COURAGE

povezivanje zbirki

Kartica sadrži pet izrezanih i nalijepljenih članaka koji se odnose na izvještaje o postupcima protiv režisera i scenarista filma „W.R. Misterije organizma“ Dušana Makavejeva, režisera i scenarista filma „Plastični Isus“ Lazara Stojanovića, te Koste Čavoškog, tada asistenta na Pravnom fakultetu u Beogradu, osuđenog na pet mjeseci zatvora, uvjetno dvije godine, zbog kritike jugoslavenskih ustavnih amandmana iz 1971.

 Film „W.R. Misterije organizma“ iz 1971. godine u SFRJ je 15 godina bio zabranjen za javno prikazivanje, a u svijetu višestruko nagrađen (Interfilm, međunarodna kritika u Berlinu, Nagrada „Luis Buñuel“ u Cannesu). Kako se dalje opisuje u Filmskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Makavejev je između ostaloga na ironičan način tematizirao rigidnost komunističkog režima, odnosno konzervativnost navodno progresivnih socijalističkih društava. U glavnom liku Milene, mlade jugoslavenske komunistkinje, zastupljena su i feministička stajališta povezana s psihoanalizom i marksizmom, dok se struktura filma u cjelini umnogome oslanja na iskustvo tzv. povijesne, posebice sovjetske avangarde.

 Te godine u režiji Lazara Stojanovića snimljen je i film „Plastični Isus“. Film je zabranjen, bunkeriran, te prvi put prikazan 1990. Godinu dana kasnije, dobio je Nagradu međunarodnog žirija kritike na festivalu u Montrealu. Njegov autor osuđen je na zatvorsku kaznu. Osim zbog erotskih sadržaja, film je zabranjen ponajprije zbog otvorene kritike Titova kulta ličnosti i tadašnjeg jugoslavenskog režima. Tim filmom Stojanović je uvršten među redatelje tzv. crnog vala, stilske struje na jugoslavenskoj kulturnoj sceni u razdoblju 1960-ih i prve polovice 1970-ih. Karakterizira ga kritika socijalističkog društva, ideologije, tadašnjih vlasti i njihova prikaza u javnosti, te realnu prikazu svakodnevnog života, nasuprot službenog socijalističkog kulturnog etatizma koji je stvarnost oslikavao kroz prikaz općeg napretka i blagostanja jugoslavenskog socijalističkog društva.

Osim opisanih, u zbirci se nalazi još pedesetak novinskih članaka iz razdoblja 1972. – 1974., koji se tematski odnose na kaznena djela neprijateljske propagande u umjetničkoj produkciji, kaznena djela proizvodnje i distribuiranja pornografskih spisa, te kaznena djela povrede ugleda države, državnih tijela i predstavnika. Dokumenti su dostupni za istraživanje i kopiranje.   

Esej Novinarstvo u poslijeratnoj Jugoslaviji nalazi se u zbirci Dinka Tomašića, a Tomašić ga je koristio u svojim sociološkim istraživanjima. Nowotnyjev prikaz novinarstva pod novim komunističkim režimom kritizirao je postupke vlasti koji su van svih profesionalnih kriterija uništavali novinarsku profesiju. Nowotny, inače bivši pripadnik kontraobavještajne službe, naglašava u uvodu svoga eseja da je u Jugoslaviji prije rata i revolucije bilo veoma malo novinara odanih „naprednim idejama“, odnosno komunističkoj ideologiji. Kako zbog odlaska u emigraciju, tako i zbog toga što su mnogi novinari bili ubijeni ili u zatvorima, a drugi pak otpuštani zbog svog „malograđanskog držanja“, profesionalno novinarstvo je praktički iščezlo u toku poslijeratnih  revolucionarnih događanja. 

Ono malo novinara što ih je ostalo i koji su čak i bili odani komunističkim vlastima, bili su pod stalnim nadzorom vlasti i zbog straha su morali provoditi autocenzuru, tako da je u novom novinarstvu, što ga je iznijela revolucija, bila izbačena svaka kritika političke vlasti i stanja u društvu. Nowotny donosi slučaj crtača i karikaturista Andrije Maurovića koji se 1943. pridružio partizanima. Nakon rata se zbog razočaranja u režim odbijao učlaniti u Partiju, te se osobno povjerio autoru ovoga eseja, da je razmišljao o tome da napusti zemlju „lažne socijalističke politike“. Premda je Maurović učinio puno u propagandnom smislu za partizansko-komunistički pokret, krajem 1940-ih dolazi na udar režima jer je njegov umjetnički izraz iskazivao „ne-socijalističke“ težnje. 

U formalnoj mjerodavnosti Komisije za kinematografiju Vlade Narodne Republike Hrvatske bilo je rukovođenje kinematografijom i kinofikacijom na području Hrvatske, izrada i ostvarenje plana razvoja kinematografije i kinofikacije, osposobljavanje i usavršavanje filmskih stručnih i umjetničkih kadrova te administrativno-operativno upravljanje državnim filmskim poduzećima za proizvodnju i raspodjelu filmova (Narodne novine NRH, br. 86/1947). U obavljanju tih zadaća Komisija se redovito savjetovala ponajprije s Komitetom za kinematografiju Vlade FNRJ i Agitpropom Centralnoga komiteta KPH postupajući po njihovim uputama.

Stvarnu kontrolu Komunističke partije nad radom Komisije za kinematografiju Vlade NRH i filmskih poduzeća pod njezinim formalnim upravljanjem ilustrira obavijest te Komisije poslana 13. siječnja 1950. Komitetu za kinematografiju Vlade FNRJ. U njoj se opisuju rezultati rada specijalne Komisije Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske koja je zasjedala pri toj Komisiji radi ispitivanja poslovanja i „problematičnih pojavaˮ u poduzeću Jadran film. Rezultat te akcije bilo je uklanjanje s dužnosti nekoliko „nepoćudnih licaˮ među kojima su bili i režiseri Ivo Tomulić, Ante Mladineo i Melita Filipović. Ocijenjeni su nepoćudnima zbog „nezdravih odnosa prema produkciji, koji su dolazili do izražaja u širenju nevjerice u naše snage, u podcjenjivanju rukovodstva i aljkavosti u raduˮ, kao i „problematične prošlostiˮ. Naglašena je i njihova „nezdrava ambicijaˮ i negativan utjecaj na okolinu uz nedostatak potencijala za daljnji razvoj kao režisera (HR-HDA-309. Komisija za kinematografiju Vlade NRH. Str. pov. 1/1950).

Četiri djevojke (I. K., B. K., Z. P- i D. M.) optužene su da su u rujnu 1945. umnažale i širile letke s pjesmom u kojoj se neprimjereno (ironično) govorilo o Josipu Brozu Titu te da su raspačavale Pastirsko pismo hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945. Kratka pjesmica naslovljena Pjesma Titu bila je parodija partizanske narodne pjesme Druže Tito, ljubičice bijela/Tebe voli omladina cijela i počinjala je Druže Tito, ljubičice plava/do proljeća otiće ti glava te se tražila Titova smrt. Potpisali su je "anti-boljševici", a Tito je nazvan ruskim medom s aluzijom na njegove sovjetske veze sa Staljinom. Premda u to vrijeme Titov život, rad i djelo još nisu bili zaštićeni od osporavanja, ovakav primjer opozicije u svakodnevnici dokazivao je anti-revolucionarnu i anti-komunističku djelatnost, što je bilo vezano uz nasljedovanje tradicije NDH i kao takvo bilo strogo kažnjivo.

Inače, raspačavanje letka od strane optuženica može se protumačiti i kao protuakcija na propagandističke aktivnosti u Zagrebu uoči prvih općih izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije 11. studenog 1945. Tada su građani Zagreba bili poticani na glasovanje za komunističku listu Narodne fronte, a u centru Zagreba kip bana Josipa Jelačića bio je "zakamufliran". Prije toga na početku Ilice stajao je slavoluk s kulisama ženskih likova (u čast Prvog kongresa Antifašističke fronte žena Hrvatske održanog od 21. do 23. srpnja 1945.) u narodnoj nošnji na kojima je između ostalog pisalo Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo i Nema cvijeća što su jorgovani, ni boraca što su partizani.

Dokument je stvorio Javni tužilac za grad Zagreb 28. prosinca 1945. (Broj K-3886/45). Iz prostorija Okružnog javnog tužilaštva Zagreba ilegalno ga je uzeo Iljko Karaman i pohranio u svojoj zbirci. Dokument je dostupan za istraživanje i za kopiranje. Do danas nije imao odjeka u javnosti niti je bio korišten u istraživanjima.

Alenka Puhar je autorica prvoga prijevoda distopijskoga romana Georgea Orwella 1984. na slovenski jezik, a ujedno i na jezik neke od komunističkih zemalja. Roman je preveden 1967. kada je Puharova još bila studentica i imao je velik utjecaj na nju. Taj se utjecaj ponajprije ogleda u činjenici kako knjiga svome čitatelju daje aparat za kritičko razmišljanje pomoću kojega je Puharova komparirajući društvo iz romana 1984. s jugoslavenskim društvom, došla do spoznaje kako se radi o sličnim totalitarnim sustavima. Ova je spoznaja odredila kasniji profesionalni put Alenke Puhar.

U zbirci se nalazi prvi tiskani prijevod romana 1984. iz 1967., ali ne i rukopis Alenke Puhar koji je predala izdavaču. Rukopis nije sačuvala.