Poslanje knjižnice i arhiva Instituta Hoover je sakupljanje, čuvanje i dostupnost najvažnijih materijala o globalnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću. Ona služi kao platforma za znanstvenu zajednicu i širu javnu publiku zainteresiranu za značenje i ulogu povijesti općenito, a osobito za povijest 20. stoljeća. Članovi i suradnici ovoga utjecajnog think-thank instituta su i američki državni tajnici i političari kao što su Henry Kissinger, George Schultz, Condoleeza Rice i istaknuti ekonomski stručnjaci poput Miltona Friedmana i Thomasa Sowella, te nekadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher. Prve aktivnosti vezane uz nastanak budućega instituta Herbert Hoover počeo je poduzimati već nakon 1895. i završetka studija rudarskoga inženjerstva u Stanfordu. Tada je održavajući svoje veze sa svojom Alma mater počeo pomagati prof. Ephraimu D. Adamsu, profesoru s Odjela za povijest, u prikupljanju građe iz britanskih arhiva. Zatim je pomogao u pribavljanju građe iz Kine i Dalekoga istoka jednom drugom povjesničaru sa Stanforda prof. Paysonu Treatu. Osim toga, pred početak Prvoga svjetskog rata kao inženjer i bankar, Hoover se profilirao u pasioniranoga bibliofila i kolekcionara koji je također počeo skupljati materijale iz svoga vlastitog područja, povijesti geologije. Po izbijanju Prvoga svjetskog rata, Hoover se uključuje u pomoć pogođenom stanovništvu i krajevima osnivajući svoju humanitarnu organizaciju. Na savjet prof. Adamsa, gradivo svoje humanitarne organizacije Commission for Relief in Belgium odlučuje ostaviti Sveučilištu u Stanfordu.

Međutim, presudni utjecaj u pokretanju instituta na Hoovera je ostavio jedan drugi povjesničar - prof. Andrew D. Adams. On je prikupio golemi materijal vezan za Francusku revoluciju i pohranio ga na svom matičnom Sveučilištu Cornell. Čitajući njegovu biografiju Hoover je, tijekom svojih humanitarnih akcija u Europi, odlučio krenuti u posao očuvanja povijesne dokumentacije iz Prvoga svjetskog rata. Hooverova namjera bila je da se prikupljanjem građe iz rata ukaže na uzroke i posljedice međunarodnih sukoba i ratova u modernoj povijesti i politici s ciljem da se čovječanstvo osvijesti o važnosti mira i da se u budućnosti izbjegnu takvi konflikti. Tek su okolnosti završetka rata, omogućile Hooveru da svoju ideju realizira u djelo. Hoover je, gledano kroz perspektivu američkih prilika, u tom pothvatu bio preteča arhivskoga prikupljanja povijesne građe na nacionalnoj razini, budući da je američki Nacionalni arhiv osnovan tek 1934. godine.

Tako je Hoover Institution Library Archives konačno utemeljen 1919. godine. Tada je taj budući američki predsjednik donirao 50 000 dolara Sveučilištu Stanford na kojem je prethodno bio studirao, da s tim sredstvima podigne arhiv i repozitorij koji bi pribavljao povijesnu dokumentaciju o netom završenom ratu. U tu svrhu Hoover je okupio znanstvenike da rade na skupljanju dokumentarne građe o uzrocima i posljedicama svjetskih političkih sukoba s konačnim ciljem promoviranja mira. S Hooverovim doniranim sredstvima, prof. Adams odlazi tako u Europu i počinje prikupljati različite arhivske materijale, publikacije, novine, vladine dokumente, plakate i pamflete, te druge materijale za Hoover War Library. Nakon njega, u Europu odlaze i drugi povjesničari sa Stanforda s istim zadatkom, prof. Ralph H. Lutz (1886. - 1968.) i prof. Frank A. Golder (1877. - 1929.). Dok se prof. Lutz specijalizirao za zbirke i povijesne građe iz Njemačke, Golder se posebno istaknuo u prikupljanju zbirki i povijesne dokumentacije iz Rusije i srednje Europe, te je kao ekspert za ruske arhive prikupio brojne prvorazredne materijale o Ruskoj revoluciji.

Početne zbirke koje su se našle u novoosnovanom Institutu činile su materijale iz sljedećih organizacija: Commission for Relief in Belgium, US Food Administration, American Relief Administration in Europe and Russia. Nakon Hooverovog sudjelovanja na Pariškoj mirovnoj konferenciji, on je iz Europe pribavio još i gradivo nacionalističkih pamfleta iz Prvoga svjetskog rata. Sve te zbirke s materijalima koje su prikupili Adams, Lutz i Golder temeljno je gradivo tek osnovanoga Instituta. Glavni cilj djelovanja Instituta u međuratnom vremenu je bio spašavanje povijesne građe od propadanja i gubljenja građe kao što su razne publikacije, sjećanja aktera određenih povijesnih događaja, korespondencije, razni arhivi međunarodnih humanitarnih organizacija i dr.

Hoover je u to međuratno doba bio preteča i u prikupljanju raznoga materijala o ideologijama 20. stoljeća, fašizmu, komunizmu i nacionalizmu. U vezi s tim, Hoover je došao u veoma bliske kontakte s pripadnicima ruske emigracije tako da je uspio spasiti arhiv carske tajne policije što je glavni izvor za živote i djelovanje vodećih ruskih revolucionara kao što su Staljin, Lenjin i Trotsky. Osim toga, došao je u posjed ostavštine generala Petra Vrangela što je također važan dokument za povijest Ruskoga građanskog rata i djelovanja Ruske carske armije. Arhiv Instituta Hoover je s brojnim drugim materijalima o ruskim emigrantima i njihovim organizacijama svakako najbolji arhiv za proučavanje sovjetskoga komunizma i ruske emigracije. Usporedo s tim nastojanjima oko prikupljanja ruske povijesne građe, prof. Lutz je gradio zbirku o njemačkoj Weimarskoj Republici i usponu i širenju nacionalsocijalizma u Njemačkoj.

Zbog povećanja obujma povijesne građe sa svim ovim prikupljačkim pothvatima iz Prvoga svjetskog rata i međuratnoga doba, pristupilo se izgradnji dodatnoga prostora za pohranjivanje nove građe u vremenu Drugoga svjetskog rata. Tako je 1941. godine za potrebe arhivske građe podignuta nova zgrada Hoover tower. Danas, Hoover posjeduje gotovo više od 6 000 arhivskih zbirki i milijun književnih jedinica napisanih na 69 različitih jezika iz više od 150 zemalja svijeta koji se tiču tema rata, revolucija i mira u 20. i 21. stoljeću. Hoover je dao misiju svome Institutu u jednom svom govoru iz 1951. u kojem je istakao da on mora širiti svijest u svijetu o važnosti mira nakon iskustva dvaju velikih svjetskih ratova u 20. stoljeću.

Osim disidentskih i emigrantskih zbirki s područja bivše Jugoslavije, arhiv Instituta Hoover pohranjuje i mnoge druge disidentske, emigrantske i druge zbirke iz zemalja nekadašnjega Istočnog bloka. Iz sovjetskih zbirki valja izdvojiti zbirke disidenata i pisaca Andreja Siniavskog i Aleksandra Il'icha Ginzburga, te dokumente ruske tajne službe KGB-a za Estoniju, Litvu i Gruziju. Osim toga, na mikrofilmu u arhivu se nalaze i dokumenti sovjetske države i sovjetske Komunističke partije. Od poljskih zbirki u ovom arhivu nalazi se zbirka nezavisnih publikacija za vrijeme komunističke Poljske Polish independent publications collection, 1976-1990. koja ima obilje građe od preko 200 arhivskih kutija. Osim toga, tu je i zbirka dokumenata poljske tajne službe, kao i zbirka poljske sekcije Radio Free Europe. Od osobnih zbirki važne su one disidenta Irene Lasote i ona poljskoga komunističkog dužnosnika Jakuba Bermanna. Za Mađarsku se nalazi zbirka fotografija iz doba Mađarske revolucije 1956. pod nazivom Erich Lessing Photographs. Isto tako, tamo se nalazi i zbirka mađarskoga ministra kulture i obrazovanja iz komunističkoga perioda Imre Poszgaya. O disidentskim kretanjima u komunističkoj Čehoslovačkoj postoji zbirka nezavisnih i necenzuriranih underground publikacija pod nazivom Czechoslovak Independent Publications Collection. Također, tu su i zbirke češkoga povjesničara i političkoga disidenta Vilema Prečana, zatim zbirka novinara Radija Free Europe Ferdinanda Peroutka, kao i zbirka Jiri Šetina koja se tiče materijala vezanih uz djelovanje čehoslovačke Komunističke partije. Iz rumunjskih prilika iz ovoga razdoblja postoji zbirka rumunjske antikomunističke organizacije Comitetul National Roman Records, 1945-1975. Također, za povijest djelovanja bugarske emigracije, relevantna je bogata zbirka savjetnika bugarskoga kralja Borisa II. Kyrila Drenikoffa.