COURAGE

povezivanje zbirki

The diaries are presented in the form of separate notebooks which were written by Milan Jelínek over a continuous, yet not daily, period of time. Jelínek recorded his everyday impressions, commenting on current events; a large part of them are summaries and short reviews of the books he read. The diaries prove the mindset of an enthusiastic Communist transformed to a critic, and the disappointment of the social and political development following the Prague Spring. There a also very valuable and non-encrypted, "uncensored" records about the publishing of samizdat titles and the organisation of the underground university within the activities of the Jan Hus Educational Foundation. What is interesting, are also the characteristics of other people from the academic and dissident environment.

The diary was kept by Sirje Kiin during several weeks in the autumn of 1980. It was written right after collecting signatures for the letter from 40 intellectuals, in which Kiin participated as the main collector of signatures. The diary was born out of the need to reflect on the circumstances in which the letter was written, and expresses strong emotions towards the surroundings and the context in which it happened. Out of fear that her home might be searched by the KGB, Kiin travelled to her parents' house in the town of Viljandi to write, where she left the diary for safekeeping. 
Some extracts from the diary were used in the book 40 kirja lugu (The Story of the Letter of the 40 Intellectuals) by Kiin, Rein Ruutsoo and Andres Tarand in 1990.
In the autumn of 2015, Kiin offered her diary to the prestigious Estonian literary journal Looming for publication, but it was turned down by the editor-in-chief because it was too political to be published in a cultural magazine. Finally, in November 2015, the weekly newspaper Eesti Ekspress printed extracts from the diary, under the title '40 kiri hirmutab veel 35 aastat hiljemgi' (The Letter of the 40 Intellectuals still Scares after 35 Years).

Jedan od prvih performansa iz ciklusa „Slučajni prolaznik“ (nakon performansa održanih u Zagrebu) je performans održan u Beogradu 1971. godine na kojemu je korišten plakat (portret) „Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 14.29 sati.˝ Plakat (portret) je postavljen na pročelju zgrade Jugoexporta na centralnom beogradskom trgu (današnja Kolarčeva 1). Za pretpostaviti je kako je reakcija građana Beograda bila slična onoj Zagrepčana - zbunjenost i sumnja u identitet prikazanih likova.

Riječ je o subverzivnom performansu na javnoj površini, inače namijenjenoj rukovodiocima, gdje autor vješa portrete slučajnih prolaznika – time dovodeći u pitanje uvriježene obrasce komunikacije u javnome prostoru jedne socijalističke države.

Performans postavljen 1971. na Trgu maršala Tita (današnji Trg Republike Hrvatske) u Zagrebu predstavlja, uz performans na Trgu Republike (današnji Trg bana Josipa Jelačića), prvi rad iz ciklusa „Slučajni prolaznik“. Za performans je korišten plakat (portret) „Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 12.15 sati.˝ Ovaj je plakat (portret) u vlasništvu Muzeja suvremene umjetnosti i nalazi se, uz dvije fotografije koje svjedoče događaju, u stalnome postavu Muzeja. Sam je performans, kao i onaj na Trgu Republike, izazvao zanimanje i zbunjenost građana Zagreba.  

Riječ je o subverzivnom performansu na javnoj površini, inače namijenjenoj rukovodiocima, gdje autor vješa portrete slučajnih prolaznika – time dovodeći u pitanje uvriježene obrasce komunikacije u javnome prostoru jedne socijalističke države.

Performans izveden na Trgu Republike (današnji Trg bana Josipa Jelačića) u Zagrebu 1971. prvi je rad iz ciklusa „Slučajni prolaznik“. Osim njega, isti je dan na Trgu maršala Tita (današnji Trg Republike Hrvatske) napravljen još jedan performans, odnosno postavljen je veliki plakat (portret) slučajnog prolaznika. Na Trgu Republike Dimitrijević postavlja tri velika plakata (portreta) na kojima su fotografije starijeg muškarca, starije žene i mlade djevojke. Plakati (portret) izazvali su veliki interes i zbunjenost prolaznika koji su čekali tramvaj.  

Riječ je o subverzivnom performansu na javnoj površini, inače namijenjenoj rukovodiocima, gdje autor vješa portrete slučajnih prolaznika – time dovodeći u pitanje uvriježene obrasce komunikacije u javnome prostoru jedne socijalističke države.

Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu u svome posjedu ima pet fotografija na jednoj podlozi koje svjedoče ovome događaju naziva „Prolaznici koje sam slučajno sreo u 13.15, 16.23, 18.11“.