COURAGE

povezivanje zbirki

Rukopis je nastao 1956., dok je najpoznatija Đilasova knjiga objavljena 1957. na engleskom jeziku u Americi, doživjela desetine izdanja na brojnim svjetskim jezicima. Đilas je iznio svoje teorijsko objašnjenje pojma „nove klase“ koja se prema njemu rodila nakon revolucija u novonastalim komunističkim društvima. Pojavu „nove klase“ držao je društvenom stvarnošću koja je u dubokom raskoraku s ideološkim teorijama o potebi uspostave socijalnoga egalitarizma. Ta nova komunistička elita koju je revolucija izbacila na vrh društva u ime kolektivnoga vlasništva upravlja svim njegovim resursima. Glavni je Đilasov zaključak da se tako „nova klasa“ paradoksalno preobrazila u eksploatatorsku klasu po naravi istoj onoj protiv koje se borila u revoluciji. Tako se Đilasovi uvidi nadovezuju na „izdaju revolucije“ i to od strane same komunističke avangarde o kojoj je još prije govorio Trotzky. Ovime je on ozbiljno uzdrmao legitimitet ideoloških temelja Titove Jugoslavije i zemalja istočnoga komunističkog bloka zbog čega je kao prvi disident ponio etiketu glavnoga neprijatelja komunizma. Međutim, iako je Đilas osudio totalitarni komunizam i jednopartijsku diktaturu, do kraja svoga života nikada nije napustio socijalistička uvjerenja, vjerujući da je socijalizam ostvariv putem reformi u jednom demokratskom poretku.

Dnevnik poslova zatočenika je knjižica s kratkim bilješkama o poslovima koje je Grgo Šore, odnosno svaki zatočenik, morao svakodnevno obavljati tijekom boravka u logoru na Golom otoku. Dnevnik je vođen od 27. veljače do 20. listopada 1951. godine. Pisan je olovkom i tintom, a sastojao se od rubrika: datum, vrsta posla, norma ili ocjena, primjedba i potpis rukovodioca. Rubrike o normi ili ocjeni te potpis rukovodioca ćirilicom je ispunjavao rukovodilac, dok je rubrika namijenjena primjedbama ostala prazna. Iz dnevnika je vidljivo da je Šore na Golom otoku osim teških fizičkih poslova radio i kao građevinski tehničar na projektiranju gospodarskih objekata i objekata za smještaj zatočenika. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović) Dokument svjedoči o tome kakve su torture prolazili zatočenici ovoga ideološki iniciranoga logora.

Prijepis izvornoga rukopisa sjećanja Grge Šore Goli Goli Goli – Istina o Golom otoku na dane zatočeništva na Golom otoku djelomično se razlikuje od izvornika, a započinje kratkim životopisom autora prije njegova uhićenja, te o konkretnim događajima koji su prethodili uhićenju. Potom slijedi detaljno izvješće o zatočeništvu kojemu je prethodilo uhićenje u Travniku u lipnju 1949. i prebacivanju u zatvor u Sarajevu. Iz Sarajeva je u rujnu 1949. s oko 400 zatočenika otpremljeno vlakom do Herceg Novog, a potom kamionom do bivše austrougarske tvrđave na rtu Oštro na ulazu u Boku Kotorsku. Tamo su Šorinoj grupi pridruženi zatočenici iz Crne Gore, a potom su svi ukrcani na brod koji ih je prevezao do Gologa otoka. Šorina grupa bila je prva grupa „informbiroovaca“ koji su pristigli na Goli otok. Prije njih na otoku se nalazila manja grupa kažnjenika koja ih je dočekala batinama, psovkama i drugim uvredama. U takvom okruženju Šore je proveo pune tri godine pri čemu je doživio najsurovije metode političkoga preodgoja. Odmah po dolasku u logor svi zatočenici morali su javno iznijeti činjenice o svojem neprijateljskom radu te priznati krivnju. Također, svi zatočenici morali su samoinicijativno odlaziti na prijavak isljednicima UDBE kako bi ih informirali o „bandi“ među drugim zatočenicima ili onoj koja je još na slobodi. U logoru su se redovno održavale političke konferencije na kojima se raspravljalo o krivnji određenoga zatočenika na temelju dokaza dobivenih međusobnim uhođenjem. Uz navedeno, svake se večeri odvijao kulturno-prosvjetni rad koji se sastojao od čitanja partijske literature, izrade zidnih novina, pisanja referata, pa čak i kratkih komedijskih predstava. Svim oblicima kulturno-prosvjetnoga rada bilo je zajedničko veličanje Josipa Broza Tita i njegove politike u sukobu s Informbiroom. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)

Uprava logora je kažnjavala zatočenike surovim metodama koje su se sastojale od teškoga fizičkog rada, poticanja nasilja među zatočenicima, psihičkoga zlostavljanja te uskraćivanja hrane i vode. Prema Šorinom sjećanju, glavne kaznene mjere u logoru bile su: bojkot (prekid svake komunikacije s kažnjenikom, prekovremeni rad i smanjeno sljedovanje hrane i vode), utovar „Anite“ (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta), tragač (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta u paru s drugim zatočenikom), labud (iscrpljivanje prenošenjem velikoga tereta sa šestero drugih zatočenika) i počast kibli (višesatno ili višednevno stražarenje nad drvenim nužnikom u baraci). Fizičko iscrpljivanje logoraša provodilo se u cilju njihove psihičke preobrazbe, odnosno brisanja njihove osobnosti kako bi se stvorila poslušna osoba vjerna Partiji na čelu s Josipom Brzom Titom. Zatočenici koji bi više puta bili interno kažnjavani ili su odbijali pokoriti se političkom preodgoju završavali su u objektu 101. Smisao objekta bila je da neposlušne zatočenike slomi još težim uvjetima svakodnevnoga rada i intenzivnijim metodama mučenja. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)

Svaku od navedenih situacija i metoda političkoga preodgoja Grgo Šore je precizno opisao na temelju vlastitoga iskustva ili na primjeru nekoga od zatočenika iz okruženja. Neke od najtežih aspekata robijaške svakodnevice Šore je ilustrirao vlastitim crtežima pod naslovima: Tragač/Nošenje teškog kamenja, Voda i hrana/Bojkot uz zid, Počast kibli/Labud. (Razgovor s Dubravkom Peić Čaldarović)

„Ja sam presuđen na šest mjeseci zatvora zbog protuprirodnog bluda. Smatram da to moje ponašanje ne podliježe kazni, jer nije krivično djelo. Od najstarijih vremena ljudske historije i kod kulturnih naroda staroga vijeka, kod Egipćana, Grka, Perzijanaca, u islamskom svijetu, Japanu i Kini je ovaj protuprirodni blud toleriran. Tek nastupom katoličke crkve i njenom supremacijom ovaj je blud prozvan sodomskim grijehom, te kažnjavan teškim kaznama. […] Kako su se pojedine države othrvale supremacije katoličke crkve, to su uvele tolerantnija shvaćanja u reguliranju seksualnih odnosa, u pitanju braka te u pitanju homoseksualstva. Prema mome znanju, sve moderne države ne smatraju danas niti preljub niti homoseksualstvo za krivično djelo.” (HR-DAZG-1007-527: „Žalba  [Branka Vujaklije] na presudu Okružnog suda u Zagrebu K 236/949-7”, prosinca 1949.)

Ovim je riječima Branko Vujaklija, 23-godišnji student teologije i pravoslavni bogoslov iz Zagreba, u žalbi na presudu suda u Zagrebu, napisanoj u zatvoru krajem prosinca 1949., pokušao uvjeriti Vrhovni sud da ga oslobodi krivnje za njegovo homoseksualno ponašanje.

Na sudskoj raspravi je bez oklijevanja iskazao da jest homoseksualac. Ali, sucu je nastojao objasniti da je to njegov „prirodan seksualni nagon”, da je seksualne odnose imao dobrovoljno i nikada na javnom mjestu, pa da ga se ne može smatrati krivim. Sud se oglušio na njegovu obranu ustvrdivši da je riječ o vrlo nemoralnoj pojavi. (Dota, 2017: 94-95) Vujaklija nije odustao pa je u žalbi (navedenoj ovdje u uvodnom odlomku) promijenio pristup svojoj obrani. Budući da je osuđen kao moralni degenerik i razvratni buržujski element, odlučio je i sam posegnuti za argumentima ideološkoga prizvuka. Sucima se trsio objasniti kako prezir prema homoseksualnosti svoje izvorište ima u katoličkoj tradiciji koju novo suvremeno progresivno socijalističko društvo, kako u pogledu braka i seksualnosti općenito, tako u pogledu homoseksualnosti specifično, mora odbaciti. No njegovo nastojanje ostalo je bez priželjkivanoga ishoda te je i Vrhovni sud Hrvatske u cijelosti odbacio njegovu žalbu. (Dota, 2017: 95)

Presuda i žalba mladoga studenta Branka Vujaklije pronađene su u sklopu projekta udruge „Domino“, te su postale dio zbirke „Povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj“. Presuda iz 1949. godine, kao i ostali procesni materijali, uključujući i citiranu žalbu, izvorno se nalaze u Državnom arhivu u Zagrebu, u fondu Okružnog suda u Zagrebu (HR-DAZG-1007). Pored ideološki motiviranog progona homoseksualnosti u postrevolucionarnoj fazi komunističke vlasti u Jugoslaviji, dokument svjedoči i o otporu koji su neki osuđeni homoseksualci iskazivali sudskim vlastima. Vujaklija je bio dovoljno odvažan da svoju homoseksualnost nazove sasvim prirodnom pojavom, što je bila rijetkost u to vrijeme, te je tražio ne samo oslobađajuću presudu za sebe, nego se založio i za dekriminalizaciju istospolnog seksualnog čina općenito.

Noć Rudija Supeka je neformalno okupljanje sociologa koje organizira Klub studenata sociologije „Diskrepancija“ Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedna od najaktivnijih studentskih organizacija zagrebačkog Sveučilišta. Noć Rudija Supeka održava se jednom godišnje u čast osnivača Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prof. dr. sc. Rudija Supeka. Iako se radi o brucošijadi studenata sociologije, ovaj događaj pun plesa i glazbe otvoren je za sve posjetitelje. Događaj redovito nudi širok koncertni repertoar, što poznatijih, što manje poznatih, bendova koji u svojim redovima imaju ili su imali studente sociologije. Koncert je to različitih glazbenih žanrova koji se izmjenjuju tijekom večeri čime je otvoren svima bez obzira na subkulturu ili glazbeni ukus. Svake godine brucošijada se najavljuje i prigodnim plakatom s likom Rudija Supeka. Imenovanje ove manifestacije Supekovim imenom pokazuje koliko je Supek kod studenata sociologije bio cijenjen kao sociolog i omiljen kao profesor i nekonformistički intelektualac.