COURAGE

povezivanje zbirki

Prepiska između Komisije za kinematografiju Vlade NRH i Komiteta za kinematografiju Vlade FNRJ iz prosinca 1950. o prikazivanju sovjetskih filmova u hrvatskim kinima ilustrira partijsku i državnu kontrolu nad uvozom i distribucijom filmova za prikazivanje u kinodvoranama te podređenost filmskoga repertoara političkim i ideološkim potrebama.

Filmovi nastali u komunističkoj Jugoslaviji do 1948. vodili su se načelom socijalističkoga realizma nadahnutoga SSSR-om. Cijela filmska industrija oblikovala se u sklopu ideoloških načela koji su usmjeravali novoosnovanu državu prema marksističko socijalističkoj kinematografiji. (Lučić, 2015: 23) Sukladno tome, na repertoaru kinodvorana prevladavali su filmovi iz SSSR-a, a utjecaj filmova iz zapadnih zemalja koji su se i dalje prikazivali bio je znatno slabiji. Nakon sukoba s Informbiroom, sovjetski filmovi i dalje ostaju na repertoaru kinodvorana diljem Jugoslavije, ali uz sve veću konkurenciju zapadnih, posebno američkih filmova. (Lučić, 2015: 71)

U konkretnom slučaju, Komisija za kinematografiju obavještava Komitet za kinematografiju Vlade FNRJ o saznanjima da publika „protestira protiv prikazivanja pojedinih sovjetskih filmovaˮ, te da „izvjesnu zabunuˮ unose i domaći dokumentarni filmovi u kojima se u pojedinim kadrovima mogu vidjeti Staljinove fotografije. S obzirom na to da su ti filmovi, navodi dalje Komisija, „bili propušteni od strane cenzure, a nama stižu protesti protiv prikazivanja sovjetskih filmova,ˮ moli se hitna uputa da li, i konkretno koje, sovjetske filmove treba skinuti s repertoara u Hrvatskoj (HR-HDA-309. KK Vlade NRH. Str. pov. 32/1950).

Radi se o dokumentu u kojem je donesen zaključak temeljem istražnih radnji vezanih za navodnu pojavu nacionalizama u Matici iseljenika Hrvatske u razdoblju 1964. – 1967., tj. za vrijeme mandata Većeslava Holjevca na mjestu njenoga predsjednika. Komisija je utvrdila pojave koje su „očitovale i izvjesna nacionalistička skretanja, kao i nezdravu klimu, pogodnu za daljnje deformacije u Matici iseljenika Hrvatske.“ Kao najodgovornijeg za to Komisija je držala upravo Holjevca zbog „dubljih idejno-političkih zabluda o nacionalnom pitanju koje on razmatra van klasnog i društvenog konteksta.“ Zbog toga je Holjevac bio prisiljen podnijeti ostavku na članstvo u CK SKH, a posljedično i na mjesto predsjednika MIH-a. Kao konkretne njegove greške u dokumentu se navode: nedostaci prijedloga Statuta MIH-a zbog jednostrane orijentacije na iseljenike isključivo hrvatske narodnosti, zatim ublažavanje karakterizacija o dvjema emigrantskim organizacijama – Hrvatskoj akademiji u New Yorku i Američko-hrvatskom akademskom klubom u Clevelandu (od neprijateljski raspoloženih prema Jugoslaviji do neutralnih, kulturnih organizacija) u materijalima koje je pripremio tajnik I. Marinković, oklijevanje oko osude Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i postupanja s njezinim potpisnicima, nedavanje prijema i neprisustvovanje proslavi povodom Dana Republike 1966., pjevanje hrvatskih pjesama uoči Nove godine („Rajska djevo, kraljice Hrvata“, „Ustani bane“), zatim izdavanje proglasa za pomoć iseljenicima povodom poplave Zagreba 1964. upućen „hrvatskim iseljenicima i ostalim jugoslavenskim građanima na privremenom radu u inozemstvu“, stavljanje Franje Tuđmana, Zvonimira Komarice i Ive Frangeša na listu za Glavni odbor (GO) MIH-a te opravdavanje potpisivanja pisma solidarnosti Ljudevitu Jonkeu nakon službene osude Deklaracije.

Holjevac je proglašen krivim  zbog političkog zastranjivanja na nacionalističkoj liniji te zbog neslaganja s takvom ocjenom i „nesagledavanja svoje političke odgovornosti.“ Komisija je stoga dala upute za sazivanje izvanredne skupštine MIH-a zbog izmjena u sastavu Glavnog odbora i definiranja orijentacije MIH-a „u skladu s politikom našeg društva.“

Ovaj je dokument vrlo jasan primjer djelovanja CK SKH, tj. jednog od njegovih tijela kao represivnog u pogledu kulturne politike. Ponašanje mimo zadane ideološke linije nije bilo dozvoljeno i vrlo je brzo rješavano, a akteri su kažnjavani gubitkom položaja u društvu, funkcija i, često, zaposlenja te su bili pod prismotrom.

Dokument je, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas. Gradivo je u potpunosti dostupno za korištenje.

Ovaj zapis je izvadak iz Kronike župe Staševica, a datiran je na 19. kolovoza 1956. kada je nadbiskup Franić išao u pastoralni pohod u župe na području oko rijeke Neretve, točnije u selo Staševicu. Lokalni komunisti su preko svojih partijskih organizacija pokušali spriječiti dolazak nadbiskupa Franića u njihovu župu, na način da ga fizički zaustave na putu prema selu, koje je pohodio kako bi mladima išao dijeliti sakrament krizme. Događaj je svjedočio o ukupnom nastojanju u tadašnjem vremenu da se provede dekristijanizacija društva. Kopija tog dijela spomenute kronike nalazi se u Franićevom gradivu. 

Zapisnik je to sastanka triju navedenih strana sazvan s ciljem utvrđivanja odgovornosti Zvonimira Komarice, tada direktora Zavoda za migracije i narodnosti, ujedno i predsjednika Komisije za međunarodne kulturne veze Matice hrvatske (MH) te člana Upravnog odbora MH-a, u vezi s usvajanjem teksta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Komarica je optužen da je sudjelovao u raspravi o tekstu Deklaracije, a nije se od nje javno ogradio ili pokušao spriječiti njezinu objavu. Stoga je izbačen iz članstva SKH-a. Tema sastanka bila je i potpisivanje pisma potpore Ljudevitu Jonkeu, potpisniku Deklaracija od strane članova MIH-a Ivana Čizmića i Nade Bukan, za što su nedugo potom također kažnjeni isključenjem iz SKH-a.

Ovaj dokument je, uz ostalo gradivo tadašnjih društveno-političkih organizacija, do 1995. činio dio arhiva Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske/Instituta za suvremenu povijest. Te je godine u srpnju gradivo predano HDA-u gdje se nalazi i danas. Gradivo je u potpunosti dostupno za korištenje.

Dokumenti predstavljaju nastavak težnji čelništva SKD „Prosvjete“ za jačim srpskim utjecajem u društvu te ravnopravnošću s Hrvatima, no ujedno oslikavaju nastojanje da se te težnje opravdaju negirajući oporbeno djelovanje Društva (tzv. kontrarevolucionarno djelovanje) te usporedbe s Maticom hrvatskom. Zaključci IO-a te Komisije za zaključke donose ustvari program rada SKD „Prosvjeta“, tj. popis prioritetnih zadataka: oživljavanje zamrlih i osnivanje novih pododbora, pokretanje tjednika za kulturna i društvena pitanja Srpska riječ, ostvarivanje znanstveno-istraživačkog plana rada, pokretanje časopisa za kulturna i znanstvena pitanja, obnavljanje Muzeja Srba u Hrvatskoj, aktiviranje Odjela za dokumentaciju pri Glavnom odboru SKD „Prosvjeta“, aktivno sudjelovanje Društva u raspravama o izmjenama Ustava SRH i izrada prijedloga za ustavno i zakonsko reguliranje položaja Srba u Hrvatskoj (ravnopravnost jezika i pisma na svim segmentima društva, obrazovanje srpske djece po posebnim školskim programima), osnivanje desetak komisija pri GO, jačanje financiranja. Predložena je i promjena naziva društva u „Prosvjeta – zajednica Srba u Hrvatskoj“, sazivanje II. kongresa Srba u Hrvatskoj te ponovno formiranje Srpskog kluba zastupnika Sabora SRH o čemu se trebalo odlučiti na sljedećoj, Dvanaestoj godišnjoj skupštini koja, međutim, nikada nije održana jer je društvu onemogućen daljnji rad.