novoga demokratskoga Ustava Republike Hrvatske. U jugoslavenskoj krizi 1990./91. zalagao se za mirno rješenje i stvaranje samostalne hrvatske države. Umro je u 3. prosinca 1993. u bolnici St. Luke's- Roosevelt Hospital Center na Manhattanu u gradu New Yorku.

Stjepan Razum, svećenik, katolički teolog i crkveni povjesničar rodio se 16. prosinca 1960. u mjestu Konšćica u općini Samobor. Pohađao je osnovnu školu u Sv. Martinu pod Okićem, dok je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju polazio u Zagrebu od 1975. do 1979. godine. Bogoslovlje je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1986.). Arhivistiku, diplomatiku i paleografiju diplomirao sam na Školi za arhivistiku, diplomatiku i paleografiju pri Vatikanskom arhivu (1994.) te je doktorirao iz crkvene povijesti na Fakultetu crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu (1995.). Od 1995. zaposlen je u Hrvatskom državnom arhivu s radnim mjestom u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu koji se nalazi u sastavu HDA-a. Od 1996. pročelnik je Odjela depozita Zagrebačke nadbiskupije pri HDA-u u čijem se odjelu nalaze Nadbiskupijski arhiv i Metropolitanska knjižnica. Godine 2008. stekao je zvanje višega arhivista, a godine 2010. zvanje arhivskoga savjetnika. Član je uredništva nekoliko znanstvenih i kulturnih časopisa te niza društava koja se bave promicanjem istraživanja povijesti i kulture. U životu se nije djelatno bavio politikom. No, na osobnoj razini bio je protivan tadašnjemu komunističkomu režimu.

Katolička novinarka, književnica i pjesnikinja Smiljana Rendić rodila se u Splitu 27. kolovoza 1926. godine od oca Marka i majke Ivanice Rusinović. U razdoblju od 1933. do 1940. godine pohađala je osnovnu školu i gimnaziju u Splitu gdje se pred izbijanje rata priključila i hrvatskom katoličkom pokretu. Poslije rata, 1948. godine komunističke vlasti u Splitu istjeruju nju i majku udovicu iz njihova stana zbog oporbenoga držanja njezine obitelji prema novom režimu. Pedesetih je godina radila u splitskoj tvornici Jugoplastika da bi se 1960. godine preselila u Rijeku. Ondje se 1961. zaposlila u administraciji časopisa Pomorstvo gdje je ostala raditi sve do prisilnoga umirovljenja 1971. godine. U Rijeci je u početku radila i za list La voce del popolo, međutim, nakon što je otkriveno da je vjernica bila je otpuštena iz toga lista koji je bio pod nadzorom Komunističke partije. Godine 1963. počinje njezina suradnja s Glas Koncilom, najznačajnijim katoličkim listom u socijalističkoj Jugoslaviji. U njemu objavljuje priče s autobiografskom pozadinom pod pseudonimom Berith u kojima kroz novele i eseje prikazuje osobni život i život svojih suvremenika u vremenima posvemašnje ateizacije i brisanja nacionalnoga identiteta. Iste godine počela je kao novinar surađivati u Glasu sv. Antuna Padovanskog pod pseudonimom Vjera Marini.

Godine 1971. zbog članka Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod objavljenoga u časopisu Kritika došla je pod udar komunističkih vlasti na temelju članka 118. Kaznenoga zakona. Na sudskom procesu 1972. godine donesena joj je zabrana javnoga istupanja i pisanja u roku od godine dana te zatvorska kazna od godinu dana. Sljedeće godine nakon žalbe sudu, presuda Smiljani Rendić od strane Vrhovnoga suda preinačena je u godinu dana zatvora uvjetno, ali je i dalje ostala vrijediti kazna od godine dana zabrane pisanja i javnoga istupa čemu je bila i pridodana kazna prisilnoga umirovljenja. Od godine 1973. do smrti živjela je kao umirovljenica u Rijeci, ali je i dalje nastavila bavljenje svojim novinarskim i književnim radom, prije svega u Glasu Koncilu. Zanimljivo da je početkom 1980-ih u vrijeme pojave poljskoga pokreta Solidarnost, Rendić prva novinski izvještavala o poljskim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji kada takvi procesi nisu odgovarali režimu i medijima pod njegovom kontrolom zbog čega je o njima u početku vladala medijska cenzura. Godine 1988. dobila je i posebnu nagradu Glasa Koncila pod naslovom „Zlatno pero Glasa Koncila“. Iako nije bila formalno obrazovana, svojim intelektualnim radom stekla je zavidno teološko znanje. Zasigurno, Rendić je bila najznačajnija hrvatska katolička novinarka u drugoj polovici 20. stoljeća. Umrla je 26. svibnja 1994. godine u Rijeci u 68. godini života.